Draxblog 2

četvrtak, 28.07.2005.

JAGonostalgija Povremeno bacam oko na prvu sezonu TV-serije JAG koja se emitira na Novi TV i ne mogu odoljeti da ponovim ono što sam prije par mjeseci napisao na jednoj Usenet grupi: Ah, gdje su ta zlatna vremena kada su se držale Clintonove slike ispod jastuka, CNN bio izvor informacija u čiju se objektivnost i nepristranost nije smjelo sumnjati, globalizacija i Pax Americana bili povijesni procesi na čijem putu su stajale samo poražene snage prošlosti i slični evolucijski ispljuvci, nitko nije vidio ništa loše u tome da USAF baca obogaćeni uran po bespomoćnim civilima, Steven Spielberg bio genije čiji je svaki film bio remek-djelo i izvor neupitnih istina, McDonalds bio "politički korektniji" od čevapa, vitalna i progresivna američka nacija smatrana kao suprotnost truloj, zagadjenoj, konzervativnoj i impotentnoj Evropi, a svatko onaj tko bi se usudio špekulirati o nekakvoj militarističkoj propagandi u JAG-u proglašavan ustašom, komunjarom, nacistom, četnikom, revizionistom, homofobom... :)

srijeda, 27.07.2005.

Blog za hvatanje ubojica John Allore, koji skoro više od četvrt stoljeća pokušava otkriti ubojicu svoje sestre Therese Allore se u tu svrhu počeo koristiti blogom. Dosada njegova potraga nije urodila plodom, ali je jedan, i to anonimni, komentar na članak posvećen jednom sličnom slučaju doveo do uhićenja. Link na cijelu priču se nalazi ovdje.

petak, 22.07.2005.

Gadni novi svijet Prije nekih sedam godina jedna od najšokantnijih scena u filmu Central do Brasil (Central Station) Waltera Sallesa je prikazivala kako brazilska policija na relativno brz, jednostavan i jeftin način suzbija kriminal na tamošnjim željezničkim čvorištima. No, možda je pretjerano nazvati tu scenu šokantnom, jer ono što se dogodilo nesretnom dječarcu nakon trpanja ruke u pogrešni džep i nije tako neuobičajeno za nerazvijene zemlje Trećeg svijeta u kojima caruju siromaštvo, nezaposlenost, korupcija, nasilje i sve ono što je odavno prevladano u razvijenim zemljama Zapada. Danas su, pak, mediji javili kako je isto ono što se desilo liku iz brazilskog filma dogodilo jednom muškarcu "južnoazijskog podrijetla" na stanici londonske podzemne željeznice. Scena je bila daleko šokantnija od one u filmu, i to ne samo što se događa u zemlji koja sebe voli nazivati kolijevkom moderne evropske demokracije i koncepta ljudskih prava, nego i zato što se, za razliku od scene u filmu, dogodila pred stotinama užasnutih svjedoka. Ali još veći užas od svega toga jest činjenica da je današnje krvoproliće u Londonu presedan za kojeg je gotovo sigurno da će se ponoviti. Isto kao što je čin britanskih policajaca, u svjetlu okolnosti u kojima se danas nalazi London i ostatak svijeta, daleko lakše opravdati nego osuditi. Proces koji je započeo 11. rujna 2001. godine je došao u novu fazu. Ono što je nekada bilo nezamislivo sada će postati sasvim normalno i zapadna civilizacija je danas sve dalje od utopijskih ideala koji su se 1990-ih uzimali zdravo za gotovo. Možemo govoriti kako su teroristi s današnjim danom izvojevali veliku pobjedu.

četvrtak, 21.07.2005.

London - od tragedije do farse Još je rano dati konačan zaključak što se to zapravo dogodilo u Londonu, ali se na temelju dosada objavljenih informacija može pretpostaviti kako je određena skupina pokušala reprizirati teroristički napad od prije dva tjedna, ali da je plan propao zbog očigledno loše kvalitete eksploziva. Eksplodirali su jedino detonatori i čini se da je barem jedan od bombaša-samoubojica uhvaćen živ. Kao što nema ničeg tako zastrašujućeg kao koncept bombaša-samoubojice, tako nema ničeg tako patetičnog kao prizor bombaša-samoubojice kojemu bomba ne može eksplodirati.

srijeda, 20.07.2005.

RIP James Doohan (1920 - 2005) Danas je u Redmondu, država Washington, od posljedica upale pluća i Alzheimerove bolesti umro James Doohan, kanadski glumac poznat kao legendarni Scotty iz kultne TV-serije Zvjezdane staze. Doohan, koji je kao pripadnik kanadskog kontingenta jurišao na njemačke položaje za vrijeme Dana D i pri tome izgubio jedan prst, nakon drugog svjetskog rata je postao karakterni glumac da bi 1966. godine dobio ulogu po kojoj će zauvijek ostati upamćen. Iza sebe je, osim vječnog lika, ostavio i devetoro djece iz tri braka, posljednje začeto kada je imao 80 godina.

MINI-RECENZIJA: Legenda o Suriyothai (2001) uloge: M.L. Pyampas Bhirombhakdi, Chatachai Plengpanich, Mari Charoenpura, Sarunyu Wongkrachang režija: Chatrichalerm Yukol proizvodnja: Tajland, 2001. izdanje: Blitz trajanje: 142 ' Mel Brooks je svojevremeno rekao da je dobro biti kralj, a njegov tajlandski kolega princ Chatricharlem Yukol bi tome dodao kako nije loše ni imati nešto kraljevske krvi. Da nije tako, teško bi uspio tajlandsku krajicu Sikirit nagovoriti da mu pomogne snimiti najskuplji film u povijesti tajlandske kinematografije. Legenda o Surioyothai je poslije razbila sve rekorde na tajlandskim kino-blagajnama, pa se za film zainteresirao i F.F. Coppola te preuzeo distribuciju te odrezao nekih 40-minuta kako bi Legenda o Suriyothai lakše prošla američko tržište. Iako Coppola u tom rezanju i nije bio najsretniji i iako će gledatelji biti malo zbunjeni prebrzim odvijanjem radnje, Legenda o Suriyothai je relativno suvislo uspjela predočiti Tajland u prvoj polovici 16. stoljeća - zemlju koju je trebalo braniti ne samo od agresivnih burmanskih susjeda, nego i od velikih boginja i krvavih dinastijskih sukoba, prilikom čega je naslovna junakinja zbog interesa zemlje bila spremna podnijeti svaku žrtvu. Film sadrži sve što se očekuje od jednog punokrvnog povijesnog spektakla - uz temeljito rekonstruirani kostimi i arhitektura drevnog kraljevstva tu su i scene bitaka s tisućama statista i desetinama slonova - a uz to ide i mnogo eskplicitnije krvoproliće nego u Hollywoodu, pa i malo golotinje i lezbijskog seksa. Na žalost, gledatelji neće imati problema zaključiti da je glavna glumica angažirana više zbog kraljevske krvi u venama nego zbog glumačkog talenta, ali i uz taj i neke druge nedostatke, Legenda o Suriyothai zaslužuje pohvale.

subota, 16.07.2005.

Kada senator zaglibi u kaljuži opačine Wedding Crashers, holivudsku komedija s Vinceom Vaughanom, Owenom Wilsonom i Rachel McAdams tek očekuje premijera, ali je već izazvao dosta pažnju zahvaljujući jednom naizgled sitnom, ali prilično pikantnom detalju. Naime, u cameo ulozi, tumačeći samog sebe, se pojavljuje John McCain, republikanski senator iz Arizone. To samo po sebi i nije tako čudno, jer se američki političari često znaju pojavljivati u holivudskim filmovima u cameo ulogama. No stvar je postala svojevrsni mini-skandal s obzirom da je Wedding Crashers zbog zahodskog humora i eskplicitne golotinje od strane MPAA, američkog cenzorskog odbora, dobio R-rejting. Ni to ne bi bilo dovoljno da McCain, koji inače uživa status jednog najliberalnijih, odnosno najumjernije orijentiranih republikanaca, nije prije pet godina žestoko obrušio na Hollywood zbog toga što se usuđuje snimati filmove s R-rejtingom i tako s eksplicitnim prikazima seksa, nasilja, golotinje i prostačkim rječnikom kvari moral nacije. Po tadašnjim McCainovim riječima, Hollywood se umjesto toga trebao ograničiti na filmove s PG-13 rejtingom koji danas predstavljaju standard američkih blockbustera i u kojima problematičnih sadržaja nema. I dok je konzervativniji dio američke javnosti skočio na McCaina optužujući ga za licemjerje, odnosno za "gubitak moralnog kompasa", mnogi smatraju kako iza svega stoje McCainove predsjedničke ambicije. McCain je jedan od rijetkih političara u današnjoj ideološki polariziranoj Americi koji uživa ugled među većinom članova i simpatizera obje stranke. Za vrijeme prošle predsjedničke kampanje su tako mnogi demokrati priželjkivali da se McCain pridruži Kerryjevoj kampanji u zamjenu za mjesto potpredsjedničkog kandidata. McCain je sve takve najave odbacio i kao odani član stranke podržao Busha, ali ga mnogi konzervativni republikanci smatraju izdajnikom zbog suprotstavljanja nekim Bushovim inicijativama u Senatu kao i mnogo umjerenijim stavovima po mnogim društvenim pitanjima. McCainov nastup u "drastičnom primjeru holivudske opačine" se stoga može protumačiti kao jedan od prvih poteza u nastojanju da se McCain nametne kao glavni republikanski kandidat za izbore 2008. godine, a konzervativne reakcija na to kao prvi u nizu pokušaja da se njegova kandidatura torpedira na samom početku.

četvrtak, 14.07.2005.

Javna televizija ili javna kuća? Današnja Slobodna Dalmacija donosi članak u kojem se iznose tvrdnje o tome kako su vodeći novinari HRT-a prisiljeni cenzurirati vlastite priloge zbog pritiska tvrtki koje HRT-u predstavljaju glavni izvor prihoda od reklama. To samo po sebi, ma kako ne-etično i ne-profesionalno bilo, i nije iznenađujuće, s obzirom da su sličnoj praksi izloženi i mnogi novinari komercijalnih televizija na Zapadu. No, stvar je u tome što su tamo u pitanju komercijalne, a ne javne televizije. No u Hrvatskoj se pod "javnom televizijom" smatra i TV-kuća koja je u stanju progutati 70 % tržišta svih TV-reklama u državi. Prihodi od reklama su toliko veliki da si HRT, za razliku od Nove TV i RTL-Televizije, može priuštiti produciranje katastrofa kao što su Večeras s Joškom Lokasom ili Survivor Croatia bez ikakvog straha da će to imati nekakve posljedice. HRT je jedna od rijetkih hrvatskih tvrtki koja desetljeće i pol nakon formalnog uvođenja kapitalizma funkcionira kao socijalistički mastodont i služi kao izvor prihoda stotinama ljudi zaposlenih po rodijačkim i ljubavničkim linijama umjesto nekakve stručnosti. Sve bi se to moglo još nekako progutati da HRT obavlja ono što bi trebale raditi sve javne televizije - biti stručan, profesionalan, nepristran i nezavisan izvor informacija. No, to očito nije slučaj. Dok god se HRT ne reformira u smislu ukidanja i privatizacije zabavnog programa, izbacivanja reklama i svođenja na skromni kulturno-umjetnički, informativni i obrazovni program financiran direktno iz državnog budžeta, umjesto javne televizije ćemo i dalje imati javnu kuću.

srijeda, 13.07.2005.

Dobri kralj Matija će se vratiti? Matija Babić, možda ne najugledniji, ali svakako najpoznatiji novinar u današnjoj Hrvatskoj, koji je nedavno bio sam postao vijest smjenjivanjem s mjesta urednika 24 sata, gostovao je u emisiji Iskreno rečeno splitskog Kanala 5 kojeg vodi novinar Slobodne Dalmacije Sandro Pogutz. Talk-show nije donio ništa novo ni zanimljivo, iako bi se debata, ako je debate uopće bilo, mogla nazvati Babićevom pobjedom na bodove. Babić je, po dobrom starom običaju, samouvjereno odgovarao na pitanja, čak i ona najneugodnija a Pogutz bez nekog naročitog uspjeha pokušavao animirati diskusiju. Najzanimljiviji trenutak u tih ne baš naročito intrigantnih 45 minuta bila je Babićeva tvrdnja da je istovremeno s ponudom angažmana u 24 sata dobio i ponudu za mjesto urednika informativnog programa "jedne hrvatske TV-kuće". Možemo se nadati da će se Babić, koji sada tvrdi da je zaposlen s "nekim novim projektima", naći na sličnom poslu jer, sudeći po tome kako je večeras deklasirao veterana Pogutza, ima "šlifa" za TV-nastupe.

utorak, 12.07.2005.

Srebrenica 1995-2005: Od tragedije čovječanstva do trijumfa licemjerja Toliko se govorilo jučer o Srebrenici, da se čini da zbilja nema smisla govoriti išta novo. Pogotovo se to odnosi na počinitelje tog zločina, na koje umjesto bilo kakvih riječi treba trošiti nešto drugo. Ali malo tko govori o onima koji taj zločin nastavljaju već deset godina tako što ga koriste u svrhu skupljanja jeftinih političkih bodova. Takvih je bilo i među svim onim moćnicima i medijskim veličinama koje su se skupile na jučerašnjoj komemoraciji kako bi svojim krokodilskim suzama pažnju svjetske i svake druge javnosti skrenuli s mnogo važnijih problema. I njima, kao i krvnicima, Srebreničani su daleko korisniji mrtvi nego živi.

subota, 09.07.2005.

London nije Madrid Takav zaključak se može izvesti na temelju prvih anketa koje su sprovedene nakon terorističkih napada. Za razliku od Španjolske, gdje su napadi izazvali provalu bijesa prema vladi premijera Aznara i dotičnog koštali u vlasti, u Britaniji će, barem na kraći rok, učvrstiti Blairov položaj. Ankete također bilježe porast podrške ostanku britanskih trupa u Iraku, zavođenju oštrijih sigurnosnih mjera prema osumnjičenima za terorizma, ograničavanju građanskih sloboda, kao i širenje mišljenja kako islam predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji.

četvrtak, 07.07.2005.

Kad se Amanpour javlja iz vlastitog dvorišta... Izgleda da se i najpoznatijoj svjetskoj novinarki, koja je slavu i bogatstvo stekla na krvi i patnjama nesretnika širom svijeta - uključujući i one sa ovih prostora - ispunila kletva "Dabogda se Christiane Amanpour javljala uživo iz tvog dvorišta". No, ma koliko neke taj prizor ispunio osjećajem zadovoljštine, i ma koliko bombe u Londonu neke obradovale zbog Bleiburga, Iraka, Sjeverne Irske, podrške Bushu i summita G8, svakoj dobronamjernoj osobi mora biti jasno da počinitelji ovog zločina i oni koji ih - bilo iz nedostatka inteligencije i elementarnog morala - simpatitziraju zaslužuju daleko goru sudbinu od toga da im se Christiane Amanpour javi uživo iz dvorišta.

utorak, 05.07.2005.

MINI-RECENZIJA: Vatrene kočije (1981) VATRENE KOČIJE (CHARIOTS OF FIRE) uloge: Ben Cross, Ian Charleson, Ian Holm, Alice Krige, Nigel Havers, Nicholas Farrell režija: Hugh Hudson proizvodnja: Britanija, 1981. distribucija: Continental Film (dva diska) To da "Oscarom" nagrađeni filmovi tonu u - u najčešće zasluženi - zaborav čim utihne propagandna mašinerija nije samo fenomen našeg vremena. Najbolji primjer su Vatrene kočije, britanska drama iz 1981. godine koju danas većina ljudi pamti po sjajnoj Vangelisovoj glazbi, ali se malo tko može sjetiti o čemu je u filmu riječ. Priča govori o dva vrhunska britanska atletičara koji žive i umiru na trkalištu iz različitih motiva - Harold Abrahams (Cross), židovski student na Cambridgeu, zato da bi prkosio latentnom antisemitizmu, a škotski misionar Eric Liddell (Charleson) kako bi štovao Boga - te kako će zajedno protiv favorita Amerikanaca nastupati na pariškoj Olimpijadi 1924. godine. Film je prilično dobro rekonstruirao povijest, glumačka postava je na visini zadatka, Vangelis, naravno, rastura sa svojom glazbom, ali je Hugh Hudson sa svojom trapavom i često patetičnom režijom gotovo upropastio film. Inače, kao zanimljivost bi se moglo navesti kako su Vatrene kočije ozbiljan kandidat za status ukletog filma. Dvojica glumaca - Charleson i Amerikanac Brad Davis - su nakon nekoliko godina umrli od AIDS-a, izvršni producent Dodi al Fayed je zajedno s princezom Dianom poginuo u pariškom tunelu, režiseru Hudsonu je filmska karijera propala nakon debakla Revolucije, a mega-producent David Puttnam je prognan iz Hollywooda nakon što je "Columbia" nakon njegovog šefovanja prodana japanskom Sonyju. Preživjeli su se okupili za potrebe snimanja posebnih dodataka - dokumentarca, zajedničkog razgovora i Hudsonovog audio-komentara. OCJENA: vrlo dobar (+++)

nedjelja, 03.07.2005.

Bitka za ljude u crnom Možda najvažniji događaj u političkom životu Amerike ovaj tjedan, ako ne i ove godine, jest najava Sandre Day O'Connor, sutkinje Vrhovnog suda SAD, kako će najesen otići u mirovinu. To je jasan znak kako Amerikance čeka vruće političko ljeto, ali i jesen, s obzirom da je predsjednik Bush dužan imenovati njenu zamjenu, koju bi morao potvrditi Senat. Za takvo imenovanje je, u skladu sa senatskom procedurom potrebna većina od 60 glasova. S obzirom da republikanci trenutno imaju 55 mjesta, Demokratska stranka je u stanju blokirati novo imenovanje. Imenovanja su za demokrate dosta važna, jer, s obzirom na demografske i političke trendove, postoji mala vjerojatnost da bi mogli smijeniti republikansku većinu u Kongresu i Senatu i tako bitnije utjecati na američku politiku, barem ne do 2008. godine i predsjedničkih izbora na kojima je njihov favorit Hillary Clinton. Još važnija je i činjenica da je u dosadašnjem sastavu Vrhovnog suda postojala ravnoteža između konzervativaca i liberala. Iako su predsjednici Reagan i Bush Stariji nastojali svojim imenovanjima Vrhovni sud učiniti konzervativnijim i tako ukinuto liberalno naslijeđe Vrhovnog suda iz 1950-ih, 1970-ih i 1980-ih, najviše američko sudsko tijelo i dalje nije po ukusu Republikanske stranke. Četvorica sudaca (od kojih je dvojicu imenovao Clinton) se smatraju liberalima, četvorica - uključujući predsjednika Williama Rehnquista - su konzervativci. Između te dvije frakcije se nalazi, odnosno, nalazila se sutkinja Sandra Day O'Connor, koja uživa reputaciju umjerenjaka - po pitanju prava homoseksualaca i smrtne kazne je glasala zajedno s liberalima, dok je po pitanju ponovnog prebrojavanja glasova na Floridi 2000. godine glasala s konzervativcima. Otkako je prije nekoliko mjeseci objavljeno kako William Rehnquist boluje od raka štitnjače počele su špekulacije o tome kako će Bush morati imenovati novog suca. Većina promatrača je smatrala kako će Bush imenovati konzervativca i da u tome neće imati problema s demokratima, s obzirom da to ne bi promijenilo ravnotežu u Vrhovnom sudu. No, odlazak Sandre Day O'Connor bitno mijenja na stvari. Naime, ukoliko Bush imenuje konzervativca, izazvat će bijes demokratskih senatora. Ako pak pokuša imenovati umjerenjaka, na sebe će navući bijes konzervativnih vjerskih skupina - najvjernijih pristaša Republikanske stranke - kojima ovakav Vrhovni sud nije po volji. Bush je najavio kako će ime kandidata objaviti za nekoliko dana. Iako se nije izjasnio o ideološkim i stručnim stavovima potencijalnog kandidata, Bush je izjavio kako će prednost imati pravnici skloni uskom tumačenju Ustava, što je suprotno od širokih tumačenja i sudačkom aktivizmu kojemu su bili skloni liberali.

subota, 02.07.2005.

Crna guja protiv talibana Blaira Tony Blair, čija je popularnost na Otoku nakon najnovijih EU-nevolja nešto malo veća, a samim tim i utjecaj na ostatak Laburističke stranke, ponovno je pokazao moć stranačke mašinerije. Glasački stroj u britanski Parlamentu je nedavno progurao Zakon o zabrani podsticanja vjerske mržnje. Njime se uvodi sedam godina zatvora za "svaki javni govor koji bi mogao uvrijediti nečije vjerske osjećaje". Glavni inicijator donošenja zakona jest Muslimansko vijeće Britanije, organizacija koja je godinama nastojala izjednačiti kritiku islama s rasizmom. Blair - koji je godinama zabrinut zbog mogućnosti da muslimani u pojedinim ključnim izbornim okruzima zbog rata u Iraku laburistima okrenu leđa - je već ranije najavio donošenje zakona, ali je čekao da prođu izbori. S druge strane, dotični zakon je stekao niz protivnika različite vjerske, ideološke i političke orijentacije, od lijevo orijentiranih ateista do desno orijentiranih kršćanskih fundamentalista, ali najpoznatiji među njima komičar Rowan Atkinson poznat kao Crna guja iz kultne TV-serije. Njegovo protivljenje zakonu je sasvim razumljivo s obzirom da bi dosljedna primjena ovog zakona mogla svaku humorističku TV-seriju očistiti od bilo kakve reference na nečiju vjeru.

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv