java

nedjelja , 28.01.2018.

Sve češće mi u snove dolazi neko dijete.
Djevojčica, baš malena, plavokosa, pognutih ramena, bez svjetlucanja u tim zeleno-smeđim očima.
Ona uz mene stane i njema nasloni glavu na moje bedro.

- Oh, milena! - šapnem joj tiho i nježno.

Svojim dlanom dodirnula sam
njezinu glatku kožu lica. Kako li je samo ona čitava meka poput svile i topla kao vatra!

- Zašto si toliko tužna, draga? - zanimalo me.

Uperila je svoj pogled prema mome i nasmiješeno no kiselo rekla:

- Zaboravila si na mene, pa sam žalosna.
Uvijek si se igrala sa mnom, kupovala mi špangice i šarene slikovnice. Parfeme od vanilije i jagode.
Donosila si mi slatkiše i mirisne kolače, sok od bazge ili jabuka.
Sjedila si sa mnom na stepenicama pred kućom i brojala zvijezde, tražila zeca i drvosječu na Mjesecu...
a najviše sam voljela što smo stalno pjevale i plesale, i iskradale se na kišu, bose i raščupane...

- Šuti! - prekinula sam je pomalo grubo.

- Ti dijete ni ne znaš koliko je teško biti odrasla osoba, i kakve sve obaveze ima žena koja radi i koja je majka.

U tim snovima, poteku suze niz moje lice a djetešce jeca.

- Teško nije isprika za radost življenja. Ti si to zaboravila.

Okrene se od mene to milo biće, ne vidjevši pruženu ruku, srce u plamenu i spremnost da joj se posvetim, opet.
Ne želim je žalostiti.
Najvažnija mi je na svijetu.
Brzo ustajem od stola, ugasivši računalo, obujem balerinke i sada idem potrčati za njom.
Da, oprostite mi, žurim!
Ne mogu i neću više o svemu brinuti!
Ionako, sve će se svojim tokom riješiti...
Naći ćete me negdje na drvetu nekom. Vjerojatno na jabuci.

Idem, čeka me sreća. Dijete u meni.

Foto:net