Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

utorak, 24.03.2020.

Nigdje nikoga

Jučer sam išao u trgovinu, pofalilo mi je svega i svačega. Vani polupuste ulice, a ona šaćica koja se usudila izaći hoda s maskama. Ja je nemam, rečeno mi je da one služe samo onima koji su potencijalno zaraženi, s ciljem da njihove izlučevine ne dospiju do tuđih dišnih sustava. Ako se taj zaraženi bez maske približi tebi nezaraženom, najebao si čak i s maskom. Ipak, gotovo svi je imaju na licu, zbog čega sam se zapitao bi li i ja trebao nabaviti koju. Nikad se ne zna, možda sam i ja pokupio virus.

Na ulazu u trgovinu svi su prali ruke dezinfekcijskim sredstvima. Bakteriofob sam pa i inače uvijek imam u blizini neko antibakterijsko pomagalo, tako da sam s tim pranjem doživio mini orgazam. Obavljavajući kupnju, došlo mi je da se zakašljem. "Uh jebote, ne smijem pustiti ni glasa, jebat ću ježa!", pomislih. Pred koji tjedan prehladio sam se i bio na pregledu, obična je prehlada. Međutim, to ovi sad ljudi oko mene ne znaju, bolje da se suzdržim. Osim toga i kišem, a i stalno ispuhujem nos. "Kihanje i šmrcanje nisu simptomi korone, pa možda bi bilo dobro da prvo dobro ispušem nos, a onda se u miru iskašljem?" Svašta mi je prolazilo glavom, a najmanje ono zbog čega sam došao. Na povratku doma odlučio sam svratiti u ljekarnu po maske. Vidjevši kilometarski red ljudi ispred nje, odustao sam.

Uvečer sam poželio otići do školskoga igrališta i odraditi takozvani street workout, ilitiga ulični trening. Otkad su zatvorili teretane, to je jedini način da potaknem lučenje endorfina u tijelu. Bavio sam se tim i prije teretane, pa mi je ionako dobro došlo malo promijeniti ambijent i prisjetiti se starih dana. Kad sam došao na vježbalište, shvatio sam da su ga zatvorili za upotrebu i na ulaz stavili one policijske trake. Ostao sam zabezeknut i ljut jer sam osjećao da mi je oduzeta i posljednja radost. Dosad sam pozdravljao sve donešene zabrane jer se mene nisu previše ticale, međutim, sad sam svima u sebi jebao mater. Zanimljivo je to ljudsko licemjerje.

Putem do doma sjetio sam se svih onih restrikcija o kojima sam slušao na vijestima i kad sam vidio neke ljude kako me s prozora svoga doma gledaju kao da sam nešto skrivio, palo mi je na pamet da ja možda više ne smijem ni slobodno šetati kvartom. "Idem doma, ne želim popušiti kaznu!" - rekoh si. Ova 2020-ta definitivno će se prepričavati unucima. Ako je preživim, naravno.

24.03.2020. u 17:50 • 5 Komentara • Print • # • ^

utorak, 17.03.2020.

Neprijatelj svoga grada?

Večeras sam odlučio iskoristiti priliku što su se svi povukli u kuće i prošetati uz more. Split ima predivnu šetnicu uz more, dugu i po nekoliko kilometara. Nisam dugo bio uz more, idem si odmoriti dušu, rekoh. Ne znam u kojem trenutku sam počeo toliko bježati od ljudi. Ne smatram se asocijalnom osobom, volim biti u društvu. Međutim, svima koji me sada gledaju djelovao bih baš tako, a ja ne bih mogao učiniti baš ništa da dokažem suprotno. Zanimljivo je da što si više sâm, to više i želiš biti sâm. Htio-ne htio, samoća postane tvoja tvrđava iz koje ne želiš izaći. Nije ti tu ugodno, ali tko zna kako je vani pa ćeš radije ostati u njoj.

Večer je prekrasna, more je prekrasno, cijeli ovaj grad je prekrasan. Ovdje možeš voditi jedan predivan život, ako si na vrijeme tako posložiš stvari. Ja nisam. Ovo je grad u kojem sam proveo predivno djetinjstvo, lišeno ikakvih briga. Međutim, kasnije mi je život to uživanje naplatio i poravnao račune sa mnom. Počevši od srednje škole pa nadalje, ovaj je grad postao meni neprijateljom. Ili sam ja njemu? Nebitno, poanta je da nismo u dobrim odnosima. Ja ga još volim, ali on je mene odbacio, ne želi me tu. Zato sam i išao studirati u drugi grad. Jedva sam dočekao otići odavde, iskusiti nešto drugo. Svaki put kad bih se vraćao kući za praznike, vraćao sam se s knedlom u grlu. Možda bi bilo i bolje da sam ostao tu, sad bih možda i imao nekoga za kavu. Kad sam se prije godinu dana tu vratio, osjećao sam se kao potpuni stranac.

Zašto nemam nijednog prijatelja tu? Zašto ne mogu naći nikoga niti za kavu, o nečemu više da se i ne govori? Ne znam. Očito mi energija ovoga grada ne odgovara. Ljudi koji koračaju ovim gradom nisu moji ljudi. Tu sam rođen, ali ipak se ne osjećam kao da tu pripadam. Čak sam prošlo ljeto pronašao nekoga za koga sam mislio da će mi postati dobar prijatelj. Bili smo lijepo krenuli, išli na more skupa, izlazili van, slušali muziku na Ultri s Turske kule. Čak mi je jako prirastao srcu, osjećao sam da dijelimo mnogo toga. Nije pomoglo ni to što je nekoliko puta na moje izjave da nemam nikoga tu, rekao "imaš mene". Hvala mu od srca na tome, ali da bih nekoga zaista smatrao prijateljem, morali bismo skupa pojesti šaku soli, nekoliko zajedničkih izlazaka nisu dovoljni. S vremenom smo se, bez nekog konkretnog razloga, sve manje i manje družili. Računao sam da je to zbog toga što smo obojica uvijek u nekim obvezama, pogotovo on. Nije zbog toga. Razlog je jednostavan - nije to to. Momak je super, o njemu i dalje mislim sve najbolje, ali na kave i u šetnje radije ću ići sam.

Splitsko stanje uma nešto je što se ne treba posebno objašnjavati. Međutim, teško je objasniti kako doći do takvoga stanja uma. Ja ga nemam i zato me ovaj grad ne želi. Ne želiš ti mene, ne želim ni ja tebe, tko te jebe! Zato već dugo vremena imam asa u rukavu - ići ću raditi na kruzer. Njemačka, Irska i slične irske nikad mi nisu bile privlačne, ipak, nisam želio ni ostati doma. Nešto sam malo i putovao i živio vani, dovoljno da mi se želje iskristaliziraju i dovoljno da shvatim da ne želim provesti ostatak života među ovim ljudima. O starijima sve najbolje, ali ovdje ekipa mojeg godišta nikako nije moja ekipa.

Zato sam smislio plan - moja ekipa sastojat će se od mnogobrojnih nacija. Indijci, Filipinci, Afrikanci, Latinoamerikanci i obični Amerikanci - sa svima njima dijelit ću svoj život dok budemo robijali radeći po 14 sati dnevno negdje usred Kariba. Svi oni koje mi ovdje smatramo bezbroj puta manje inteligentnima od nas arijevaca činit će moje okruženje. I koliko god bude teško, znat ću - to je bio moj izbor, nisam dopustio sudbini da mi određuje život. Međutim, sudbina ili tkogod već odlučio je među nas ubaciti jedan virus po imenu Korona. Taj virus učinio je da moj ukrcaj na kruzer bude doveden u pitanje. Već godinu dana budim se jedino zbog nade da ću se jednoga dana probuditi na drugom kraju svijeta, međutim, život je odlučio da će mi još malo brusiti živce. Dokad više?! Je li moguće da ću još jednu sezonu morati odraditi ovdje, je li moguće da će mi još jednom neki zemljak zapovijedati i tretirati me kao stoku? Da se razumijemo, ni na brodu me neće tretirati puno bolje, ali radije bih sve po spisku jebao nekom strancu, nego nekome "svom". Sve sam podredio tom odlasku na kruzer, potrošio svu sezonsku zaradu na vađenje hrpe važnih i manje važnih dokumenata, na pohađanje bezbroj tečajeva, na cijepljenje protiv svega što gmiže i ne gmiže, da bi sad to sve bilo bačeno u vodu. Zbog kruzera sam i odgodio diplomiranje, nije me briga ni za kakve papire ako nisam u miru sam sa sobom. Dugo nisam ni posjećivao ovaj blog po kojem tipkam samo kada trebam izbaciti svoj otrov. Izgleda da ćemo se sada češće družiti.

17.03.2020. u 02:06 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>