umijeće samovanja

Sunce se povlači ispod horizonta. Magična igra sumraka, u kojem se miješaju dan i noć, šapuće jedno ime.
Moje.
Na ulazu u kuću, ne otirem samo džonove. Otresam sa sebe svu nakupljenu prljavštinu dana, jer duša zaslužuje dočekati noćni počinak čista.
Mom biću treba finoća. Ne treba mu prst prašine koja prlja slike podsvjesti.
Životvorna sila ne trpi nikakve slučajnosti, nikakve izgovore, nikakve igre karme ili sudbine ni odlučnih niti onih manje vižljastih u izazovima.
Toga se uvijek sjetim kada bih najradije utekla od teških poslova i utopila se u zamamnoj lijenosti.
Disciplina. Ne umovanje, ne odgađanje, ne prebacivanje na druge.
Rad. Upošljavanje je moj spas od pitanja na koje odgovore nemam.
Usredotočenost. Povezanost realnih potreba s realnim mogućnostima.
I dok noć poprima najtamnije nijanse, preplavljuje me umor zadovoljstva od umijeća samovanja usred gomile ljudskih očekivanja.
Mirno zaspem.