Igra do granice

četvrtak , 03.08.2017.

Sjedim za stolom u Đavolovom društvu. Pijemo espresso.

-Uzmi slobodno još nešto, ja častim - smješi se i nutka.

Šutim. Svjesna sam da me iskušava i misli da ne znam.

-Može pjenušac. Godit će mi.

U tren oka, predamnom se rosila elegantna čaša puna pića boje zlata. Gledala sam kap koja klizi niz vanjski dio stakla i topi se na dnu stalka.

-Uzdravlje, vraže! Da živiš još sto godina - nazdravila sam i otpila poveći cug, koji mi je odmah razvezao jezik.
-Znaš li, Đavle, zašto ljudi "ubijaju" Čovjeka u sebi?

Pitanje ga je zateklo. Zavrtio je glavom lijevo-desno, gledajući me u korijen nosa.

-Jer misle da su bolji i vrijedniji od drugih. A ovdje, gdje si ti glavni, društvena postignuća se ostvaruju ili da ubiješ Čovjeka u sebi, ili pobiješ sve pojedince oko sebe.

Vražje oči zasjale su kao nebo u rumen suton.

-Zato ti se podaju. Tako gube vlastitu odgovornost a dobiju ono što žele. I nastoje da svi postanu k'o oni, kako ih nitko ne bi podsjećao na slobodu izbora i prave vrijednosti.

-Zanemaruješ, draga, moj jak utjecaj na njih. Na sve vas - laskao je sam sebi.

-Ne zanemarujem ništa, nego ne shvaćaš da nisi svima neodoljiv. Ovo je valjda tisućiti put da me zavodiš glamuroznom večerom, a uvijek se sve završi tako da te samo ostavim bez riječi i odem svojim putem. No hvala... na ničem bitnom, kao i obično.

Otpratio me pogledom. Bio je opsjednut sa mnom, jer me nije mogao posjedovati.
To ga je danonoćno mučilo. Ispio je preostali šampanjac iz moje čaše i osjetio još snažniju erekciju.
Ipak, o meni će sve najgore govoriti svojim šegrtima, koji su mu iza leđa šaputali da sam jednostavno prevelik zalogaj za njega.

*foto izvor: net