Tajna

srijeda , 24.05.2017.

Svjesnom kretnjom je nježno odložila olovku na sredinu ispisanog lista.
Pogledala je raskošan, gotovo krasopisan izgled svojih riječi, a naročito je lijepo bilo napisano njezino ime i prezime na kraju pisma. Svakako su je nazvali, no nitko nije ni pomislio koliko voli čuti zvuk svoga pravog imena, koje ovdje gdje se nalazi nikada nikome nije otkrila. 

Dugo je sjedila zureći u točku na zidu ispred sebe, razmišljajući tko će prvi pronaći njezinu poruku. Zatim se podigla iz omiljene stolice i uputila u kupaonicu. Poželjela je vidjeti svoj odraz u ogledalu i još jednom susresti vlastite oči. Svjetlo u toplom kupatilu je bilo neujednačeno, ali ogledajući se jasno je vidjela nedužno dijete u sebi i njegova sjećanja.

Još kao djevojčica iskušavala je svoju izdržljivost igrom umiranja. Zaklapala je oči, ispuštajući težinu daha kroz usta i na nekoliko sekundi zaustavljala disanje. Vremenom, vježbom, postigla je sve duže ne udahnuti, brojeći jedan, dva, tri, četiri...dvadeset šest...dvadeset sedam...četrdeset pet... sto...

To što je tada uspjevala raditi bila je prava super moć i tajno znanje - lebdenje u međuprostoru između života i smrti. Rijetko koji čovjek tako nešto razvije u djetinjstvu i prenese u svoje zrele godine. Ona je uspjela i zato je i mogla lako igrati opasne igre sa ljudima i sa čitavim Svemirom, kao prava čarobnica. 

Znala je da treba učiniti rez, jer živi život kojim se nemalo razlikuje od drugih. Duboko je patila, jer sve je teže mirno promatrala smjerove ludila u kojima se kreće suvremeno doba a ona mu pridonosi. Zato se ponovno vratila do redaka koje je napisala i odlučila ga dopuniti podužim post scriptumom. 
Gracilnim pokretima je dovršila zapis onoga što joj je bitno da se zna. Tada, potpuno zadovoljna, uzdahnula je sretno i spokojno. 

Sa vretenastog zgloba lijeve ruke otkopčala je zlatnu narukvicu i položila pokraj napisanog lista na stolu. Prstima kao lepršavim leptirima je napipala kopču blistave ogrlice sa safirima i skinula je nagnuvši glavu u lijevo. Još naušnice. Bile su poklon od čovjeka koga je voljela ali nije mogla sa njime ostvariti ono što je najviše željela - topli dom i obitelj. Za njega se dotjerivala sa naročitom pažnjom.
Danas je obukla najljepšu krem košulju sa visokim, čipkastim rubovima do vrata, crnu suknju cigaretnog kroja i cipele vrtoglavih peta sa remenčićima oko gležnjeva, gdje su je njegovi poljupci uvijek najviše pekli. Mošusni parfem se još osjetio po koži na mjestima gdje ga je stavila i širio oko nje u tragovima. 
Osmjehivala se, već osjećajući slobodu u koju je spremna otići i za koju vjeruje da će zauvijek trajati.

Stisnula je šake čvrsto, položivši na njih glavu. Na mah je zaoklijevala, no idući tren je iz ladice stola izvadila britvu i hitrim pokretima prerezala vene na obje ruke. Topla krv je šiknula iz žila i zauvijek napustila njezino tijelo.
Soba oko nje se započela vrtjeti, u joj je ušima kipio šum a mir svoga posljednjeg izdaha nije stigla izbrojati duže od petnaest.

***
Sve naslovnice dnevnih novina prenijele su vijest o samoubojstvu glavne psihijatrice zagrebačke bolnice "Vrapče". Javnost je bila potrešena lascivnim i šokantnim sadržajem opraštajnog pisma, u kome se otkrilo kako je pokojnica bila i glavna madam jedne specifične eskort kuće. Objavljeni su i inicijali i životna dob svih njezinih uglednih klijenata.
No, nikada se neće saznati da je postojao i jedan oženjen čovjek, koga je cijelom dušom žudjela, a čije se ime nije nalazilo na popisu.