Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

četvrtak, 25.06.2020.

Zadar za dar

Ovaj vikend otputovao sam u Zadar povodom jednoga obiteljskog događaja. Ostao sam još nekoliko dana jer sam odlučio vidjeti se s dragim ljudima koji su mi studentske dane činili tako lijepima. Mnogi su već otišli, ali mnogi su tu i ostali.

Dok u Splitu nisam mjesecima ni s kim sjeo na kavu, ovdje sam išao s kave na kavu i slušao hrpu sočnih priča.

Jedna je prijateljica diplomirala i krenula volontirati u azilu za napuštene pse gdje ode jednom-dvaput tjedno prošetati pokoje divno biće koje ne prestaje mahati repićem i lizati ruke svakome tko ga s ljubavlju tretira. Ja sam isto za vrijeme studiranja mislio otići tamo i prošetati kojeg psa. Bilo mi je predaleko, pa na kraju nisam. Zato me je ona nagovorila da idem s njom i drage sam volje pristao. Psi su mi na kraju zaslinili svu odjeću, isplatilo se.

Kasnije smo ona i ja otišli na kavu s bivšom profesoricom koja nas i dalje tretira kao svoju djecu, kao i za vrijeme faksa. Jednom sam joj došao mortus pijan na predavanje i kreveljio se kao lud skupa s njom, na opće zaprepaštenje ostalih kolega. Otad me obožava. Inzistirala je da napokon budemo na "ti", ali meni to i dalje čudno zvuči. Od nje smo čuli mnoge interne tračeve, sada znamo više o profesorima nego oni sami jedni o drugima. Na kraju nam je htjela uvaliti sto kuna za pivo i nargilu na koju smo prijateljica i ja kasnije išli. Odbio sam, jer "ni prvoj materi ne bi dopustija da mi daje pare u ovin godinama".

Jedan prijatelj je počeo raditi u novom kafiću kao konobar. Ovo mu je već valjda dvadeseti kafić koji je promijenio, u svakom dobije otkaz jer daje sugestije za poboljšanje kvalitete obrta a šefovi nisu fleksibilni za tuđe ideje. Ne vjerujem mu ništa jer znam kako zna biti tvrdoglav. Sada je napokon našao šefa koji ga sluša, pa ga diže u nebesa - i prijašnje je dizao. Isto tako, ponovo se preselio u novi stan i našao novog cimera, stopedesetipetoga po redu. Nije nikako imao sreće ni s gazdama ni s cimerima, a nije imao love da živi sam. To mu pak vjerujem jer sam sâm svjedočio nekim incidentima koje je imao s određenim luđacima. Ovaj mu je cimer za sada dobar pa će skupa s njim tražiti novi stan, prestao sam više brojati koji po redu.

Drugi prijatelj je na osnovu jednoga pogledanog dokumentarca postao vegan, pa je i mene argumentima uvjeravao da je veganska prehrana najbolja. Nismo se skroz složili, ali sam mu obećao da ću tjedan dana probati biti na hrani isključivo biljnog podrijetla - bez mesa, bez mlijeka, bez jaja, bez čokolade. Nisam siguran da ću to i napraviti, ali ako budem sljedećih dana trkeljao gluposti po blogu, znači da me hvata apstinencijska kriza.

Jedna prijateljica će uskoro diplomirati i udaje se na ljeto. Rekla mi je da je jedna naša druga prijateljica isto u gradu i pitala me jesam li se njoj javio. Odgovorio sam da nisam, budući da zadnji put kad sam joj se javio za kavu nije mogla jer je tobože imala puno posla. Međutim, dok sam bio na kavi u mom najdražem kafiću u koji uvijek idem s onom prvom prijateljicom u tekstu, ova druga je ušla s cijelom ekipom i s osmijehom na licu koji je govorio sve osim da "ima hrpu kolokvija ovaj tjedan".

A taj kafić koji je zaslužan za većinu mojih ocjena u indexu promijenio je ime i vlasnika. Više nije to to, više nema onih konobara kod kojih bih naručio petu kavu dok bih spremao ispit koji je za dva sata.

I tako, šetajući gradom sve me podsjećalo na neka ljepša vremena. Vratio bih se odmah kad bi mi se druge stvari u životu posložile. Ipak, to bi značilo učiniti korak unazad, a činjenjem koraka unazad pokazao bih manjak poštovanja prema sebi samome. Trebam krenuti dalje, ma koliko me to košta. Ovaj je grad zbilja bio jedan veliki dar.

25.06.2020. u 00:29 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.06.2020.

Pederi i posvajanja

Čitam nekidan jedan članak, u naslovu piše "Vili Beroš rekao da je za djecu prihvatljivije biti u domu, nego da ih posvoji istospolni par". Na prvu sam, meni nalik, skočio na sve četiri i osudio tu izjavu, ali kasnije sam sjeo i razmislio. Ne znam što je Beroš točno htio reći, ali teška srca sam se na kraju složio s njim.

U zapadnim državama više nije toliki bauk vidjeti istospolni par s djetetom, iako ni oni još nisu načisto s tim. A sad zamislite kakve bi bile reakcije ljudi kod nas da vide dvoje pedera s djetetom?! Teška srca moram reći - mi još nismo spremni dopuštati istospolna usvajanja djece.

Samo onda kada kao društvo naučimo da je bitnije biti čovjek nego ne biti četnik ili peder ćemo moći tretirati svako ljudsko biće kao što mi svi i jesmo - ljudska bića. Svi, osim četnika, naravno. Onih pravih četnika, čije se četništvo ne može iščitati iz religije ili državljanstva. Oni su sami sebe lišili titule "ljudsko biće".

22.06.2020. u 20:17 • 8 KomentaraPrint#^

subota, 13.06.2020.

Crno-bijeli svijet

Ovih su dana aktualni prosvjedi pod parolom #blacklivesmatter. Pitam se što točno podrazumijevaju ti crni životi. Tko su zapravo crnci?

Svi moji preci (ili barem onoliko koliko znam) rođeni su i živjeli u Dalmatinskoj zagori. Svoj život proveli su lupajući motikom ili tko zna čim po zemlji, njima je korona bila jedna loša sezona krumpira nakon koje bi se molili svim nadzemaljskim silama da prežive zimu. Moja je baka od dvanaeste godine išla po tuđim kućama čuvati blago i tjerati ga na ispašu. Zauzvrat je dobila tlo pored vatre za spavanje i malo kupusa za večeru - bez madraca, bez iole punoga želuca. Nije li i ona, onako bijela, bila crnkinja? Kasnije se udala za psihopata koji ju je tukao, dovodio druge žene u kuću i tjerao je da im kuha večeru. Natjerao ju je da ostavi svoj posao i bude bez prihoda. Nije li ona tada bila crnja od najcrnje crnkinje? Nisu li sve žene koje su se ikada našle u sličnoj situaciji crne k'o ugalj?

Zadnjih je godina u zapadnim zemljama, pogotovo u Americi, autoviktimizacija najnoviji trend. Raditi žrtvu od sebe postalo je popularnije od liposukcije. Tragedija koja se prije koji dan tamo dogodila pokrenula je lavinu događaja. Gadovi koji su ubili nesretnika zatvoreni su, a rulja je poludjela i krenula u prosvjede. Svi znaju da sam ja prvi u redu kad se treba pobuniti protiv sustava, ali u ovom sam slučaju vidio određene prizore koji su mi sledili krv u žilama i spalili mozak od bijesa u isto vrijeme. Nekidan sam vidio video u kojem hrpa ljudi svijetle puti kleči ispred hrpe ljudi tamne puti i moli ih za oprost na jedan gotovo groteskan način. Količina gađenja, u kombinaciji s razočaranoću u ljudski rod koja me je u tom trenutku preplavila ne može se opisati riječima. U drugom videu slušam ženu tamne puti koja govori o "bijelim privilegijama". Bijela privilegija je, prema njoj, to što bijelci nisu morali učiti nijedan jezik, dok su crnci došli u "naše" krajeve i morali naučiti engleski, njemački, francuski, nizozemski. Licemjerje ili manjak inteligencije? Nije bitno, svakako mi se povraćalo od muke.

Ovakvih primjera ima na bacanje, a onda sam pogledao neke crnce koji su s gađenjem prokomentirali ove gore i molili ih da prestanu biti licemjeri. Jesu li njihovi preci robovi dovoljan razlog da i njih danas žalimo? Je li jedan George Floyd dovoljan da zaključimo kako su svi crnci potlačeni? Pod pendrekom onoga idiota koji ga je ubio bilo je, uvjeren sam, jednako toliko i bijelih i žutih, samo se o tome ne govori. Svi oni u tom su trenutku bili crnji od noći. Zlo ne poznaje rasu.

Pitam se tako, jesu li moji preci robovi dovoljni da ja od sebe radim žrtvu? Uvijek je bilo i bit će robova, i uvijek je bilo i bit će gospodara, bez obzira na rasu, religiju, seksualnu orijentaciju. Nitko nije imun na to da bude žrtva. Podijeli pa vladaj parola je koja je univerzalno i svevremenski aktualna, onaj tko je dovoljno beskrupulozan da nas dijeli na crne i na bijele će i vladati, a oni drugi... Neka im je sa srećom.

I zato, drage žrtve, prestanite već jednom biti žrtve i postanite ljudi.

13.06.2020. u 16:08 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.06.2020.

Blog, ili nešto više?

Smatram se kontrol frikom, volim da je sve pod mojom kontrolom, volim razmišljati pedeset koraka unaprijed i smisliti pedeset planova be tako da mi ništa ne promakne. Međutim, korona mi je uništila sve te planove. Odradio sam razgovore za tri posla, sva tri sam prošao i zlobno se smijao kako ću odjebati ova dva i onaj gdje trenutno radim jednom kad budem bio skroz siguran da idem raditi tamo gdje sam najviše htio. Jebe me se što su tamo negdje računali na mene za sezonu, oni će ionako lakše naći nekoga drugog da radi pod tim uvjetima nego što ću ja naći nešto što me neće tjerati da tražim dalje. Međutim, ha-ha! Ovaj je put život taj koji se meni zlobno smije.

Misliš da će ostati na ovome, Živote? Ja sam, osim što sam kontrol frik, i iznimno zajedljiva osoba. Jednom kad me zajebeš, to ti ne zaboravljam, i stalno ću gledati da ti vratim.

Zato ovih dana pokušavam plivati u poduzetničkim vodama, pokušavam si srediti posao u kojem će o meni samome ovisiti koliko ću zarađivati. Trebam samo snimiti video u kojem ću se predstaviti na najbolji mogući način i reći zašto sam bolji od konkurencije. Ne ide mi baš, već mjesec dana taj video čeka da bude snimljen. Izgleda da nemam poduzetnički duh.

S obzirom da mi to ne ide, sjetio sam se da je pisanje jedna od rijetkih stvari na koje bezuvjetno svršavam, pa sam razmišljao da se vratim pisanju, ali onom velikom, "ozbiljnom" pisanju. Ljeto prije faksa napisao sam i razradio priču za koju i dan-danas vjerujem da se dobar dio producentskih kuća ne bi posramio za ekranizaciju. Kasnije sam pisao još neke, ali ova je bila najrazrađenija i meni osobno najdraža. Mislio sam da nije nešto i da će me s godinama proći ta uživljenost, ali nije. Ne zato što je to remek-djelo, već zato što nakon nje nisam ništa konkretno napisao, nisam si dao priliku rasti kroz pisanje. Uvijek sam imao izgovore, te faks, te posao, te putovanja, te ljubavne muke, te ovo-ono.

Stoga sam odlučio da ću se ovo ljeto, isto kao i mnoga ljeta prije, posvetiti pisanju. Naravno, dok ne nađem neki izgovor da ne pišem.

07.06.2020. u 15:37 • 9 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>