Samo Durica

" poštujte naše znakove "

baš sam komentirala s prijateljicom koja ima četri curice kak je ova današnja moderna pedagogija i stilovi odgoja koji se propagiraju teorijski jako zgodna, kao što je, naravno i prihvatljiva, no, nažalost je, u potpunom neskladu sa funkcioniranjme svijeta u kojem živimo.
tako, recimo, veli ona sama, kako se tek sada pita, kada je već svoje cure naučila kako ne smiju vraćati, ako ih netko fizički napada, jer, ni jedan oblik nasilja nije u redu, niti je u skladu s odgojem kakav ona sama osjeća kao ispravan, no, zbog toga su njene djevojčice u školi uvijek nadrapale, jer, škola je surovo mjesto, a nema nikoga tko će se pobrinuti za tebe, ako se sam ne izboriš za to neko svoje mjesto po suncem, vrlo lako možeš postati meta nasilnika, što nam, isto tako, nama, koje smo potpuno nenasilne i imamo nultu granicu tolerancije prema agresivnom ponašanju prilično zastašujuće, što se sve to događa među djecom i kako su u stanju biti okrutna jedni prema drugima.
pitamo se od kuda to nasilničko ponašanje potjeće, ali isto tako i na koji ga je način ispravno suzbijati.
da li je, zaista, bolje ili sigurnije uputiti dijete kako da se samo obrani, jer, ono što ih također učimo je da je tužakanje također ružno, i, naravno, svjesne smo kako tužibabe i cinkeri mogu proći još mnogo gore.
kako moj muž radi sa školskom djecom svakodnevno se susreće s nekim vidom takvom neprihvatljivog ponašanja, zbog kojega je, čak, jedan dan prekinuo sat, te se vratio doma izrazito ljut, jer, počeli su mu učenici na satu gitare svađu na nacionalnoj osnovi, što on sam nikako ne podržava, pa čak niti ne razumije, da se već tako mlada djeca bave tim i takvim temama, te im je jednostavno rekao ako ne žele učiti svirati gitaru, nego se na takav ružan način optuživati čiji je tata srbin, neka mu na sat niti ne dolaze.
u toj konkretnoj situaciji bitno je objasniti kako je on po vokaciji muzičar, a ne pedagog, stoga se s nekim od oblika dječjeg ponašanja često po prvi puta susreće.
općenito, vlada ta neka atmosfera kako bahati nasilnici ppuno bolje prolaze u ovom društvu puno bolje od onih pristojno odgojenih koji strpljivo čekaju svoj red, te poštuju i pridržavaju se svih pravila.
i ne samo to, već i sam taj način na koji mi razgovaramo s djecom,
evo, i ne trebam ići puno dalje od svog djeteta.
to su već sada rasprave koje će tenisice obuti za park, jučer me izludio, jer nije htio ni jednu majicu koju sam mu htjela obući, o onda su tu neka objašnjavanja, pa daj, molim te, ovako, onako, zbog ovaoga i onaga.
kao da će, jednom kada dođe radti u neku korporaciju mu šef, nakon što preda neki nepotpuni i krivo ispunjeni izvještaj reći:
" znate, mi jako cjenimo vaš trud i rad, ali trebali biste to i to popraviti, ovako i onako, i oprostite ako smo vas ovim razgovorom uznemirili, povrijedili vaše osjećaje, to se više neće ponoviti, bla, laa, truć. "
oće Brus!
dobit će, u najboljoj soluciji jezikove juhe da mu prisjedne i i taj izvještaj i svi ostali izvještaji, i može biti sretan ako ne dobi raskid ugovora da ne velim nogom u stražnjicu, pa kroz vrata.
jer, takvih kao on ima na tone koji čekaju u redu,
dok ga mi neprestano, svojim postupcima i pristupom izgrađivanja samopouzdanja i pozitivne slike o samom sebi uvjeravamo kako je jedinstven i poseban.
i jest, nama,
no,
nažalost,
svijet u kojem živimo je nešto sasvim drugo od ove naše male zajednice u kojoj se mama i tata vole, pa i njega vole najviše na svjetu, čak i kada pogriješi i zasere ono, najgore, zna, već je svjestan toga da ga i dalje volimo, podržavamo i uvažavamo.
i sve je to i u redu i divno i krasno i istinito.
ali,
trebali ga, isto tako naučiti plivati s morskim psima, plesati s vukovima, boriti se s hijenama i biti likaviji od lisica kako bi mogao opstati i ostati u ovoj đungli koja ga čeka,
njega,
koji je kao
Petar Pan
naučiti da bude
Mogli.
Hlapić je jako zgodan dok sa svojim prijateljima pjeva:
"čuvajte nas, pazite nas! "
no, tko će to njih čuvati, da mi je samo znati, kada nas više biti u blizini,
kako sada stvari stoje, čini mi se
nitko.