Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

ponedjeljak, 06.01.2020.

Stres

Negdje sam nekad čuo da biti pod stresom nema smisla. Ako te stresira nešto što je riješivo, riješit ćeš to. Ako je pak izvor tvoga stresa neriješiv, onda te treba biti baš briga. Blago onome tko je to rekao.
Ja sam netko tko je vječno pod nekakvim stresom. Stres da obavim sve što sam isplanirao za taj dan, stres jer sam se opet ustao kasnije no što sam htio, stres što moram biti među ljudima među kojima mi nije ugodno, stres jer moram nešto reći a ne ispasti glup, stres jer ne želim nikoga razočarati, stres jer je netko meni blizak pod stresom, stres stres stres. Od mnogih ljudi čuo sam da je stres dobrodošao jer ih pokreće, gura ih da idu dalje. Meni nije dobrodošao. Stres me potpuno blokira, ne znam ni tko sam ni gdje sam, ako uopće to znam i u onim pauzama kad odmaram od stresova. Trenutno me stresira to što moram naškrabati hrpetinu stranica kopiranih tuđih misli da bih dobio nekakav papir s kojim ću si kasnije moći obrisati usrano dupe. Pod stresom sam i ljut sam na sebe jer ne uživam u činjenici da ne moram napisati ništa suvislo, već samo naći dovoljno literature različitih autora i onda na pravilan način iskopirati njihove škrabotine u "svoj" rad, naglasak na "pravilan način". Ako kojim slučajem citiraš bez da si godinu izdanja knjige napisao nakon naslova ili nedajbože ne stavio je u kurziv, rad će ti biti vraćen i morat ćeš ga prepraviti. Ne znam imam li pravo biti ljut na to, ali poželim poslati u kurac rad, one zbog kojih ih moram pisati, a najviše sebe jer nisam stao nakon završenog preddiplomskog studija. "Ih" jer moj studij propisuje pisanje dvaju diplomskih radova, da mi ne bude dosadno.
Zadao sam sebi rokove do kad ih želim napisati makar ugrubo i sada vidim da mogu samo sanjati o tome. U kurac, u kurac, u kurac! Ujutro se probudim s mišlju da danas moram napisati toliko i toliko teksta, navečer liježem s mišlju kako sutra moram napisati dvostruko više jer sam danas napisao nedovoljno. Faks mi je išao, s guštom sam odlazio na predavanja, ispite davao u roku pripremajući ih večer prije dok su drugi oko mene vukli parcijale, ponavljane godine i "s" statuse. Sada kada mi je ostala samo ova svinjarija, imam osjećaj da će ovaj blog zauvijek zadržati isti naziv.
Umjesto da pišem diplomski, idem na Netflix na koji uđem dvaput godišnje, pogledat ću Goli pištolj iz 1988. Mislim da me samo nešto golo može opustiti.

06.01.2020. u 00:44 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>