Man'te me feminizma

srijeda , 13.09.2017.

Žene, žene, ženska prava, feminizam, emancipacija, pa opet žene, žene, ženska prava, pa jednakost spolova, pa filozofija, pa salve uvreda, pa rasprave kojima nedostaje i uljudbenost i kultura.
Nametanja, oduzimanja, takmičenja, podilaženja, pa žene, žene, diskriminirane i podcijenjene.

Znate, pun mi je kufer "žena". Ne znam da li me shvaćate.
Onih žena koje bježe od odgovornosti koje su im od Boga dane i koje umiru na izmišljenim bojišnicama pod parolama mizoginije.
To su "žene" zbog kojih se ja osjećam ugroženom kao žena. Želim biti normalna žena. Prava žena. Ne želim biti superžena. Ako mi se šminka, da se šminkam, ako mi se plače, da plačem, ako mi se nosi suknja, da je nosim, ako ne podržavam feminizam današnjice, da se to mišljenje uvaži a ne da me se etiketira deklaracijom "to je govor mržnje".

Prave žene će iskorijeniti i umjetne lutkice, i samoprozvane terminatorice i glasna muškobanjasta fem ekipa.
Prava žena će biti strpana u koš. Još malo... da, da, o da!
Samo ako ne bude dovoljno poslovno ambiciozna, ako bude željela topli dom i obitelj, ako će samo pisnuti da žena treba držati tri ćoška kuće...

Eto došlo mi, a inspiraciju za pjesmu o ovoj problematici i zapravo mizantropiji navedenih borkinja za "ženska prava"-jednostavno nemam.
:-)

p.s. mojne da netko spominje žene koje nose burku ili nikab ili hidžab, žene u afričkim plemenima, Japanu, Afganistanu i tko zna gdje, a koje su obespravljene; potom silovane, psihički i fizički zlostavljane žene, potplaćene i na koje se "žene" koje ne bi bile obične, normalne i zbog svoje prirode i uloge sretne žene-pozivaju.
To nema veze sa mojim postom.

Foto: sa neta