običan dan u prosincu

nedjelja , 29.12.2019.



Nebeskim morem uigrano i sporo krstare golemi brodovi. Neki nemaštoviti ljudi zovu ih oblaci.
Boje su im tamne, modre, olovne i kao da su puni tereta koji oklijevaju izbacati po bezkrajnim dubinama.
Okružuju čitavo nebo, nisko nad ljudskim glavama što se od silovitog i oštrog vjetra ne usude podignuti bradu od prsa, bježeći hitrim nogama u topao prostor omeđen s četiri zida.
Zovu ga dom.
Vije i neumorno puše, donoseći malo pomalo studen sa Sjevera i sav živi svijet priprema se za Moranin dolazak.
Ona neće doći, sve dok Stribog ne završi zviždati pjesmu mudraca iz davnina, koji su spoznali i iščupali strašnog crva što je rovao u njihovim srcima.
Tada će Pravedna rasuti mir, tišinu i bjelinu spokoja iz crnih oblaka po zemlji.
Nad divotom pahulja uzdisati će tek poneka dobra duša, vireći iza zavjese na prozoru.
Ostali će proklinjati tešku sudbinu, oblačan dan, pa i Boga, nesvjesni što kunu.
Nikada im neće biti jasno da su pomamljene zvijeri u njima tek buncanja vlastitog nezrelog uma.

Ilustracija: Sergej Pokotilov

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.