Samo Durica

čak nisam u stanju niti dobar naslov smislit

kako sutra imamo zakazan individualni razgovor s pedagoginjom povodom Franovog upisa u vrtić jako smo uzbuđeni, te smo, zbog toga ponovo zajedno prošli sva pitanja vezana uz njega i njegove psihofizičke razvojne karakteristike.
nikako se ne mogu oteti dojmu kako je moj najveći hendikep upravo to što sam osoba iz struke, jer, em preveć filozofiram oko svega toga, em se mučim razmišljajući nad svakim pitanjem, ono, na koje bi se načine to sve moglo protumačiti, što točno i koga ovo baš pitanje procijenjuje, koji je odgovor prihvatljiviji, a koji manje, zašto je ono pitanje upravo tako formulirano, a ne onako, i tako u nedogled,
dok moj suprug na svako pitanje odgovara ko iz šuba, samo ga ispali, iskreno, direktno, on, koji se inače svemu čudi i preispituje, sada sve zna bolje od mene, niš ga ne muči i ništ mu nije čudno,
čak mi se i na neke moje odgovore smijal, onak,
- daj, normalno odgovaraj, pa, nisi u školi na ispitu. -
i, u pravu je,
izgleda kako ja to sve jako osobno doživljavam, a kak bih i drugačije,pa radi se o mom djetetu,
ali,
osjećam se kao u nekom sukobu interesa,
jer,
radi se i o mom poslu,
ali će sada taj moj posao raditi netko drugi, a ja ću biti na onoj drugoj strani,
mame koja proživljava adaptaciju, mame koja ostavlja dijete u potpuno nepoznatoj sredini i s nepoznatim ljudima i, iako, zaista, imam povjerenja i u te ljude i u tu sredinu i ja sam samo mama koja za svoje dijete želi najbolje.
do sada mi je roditeljstvo u tom smislu puno više pomagalo nego odmagalo u poslu, jer, napokon sam se u potpunosti mogla i znala staviti u njihov položaj, sada i ja nosim te cipele, znam kako je biti u maminoj koži, tako da sam neke situacije potpuno drugačije doživljavala i prevladavala u odnosu i suradnji s roditeljima, te, bez lažne skromnosti i zadrške mogu iskreno potvrditi kako sam puno bolja odgajateljica od kada sam postala mama.
barem se tako osjećam.
taman mi je ta jedna puzzlica falila i posložila se kako bih bila u stanju sve zaokruženo hendlati, nakon što sam sve posložila i u glavi i u rukama, nakon onog prvobitnog prilagođavanja na novonastalu situaciju od povratka s porodiljnog,
i, kako mi je baš nedavno jedna mama rekla, koja se vratila na posao nakon drugog djeteta, da se osjeća kao i da nije bila odsutna s posla, jer, jednom kad se ušaltaš u taj ritam, sve ti se nekako samo posloži, tako sam se i ja, vrlo brzo uštekala u pravu brzinu i vozila bez većih teškoća na putu.
no,
ovo sada je jedna sasvim nova situacija, i, ne, nije mi teško, ne mogu to tako opisati, nemam neki osjećaj straha, nelagode ili nešto slično, već samo mi je jako, jako neobično i nevjerojatno sam uzbuđena na neki sasvim novi, meni nepoznat način, jer, inače sam prilično staložena i flegma osoba, dok je moj muž taj koji je veliki dramatičar i oko svega, pa i najmanje sitnice radi neku strku, sjetite se samo spremanja na duži put, traženja čarapa i regeneratora za kosu.
e, tako se sada ja osjećam, kao on kada ide kombijem u švicarsku, dakle, potpuno smo zamijenili uloge i ta mi je situacija jednako smiješna kao i, pa, u najmanju ruku, tragikomična, da ne velim, potpuna neponanica.
em, ne znam točne odgovore na sva pitanja, što, za mene, ne samo da je nepojmljivo, već me i, pa da, istina, sram, ono, kako ja to ne znam, zašto, zar on zna bolje od mene, čovječe, bez razmišljanja, bez upitnika, on, koji mene pita za rok trajanja jogurta, kolko zrna soli da stavi na meso i koje hlače da skombinira s kojom košuljom, em se osjećam kao da idem na ispit iz klavira, a nisam baš sigurna jesam li dovoljno vježbala i da li sam sve dobro naučila napamet, pa bi mi se moglo desiti da zblokiram i ne odsviram ništa ( a to mi se, jednom desilo baš u vrtiću na metodici glazbenog, kada sam prvi put morala održati sama aktivnost, pa sam zaboravila sve riječi dječje pjesmice " Mali vlak već juri, kuda tako žuri " i sva tri i pol tona od kojih se sastoji, a kada mi je teta dodala melodiku kako bi mi pomogla, kao da mi je dala u ruke upravljačku ploču svemirske rakete, tako da nisam znala pogoditi ni C1, a kamoli Fis ),
i kaj je najgore od svega, još sam i tek sada osvijestila koliko ja, zapravo malo vremena provodim s tim svojim djetetom u odnosu na njegovog tatu, koji o njemu zna ama baš sve, od boje kakice ujutro za razliku od boje popodne, do navika kao što su koliko vremena provodi igrajući se s kockama, koje su mu najdraže čarape i kojoj brzinom trči u parku prije popodnevne užine.
eto,
vidjet ćemo sutra, nakon razgovora s pedagoginjom kako stvari stoje.
čini mi se da bum noćas prilično loše spavala obzirom na sve, jer,
koliko god to sve skupa stvarno jest smiješno,
mislim, ta moja zabrinutost, nedoumica, uzbuđenje ili kaj već je,
osjećam se kao malo dijete koje ništa ne zna, a ide na procijenu nečega,
samo ni sama ne znam točno čega ili koga.
otpala mi noga.