pismo Svarogu

ponedjeljak , 16.12.2019.




Dragi Oče,

samo si mi jednom dao savjet da pustim druge da se zamaraju nebitnim otkrićima, i jednom si me spriječio da uništim Kezavog uz riječi da to ne smijem napraviti.
Naučila sam zašto.

Nisi mi nikad, baš nikad govorio o tome koliko je teško biti Čovjek i koliko ljudi gube vremena na brbljanje, spletkarenje, čitanje štiva koje snižava svjesnost i ostale stvari, daleko ozbiljnije i pogubnije za Dušu.
Nisi mi rekao kako je ljudima u krvi od sebe raditi budale, biti bez mjere, strpljenja, mirnoće i ravnoteže.
Nisi mi rekao da se prilike koje daješ ne ponavljaju i da ljudsko ne zna iskoristiti slobodne trenutke na pravi način.
Ljudi, kada nemaju što raditi, rastrče se na sve strane, zovu prijatelje na druženje, postaju nemirni od pomisli da ostanu sami sa sobom.
Rijetki su trenutci kad čovjek sjedne pod Nebeski svod, pred more, rijeku ili pod drvo i pokuša razumijeti sebe, svoj život, potrudi se razmisliti kako treba živjeti, što mu valja napraviti ili kako se iščupati iz mulja neznanja i boli s kojima živi.

Oče, i ja sam sada samo Čovjek. Hvala Ti što me puštaš da spoznajem svakim danom gdje griješim i što si me naučio odakle dolazi moja inspiracija.

Voli te tvoja kći.

Ilustracija s neta. Autor nepoznat.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.