Na putu bijelih oblaka

nedjelja , 05.08.2018.

Jednom sam u kapi kiše vidjela cijeli svijet. Tada, shvatila sam zašto čeznem za nemogućim i zašto biram "velike izazove", dok se nevažnim ali danas neophodnim ljudskim sitnicama učim strpljenju na ovom svom putu.
Oduvijek me privlačilo "neizvjesno, teško i nedohvatljivo", a ono lako, što mogu svi napraviti a u čemu se pasionirano natječu, podsvjesno sam izbjegavala.
Ne zato jer sam podcjenjivala te lake izazove i obaveze, ljude, nego zato jer sam vjerovala da se čovjek nije rodio biti robom ičega.
I danas me čudi zašto ljudi rade baš to što rade, i kako rade, ne shvaćajući apsurdnost svojih zabluda.
Kada čovjek osjeća čitav Svijet oko sebe, a nije fokusiran samo na drugog čovjeka, radostan je jer je dio Prirode koja ga potvrđuje kao bitno biće.
Oni ljudi kojima je Priroda slika, tu tek da im uljepša vidike, ne interesiraju čovjeka na putu Velike Istine Postojanja.
Jer čovjek svjestan Stvaranja, ne razumije ljudsko opterećenje materijalnim, strast za dokazivanjem vrijednosti nečeg što nema istinsku vrijednost pred Bogom i ljudske komplekse pobjede.

p.s. slija je neka sa googla