"KROJAČEVA TAJNA"(2006)

četvrtak , 01.09.2016.

Super je osjećaj pogledati film o kojem nema puno pozitivnih reakcija od publike, niti dobrih filmskih kritika, a koji te ugodno iznenadi.
Već nakon prvih par minuta gledanja "Krojačeve tajne", bilo mi je jasno zašto se prosječnom gledatelju, koji od filma očekuje laganu zabavu ili opuštanje, film nije dopao.
OK, možda je to zbog ćudljivog ambijenta, totalno "bolesnih" prizora ili same tematike filma, koja nekom može izgledati naivno, dosadno i glupo, te će doživjeti razočarenje filmom, iako u njemu glume velika glumačka imena poput Lazara Ristovskog, Gorana Šušljika, Marije Vicković, Dragana Mićanovića, Vanje Ejdus, Igora Đorđevića, Tatjane Beljakove, a svoju posljednju ulogu u filmu igra Ljuba Tadić.



Ovaj film ni ne može ići pitko, jer prikazuje crnu viziju Srbije u 2014. godini, kastnu podjelu, vojno kontrolirane stanovnike, koji žive u stanovima derutnih zgrada bez struje, potpuno zombificirani, poput nekakvih pokusnih kunića, paranoika, svatko u svom paklu, iz kojeg ne zna kako ili ne želi izaći.
Akteri filma su osobe lišene svijesti, niskih, gotovo životinjskih nagona.
Uz ograničenje kretanja koja imaju, također su prisluškivani i nadgledavani putem ekrana, te se svaka njihova nepoželjna radnja, prema procjeni "sistema", kažnjava ubojstvom - udarom električne struje.



Prema tematici filma se vidi kako je režiser i scenarist, Miloš Avramović, kao i mnogobrojni drugi umjetnici, inspiraciju pronašao u najutjecajnijim utopijskim SF romanima: "Vrli novi svijet" Adolfa Huxsleya, "1984" Georgea Orwela te u manje razvikanom, ali nimalo manje vrijednom romanu "Mi" Jevgenija Zamjatina.



Književni krugovi tog vremena su stil i teme tih knjiga predstavljali i kritizirali kao antiutopiju/antiknjiževnost, no, postojala su također i razmišljanja kako su to zapravo nagovještaji za buduće generacije, tumačeni kao okolnosti koje se točno tako trebaju odvijati razvojem tehnologije i materijalnom moći pojedinaca i društava, bilo tajnih, bilo javnih, kojima oni pripadaju.



U "Krojačevoj tajni" imamo centralan lik  "Kontrolora", predstavljenog kao svojevrstan spoj "Dobrotvora", "Regionalnog upravitelja", "Velikog brata", koji psihopatski uživa u svojoj premoći nad ljudima, potpuno zavisnim od njega, no svatko na svoj način, u svojoj ulozi, glavnoj ili sporednoj. 
U njegovim je rukama, naime, kontrola distribucije električne struje, koju koristi da bi "drmao" Srbijom, dodjelivši sam sebi apsolutnu moć - određuje tko će imati struju a tko ne, kao i tko je nepodoban u opstojanju takvog nakaradnog društva i zbog toga će "lepo spavati"!




Potpuno je nejasno kako je do toga došlo i kako je moguće da jedan takav mizeran stvor, kakav je Kontrolor, uljeva strahopoštovanje svim protagonistima, a djeluje slabo, sitno, sav krezub, sa glasom koji nije ljudski, već zvuči poput ljudskog robota. 
Samo od sebe se postavlja pitanje: što se dogodilo tim ljudima, da su postali nesposobni razmišljati svojom glavom, tražiti svoja prava, i zašto dopuštaju da im netko slabiji od sebe nameće takav teror? 
Odgovor je jednostavan.
Srbija je u ovom filmu predstavljena kao kolektiv u kojem ljudi slijepo poštuju autoritete i manifestiraju njihove apsurdne zakone. 
Za njih je ovo uređenje normalno, takvim su ga prihvatili i povinovali se, jer, eto, to je takav život, u stalnom strahu, "pod nečijom prismotrom" pa očito tim ljudima odgovara slugansko pomirenje sa svojom situacijom i sudbinom, a po drugoj su strani, ubjeđeni kako su slobodni ljudi.



Umobolnost "Kontrolora" ide do maksimale dok promatra nekog od odabranih na ekranu.
Naslađuje se i "hrani" njihovim emocijama, uglavnom jezom i panikom izazvanom njegovim zloslutnim obraćanjima i prijetnjama, beskrajno se zabavljajući tuđom duševnom patnjom ili fizičkom mukom.
Taj mali kepec, jednim pojačavanjem napona, jednim pritiskom prsta na gumb, mrtav-hladan ubija kog poželi, daveći se od smijeha u psihopatološkom uživanju promatranja nečijeg umiranja.



Kontrolorov posebni miljenik je "Pukovnik", lik čiji je zadatak održavati red u jednoj takvoj klimi jednoumlja i konstantne neizvjesnosti što će donijeti sutra: život ili nasilnu smrt.
Glavni sprovoditelj "Kontrolorovog" kaosa, kako je i za očekivati, nema milosti prema nikome.
On je doslovno strah i trepet, onaj kome se ne treba zamjerati, na čije "dođi ovamo" se dotrči bez pogovora i protuslovljenja.



Za njega ne postoje opravdanja, dvoumljenja, nema strpljenja niti razumijevanja, a najmanje prema svojim vojnicima, koji su pak u ovom filmu prikazani kao teži slučaj ulagivača, puleni onoga koji provodi mahnitu diktaturu.
Oni su ovisnici o opijatima, maloumnici, pedofili, homoseksualci i nasilnici, kojima je posao privođenje pojedinaca Pukovniku, ili sklanjanje tijela onih, koje smakne Kontrolor. 
U nekoliko riječi, to je raspuštena, umišljena banda okupljena oko Pukovnika, koja krade Bogu dane.





Od vojnog lica tako visokog čina, očekuje se da je koliko toliko stabilna osoba, no Pukovnik to nikako nije.
Emotivno je rastrojen, razmažen i navikao dobivati sve što poželi.
Zloupotrebljava poziciju višeg oficira na svakom koraku, kako bi zadovoljavao i neke svoje niske nagone.
Sklon dokoličarenju, zatočio se u umišljaje o vlastitoj vrijednosti.




Gledamo ga i u jednoj drugoj interesantnoj roli, ovisnog o ženi sa kojom nema spolne odnose, već igra sadomazohističke igrice, kojima potpuno dopunjuje praznine u emotivnom životu. 
Ta ga osakaćenost u osjećajima čini još brutalnijim, a ubacivanje BDSM scena u tok filma povezanih sa vojnim licem, pokazuje i da se režiser/scenarist otvoreno i namjerno bavi "zabranjenim voćem" i perverznom stranom života. 



Zapravo, Pukovnik je običan histerik, koji se uopće ne može kontrolirati, niti ima nadzor nad sobom, jer razmišlja i o samoubojstvu, i to zbog toga jer mu npr. njegova "ljepotica" pobjegne i ne zna gdje je.
U takvim situacijama on poziva "Kontrolora", moleći ga za pomoć, i on naravno odmah pristiže, kao pravi "prijatelj" podilaziti egu svoje najdraže "igračkice".



Uloga "Ljepotice" je zapravo višeslojna: fatalna žena, žrtva koja se uvijek vraća svome krvniku, ali u principu, predočava jedan oblik antižene, pogubljene u smislu i svrsi života.
Isto jedan poremećen karakter, bez pretjeranog osjećaja ili interesa za druge ljude, osim za sebe, a nisam sigurna ni da prema sebi gaji imalo poštovanja.




Živi nekakav svoj izopaćen svijet spolne dominacije, u koji se upustila zbog teškog djetinjstva, nesretnih životnih okolnosti, ubjeđena da zaslužuje takav život.
Nju i njenu sestru, još kao mlade djevojke otima Pukovnik, koji ih drži u zarobljeništvu i psihički zlostavlja.
Sestru joj ubija, a ona opstaje na životu kao Pukovnikova jedina "muza".
Svjesno odbija poljupce, vođenje ljubavi, ali je savršeno i mirno podređena svojem poremećenom "gazdi", dopuštajući mu da joj siše dojku kao beba, njuši cijelo tijelo, veže lancima i lisicama, kada god poželi.



Svoje emocije ta jadnica ipak otkriva jednom muškarcu, u čiji stan svraća, kada god pobjegne od pukovnika. 
No ne voli ni njega, već ga iskorištava i poigrava se sa njime na najpodmuklije sadističke načine, iako za uzvrat dobiva bezuvjetnu ljubav, privrženost i ispunjavanje svih svojih zahtjeva. 
Taj čovjek sa njom razgovara, šiva joj najljepše haljine po mjeri, nasmijava glumeći zeca, ljubi ruke i obožava, doslovno živeći za momente kada će je ponovo vidjeti. 
Njegova nesebična i ovisnička ljubav prema Ljepotici, kako ćemo vidjeti, imat će najvišu moguću cijenu: Ljepotica će ga na kraju bezdušno izdati.



Govorimo dakle, o "Krojaču", liku prema kojem film nosi ime.
Krojač je jedini tihi glas preostalog razuma tog raspalog polusvijeta.
On je zapravo fizičar, ali kako u tom svijetu nema mjesta naučnicima, mora raditi kao šivač, da bi preživio.
Predstavlja učene ljude, koji misle svojom glavom i vide druge mogućnosti, ali takvi sistemu ne odgovaraju i predstavljaju mu smetnju.

Krojačeva tajna su njegovo znanje i spoznaje, koje su i najvažnije misli iz filma: (prenosim Krojačev monolog):
"Ja znam zašto su ljudi tužni i nesrećni...
Postoji zakon koji kaže da samo silom možeš menjati statična i dinamična stanja čestice.
Ljudi oko nas se sve čudnije ponašaju, opšte ne mogu više da kontroliraju svoje živote,
to znači ni svoje misli a svaka misao zavisi od misli, i čim nemaju tu moždanu aktivnost, to znači da je neko tu moždanu aktivnost zaustavio...
Čim ne mogu da kontrolišu misao znači da ih kontroliše neka druga sila.
Gore, gore iznad oblaka postoji jedna energija koja se svima daje,
koja je kao priroda,
neko to zna, neko je tu energiju ukrotio i pokušava da je usmeri ka uništavanju naše svesti...
Da, neko uzima svo svetlo i priziva tamu!"

Krojač je upravo zbog toga pod pojačanom prismotrom, uz "specijalan tretman" od trojca Kontrolor, Pukovnik, Ljepotica.




Uz Krojača, povezane su uloge koje se na kratko pojavljuju, ali su snažne poslanice iz Novog svjetskog poretka: 
likovi "Bake", "Lude susjede", "Porno-režisera" i "Plesačice". .

Krojač tako jednoj miloj Bakici popravlja kaput, s njom razgovara o situaciji u kojoj se svi nalaze, ona zna da je on "poseban", zabrinuta je za njega a zajedno se čude jednoj zgradi, jedinoj koja ima struju u cijeloj ulici.
Zapravo se tu našla jer dolazi pozdraviti Krojača.
Odlučuje napustiti njihovu ulicu, otići na drugo bolje i zdravije mjesto, no, čim napusti zgradu, njeno putovanje završava, i biva ubijena strujnim udarom na cesti, a nama ostaje dojam kako je to zaslužena kazna, jer se usudila poželjeti bolji život za sebe.



Lik Susjede je također jedna sadomazohistička i patnička uloga.
Ona će Krojača pozvati sebi u stan, u koji iako nije želio ući, niti je imao vremena, nagovoren ulazi, a odmah po ulasku shvaća da je uvučen u psiho igricu seksualno ogorčene žene, bolesne od žudnje da potpuno dominira u muško-ženskom odnosu.

 

U tom ćemo dijelu filma vidjeti još jedan lik, promatrača na fotelji, koji će nam golicati maštu što tu točno radi i zašto.
Simpatičan čiča sa brčićima, šuti, sluša i promatra nesretnicu kako se iživljava nad Krojačem.
Meni se čini kao prerušen "Kontrolor", koji dolazi po svoju dozu voajerskog uzbuđenja.



Kada Krojač uđe u zgradu, onu koja ima struju i gdje živi Plesačica, odmah ga privuče prvi stan iz kojeg se čuju uzdasi i neko deranje.
Pomisli da nekom treba pomoć i uđe.
Na krevetu leži nepokretan, umirući starac, bivši "Porno - režiser", koji gleda porno film i priča sam sa sobom. Krojač ga prepoznaje.
Njih dvoje vode razgovor, u kojem otkrijemo moment iz Krojačevog psihološkog života, da je još kao dijete, upravo nakon što je po prvi puta u životu vidio spolni organ odraslog muškarca - pijanog Porno – režisera, dok je paradirao pred svima gol na balkonu, shvatio da u ljudima postoji nešto zlo i nešto razumom neobjašnjivo.
Ovaj mu na to kaže kako se točno sjeća toga, i kako bi, da može, to radio i danas.
Porno - režiser ga zamoli iz frižidera morfij, koji popije u krojačevo zdravlje.
Kao znak zahvalnosti tu za uslugu, savjetuje ga neka u životu uvijek sluša samo svoje srce, da je to put za njega i njegova jedina istina.
Na samrti, Porno-režiser počne verbalno divljati, psovati, rugajući se cijelom svijetu i navoditi parole Novog svjetskog poretka, koje nam i u sadašnjosti izravno žele biti nametnute:
"dolje porodica", "dolje kultura", "nisam rođen da samo radim, rođen sam da volim", "neka sva deca umru od sifilisa".
Tu je jasna povezanost sa programiranjem uma iz "Vrlog Novog Svijeta".
Navest ću samo jedan kratak primjer, citat iz knjige: "Svatko pripada svima", što je jedna od poruka koje su se svima u "Vrlom novom svijetu" još od djetinjstva ubacivale u mozak, za vrijeme spavanja, jer se težilo što ranijem seksualiziranju djece, a kao što vidimo, naš Porno režiser želi "neka sva deca umru od sifilisa"...



Lik Krojača nam dakle, iako je u istoj poziciji kao i svi ostali likovi, kroz ovaj težak film donosi dašak filozofije i vrlo zanimljive dijaloge, a jedna od najvećih, i meni najljepših misterija je pitanje krojačevog  buketa.
Za buket prvi puta imamo priliku čuti na samom početku filma, kada ga Poručnik spominje Pukovniku, prilikom podnošenja raporta, navodeći kako se Krojač raspričao, i stalno ponavlja "kako bi želio postati jedan cvet u buketu", a prvi put ga vidimo kada Ljepotica izmanipulira Krojača da, kako god zna, zavede Plesačicu, i donese joj "njene" cipele.
To cvijeće, sada osušeno, umotano u novinski papir, Krojač je prvobitno namijenio svojim preminulima na groblju, no umjesto na groblje, odnjet će ga na dar "Plesačici".



"Plesačica" je lik koji se zapravo najteže uklapa u obrasce ponašanja ostalih likova.
Možemo reći da je umjetnica, dobra, naivna duša, koja mirno i pošteno živi svoj život pozitive, glazbe i plesa.
Apsurd je što biva ubijena jer navodno posjeduje cipele Ljepotičine sestre, koje je navodno njihov otac davno prodao, a mama Plesačice kupila.
Van pameti je i što zaveden Krojač, zaslijepljen požudom prema Ljepotici, iako svjestan da čini veliku pogrešku, ubija potpuno nedužnu djevojku koja ga toplo i radosno dočekuje u svome stanu i ne krije uopće da joj se sviđa i da je pomalo zaljubljena u njega.




Što se film više bliži kraju, to i radnja postaje bizarnija.
U samoj završnici ove priče, u momentu kada Krojač ne samo da pogine od strujnog udara, već i ispari do nestajanja, istovremeno, identična stvar se dogodi i Kontoloru.
Što se time točno željelo reći, teško je znati, ali kao da je nepostojanjem Krojača i njegovih ideja, besmisleno postojanje i Kontolora.
Logično.
Kada određeni obrazac ponašanja nema podršku kod jedne strane, ona duga koja ga propagira i nameće, nema tu što tražiti.
Povezujem to sa dijalogom kada Pukovnik privede Krojača na ispitivanje, i on ga upita da kada će sve to već jednom prestati.
Odgovor koji mu Pukovnik daje ima specifičnu težinu:
kako to nikad neće prestati, i ne može prestati i to samo zato, jer ljudi ne žele da to prestane!

Ta misao i takvo razmišljanje, suština je današnjeg knjeg stanja u Srbiji, ali i cijelom svijetu, gdje su ljudi pomireni sa ovisnostima o ugnjetavalačkom sistemu.
Zato ni nema pravih revolucija, koje mogu donijeti promjene.
Ljudi se boje pobuniti, a nije li istina kako danas velika većina ljudi radi poslove koje ne voli jer "mora" zbog novca, živi s ljudima koje ne voli "jer što će selo reći ako se rastanemo", boravi u prostorima koje ne vole i govore stvari koje ne misle, samo od straha da se ih se ne bi izdvojilo od većine i da ne budu obilježeni kao "izrodi"?
Nije li točno i da smo se potpuno podredili željama i očekivanjima drugih, i savitljivo radimo apsolutno sve što nam se kaže?
Zar ne živimo u svijetu nametnute hijerarhije i autoriteta, tobože u svrhu organizacije i napretka, a nikad veći kaos i nezadovoljstvo ne vladaju među ljudima, nego danas?
Živimo u začaranom krugu "moranja i trebanja", sve u duhu natjecanja tko će biti uspješniji i bolji u izvršavanju pravila koja su nam uspostavljena a poslije kukamo na državu, život ili Boga, što smo nesretni.



Ali... nije sve tako bezizlazno.
Film "Krojačeva tajna" ima nevjerojatan i potpuno neočekivan preokret u zadnjim sekundama filma: gledatelj koji je sat i pol svjedok najgore zamislivih psihopatija, na kraju filma biva odveden u sasvim drugi svijet, pun boja i svjetlosti, gdje je cvijeće u buketu svježe, gdje je ubijena djevojka zapravo uspavana ljepotica, koja se sretna probudi. 
Takav obrt otvara mogućnost snimanja drugog nastavka filma, u jednom potpuno novom tonu, jer ostaje neobjašnjeno gdje se točno radnja premjestila.
Imamo Plesačicu koja je živa, drži taj buket, nasmiješi se, i to sigurno upravo Krojaču, koji "želi postati jedan cvet u buketu" a kojeg je tiho voljela u mračnom dijelu priče.



Na kraju, želim reći da ovaj film vrijedi pogledati jer je izazovan kao negativno utopijski sf, sa elementima noira.
Moguće je, zašto ne, i da se radi o viziji mračne budućnosti okultnih društava za Srbiju, ali i za cijeli svijet.
Gledano tako, možemo odahnuti: 2014. godina je iza nas, a priželjkivano Srbiji nije se ostvarilo.

Nije sve iz filma baš lako shvatljivo, (npr. ŠTO je to točno bilo na Krojačevom dlanu?) ali je puno jasnije, ukoliko ste upoznati sa agendama koje sam navela na početku ovog osvrta, dakle ako ste čitali "Vrli Novi Svijet", "Mi" i/ili "1984".
George Orwel je npr. u "1984" napisao: "Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice - unedogled", a redatelj/scenarist "Krojačeve tajne" nam je upravo takvu Srbiju, gdje pojedinac ne poduzima ništa konkretno da se nešto promijeni, na svoj način zamislio i dočarao.

Da li ćemo viđeno iz filma uzeti kao fantaziju, ludost, manifest, da li ćemo u nekim scenama prepoznati ponešto iz naše sadašnjosti ili zamišljati takvu budućnost, prema kojoj kako se iz nekih djelova filma čini stvarno idemo, sve ovisi o našem nivou svijesti.
Neka nam samo bude u glavi kako su tuđe mentalne slike upravo - njihove mentalne slike, i da im ne trebamo davati na značaju, a moć pokretnih traka je uistinu velika, i pravo je umjeće znati gdje prestaje realnost a gdje započinje "programiranje uma".
Ovakvi su filmovi rađeni "za razonodu", ali na način da siju paniku i zgražanje među širokim gledateljstvom, pri tome testirajući dokle seže granica čovjekove tolerancije.
Zato su filmovi ovakvog žanra atraktivni malobrojnoj publici, jer se bave ljudskom intimnom ranjivošću: njihovom maštom, seksualnošću, slobodom mišljenja i izražavanja, brigama, ljudskim pravima i slobodama...

Ne zaboravimo da se i kroz SF književnost i kinematografiju ljudima pokušava proturiti ispiranje mozga, kao što se to na veliko radi kroz lažne znanosti i lažne religije, koje odvlače pažnju od realnosti u iluziju o svakodnevnom životu te relativizira odgovornost za vlastite postupke.

Oznake: Krojačeva tajna