san

subota , 07.12.2019.

Jutros me, prije 5, probudio san.

Topla kiša rominja. Istrčavam bez kišobrana pod nju i odlazim šetati dugim poljima iza svoje kuće. Nema živog stvora oko mene. Ni čovjeka, niti ptica, ni mrava. Rođendan mi je, kraj mjeseca studenog. Pomišljam kako nisam mogla dobiti čudesniji dar. Ugodna kiša, samo za mene.
Gomilanjem užitka u toplim, mokrim točkicama koje me dodiruju, intenzitet padaline raste. Kapi postaju sve veće, gušće i sve brže stižu sa Neba do mene.
U mahu, zaljeva me snažan pljusak. Kao da se nevidljiva nebeska rijeka obrušila po meni. Tako mi je toplo, divno, iako sam potpuno mokra, odjeće stopljene uz kožu. Voda iz oblaka ispušta se po mojoj glavi bez prestanka.
Podižem lice u zrak, a oštra sila reže mi oči, koje ne zaklapam. Uporno ih brišem i ustrajno promatram to što pada. Sve oko mene je tekućina, tonem, ali osjećam samo ljepotu oborine s Neba. Zatvaram oči i kiša prestaje.

Nakon pola sata budnosti u kojoj sam proživljavala svoju noćnu avanturu tijekom spavanja, odustala sam od ustajanja.
Željela sam povratak u san.
Pospana, pitala sam se tek da li da donesem kišobran i čamac na napuhavanje kraj kreveta, za svaki slučaj.

Fotografija: Keith Dotson