Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
subota, 27.02.2010.
Opće mišljenje vojske
|
Missillusion je napisala post o kolektivnoj krivnji i nasilju. Kako se to događa da za pojedinačne postupke odgovornost bude kolektivna? To podrazumijeva kolektiv kao autonomni subjekt. Može li to biti? U svakom se čovjeku nalaze dva čovjeka – vanjski i unutarnji, društveni i pojedinačni. Zanima me strukturni mehanizam situacije u kojoj društveni čovjek u nama zavlada nad pojedinačnim, kad možemo govoriti o kolektivu kao subjektu. Među filozofima devetnaestog stoljeća ističu se dva proto-egzistencijalista. Ovako je govorio Kierkegaard: Egzistencija je uvijek ono pojedinačno; apstraktno ne egzistira. Ili, kratko i jasno: Gomila je laž. A ovako Nietzsche: Ludilo je u pojedincima iznimka – ali u skupinama, strankama, narodima, vremenima, ono je pravilo. Laž? Ludilo? Ja bih bio suzdržaniji: skupina, to je deformacija, njuška, iskrivljenje lica uzrokovano prisustvom drugog čovjeka koji nas gleda. Napravimo li sasvim elementaran sociološki pokus, mogli bismo dobiti zaprepašćujuće rezultate. Uzmemo, recimo, 10 pojedinaca i anketiramo ih u vezi nečega. Nasamo, jednog po jednog. Recimo da svih deset dâ isti odgovor (označimo ga kao odgovor A). Sad istih tih deset pojedinaca stavimo na hrpu, i pitamo ih isto pitanje – ali ne kao 10 pojedinaca (tražeći 10 odgovora), nego kao jedan deseteroglavi kolektiv (neka se slože oko jednog zajedničkog odgovora). Odgovor će biti: B. Otkud sam tako siguran? Tu ne može biti iznimke, jer nije riječ o slučajnosti, nego o zakonu. Svemirskom, prirodnom, determinističkom zakonu, jednako neumoljivom kao što se zna da će jabuka koja se otkine od drveta završiti ne gore na oblaku nego dolje na Newtonovoj glavi. Na stranu pritom da li je odgovor A istina, a odgovor B laž, je li A pametno, a B ludo, to su druge rasprave. Bez predinterpretacija, molim! Filozofima ostavljamo da sude o laži ili ludilu, ali govoreći ovdje čisto znanstveno, kao sociolozi i anketari, uzročno-posljedična činjenica glasi: mora biti deformacije. O čemu god se radilo, propušteno kroz skupinu svako će se A pretvoriti u B. Tacit u Historijama opisuje događaj iz nekog antičkog građanskog rata, gdje jedan vojnik ranjava protivničkog i potom u umirućem prepoznaje vlastitog oca. Užas, konsternacija, šok. Ne samo kod tragičnog ocoubojice, nego, kako se širi glas o događaju, borba na trenutak zamre i obje strane spoznaju apsurd i užas onoga što čine. Ali – i tu dolazi sljedeći obrat – priča ne završava polaganjem oružja... Opaziše ovo najbliži, potom i mnogi drugi. Odavde se po cijeloj vojsci proširi radoznalost i jauk i proklinjanje preokrutnog rata. No ne manje revno ubijaju i plijene bližnje, rođake, braću. Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine. I dalje ga čine? Kako je to moguće? Ne vjeruju više u to što rade, a ipak dalje rade (i ne manje revno)?! Pa kakva je to sila koja se u stanju tako neslano našaliti s njihovom ozbiljnošću? Na pojedinačnoj razini svi su vojnici (n vojnika) uvjereni da je rat glup i nečastan i nisu za daljnje plijenjenje bližnjih. Hoćemo li reći da gaje mišljenje A. Nevolja je samo u tome što se nalaze na hrpi, svi skupa u isto vrijeme na istom bojnom polju, pa ih se i ne pita da izraze n pojedinačnih mišljenja, nego ih se pita da daju jedno kolektivno mišljenje. Odgovor B. (Istina, odgovor B u ovom primjeru doista ispada ''ludilo'', ali to ste vi rekli, gospodo filozofi, a mi kao znanstvenici ćemo zanemariti atribuiranje i držati se strukturnih principa. Dakle: odgovor B.) Netko bi ovu deformaciju možda pokušao objasniti kao podvrgavanje pojedinca ''općoj volji''. Kao, iz viših demokratskih pobuda pretpostavit ću mišljenje većine (B) svome privatnom manjinskom (A)? Ali, pazi, B nije niti mišljenje tih drugih, te fantomske ''većine'', ono nije uopće ničije mišljenje. I svi članovi ''većine'' kad bi ih se pitalo nasamo također misle A. Postavimo definiciju: mišljenje skupine (B) nije, kao što bi se možda mislilo, istovjetno ''općoj volji'', tj. matematičkom prosjeku mišljenja njenih članova (n puta A kroz n = A). Ne, ono živi vlastiti život (n puta A kroz n = B). Perverzija je u tome što svi vojnici bî rado obustavili bitku, ali – naprosto tehnički problem – ne znaju kako! Jer tko može obustaviti? Mogli bi možda zapovjednici, generali, političari, no oni nisu uopće tu. Tko od njih tamo, na samom terenu, u blatu bojnog polja, može iznebuha obustaviti borbu? Morali bi odložiti mačeve i štiteve. Ali odlaganje štita i mača je pojedinačna radnja, to se čini sa dvije ruke. Jedino pojedinac za sebe može donijeti takvu odluku. Samo... tko će prvi? Imamo scenu sa n pojedinaca od kojih svaki do jednoga želi odložiti, ali svaki to vrti po glavi nasamo, izoliran od drugih istovjetnih mišljenja, ne znajući da li se u glavi onoga drugoga mota što i u njegovoj, ne znajući da svaki do jednoga misli kao i on. Da odložim štit i mač? A ako sam se zajebao u procjeni, i nitko osim mene ne odloži? E, u tom sam se slučaju stvarno zajebao! Dočepat će me se bez pardona – ili neprijatelj ili ovi moji kao dezertera! Tako izgleda bazična militarna motivacijska psihologija: ne ''ubijam ih jer imam nešto protiv njih'', nego ''ubijam ih (mada nemam ništa protiv njih), jer bi ovi moji do mene (među kojima također nema nijednoga koji bi imao nešto protiv njih) mene ubili da ih ne ubijam''. Međusobno jedni druge pokreću, pojačavaju i podupiru. I eto, nisu u stanju, ne mogu, moraju nastaviti svi skupa s ponašanjem B, jer ne znaju kako postići da netko iskorači s A (bez da to požali). Često se kaže da su ratovi neminovni jer su bazirani na prirodi čovjeka, previše agresivnoj. Ja kažem: ratovi su neminovni jer su bazirani na previše leminškoj prirodi čovjeka. U članku koji je povodom Rata i mira napisao u nekom ruskom književnom časopisu, Tolstoj kao jednu od svojih glavnih inspiracija ističe neslaganje s izlaganjima povjesničara u opisivanju povijesnih događaja. Povjesničari pojednostavljuju da bi dobili sažet i cjelovit prikaz glavnih crta. U opisima se bitaka obično piše kako su te i te jedinice poslane u juriš na tu i tu točku, pa je onda zapovjeđeno da uzmaknu itd. Oni nužno moraju izostavljati i kratiti, ali problem s tako dobivenim predodžbama, digest rekonstrukcijama, nije u manjku iscrpnosti, što to ne bi bilo sve što se dogodilo, nego što se ni to što je napisano uopće nikada nije dogodilo. Hibridni jezik koji je falsificiranje stvarnosti. Tolstoj kaže: te riječi nemaju nikakva smisla; svatko tko je bio u ratu zna da nije tako. Izvodi genezu ''općeg mišljenja vojske'' kao ključnog pojma: ako neposredno nakon bitke (pa čak i drugog i trećeg dana, dok nisu napisane relacije) prođemo bojnim poljem i pitamo sudionike što se tu zapravo dogodilo, svaki će nam ponuditi neku svoju fragmentarnu istinu, već prema tome koliko je sa svoja dva oka mogao vidjeti. Ali obiđimo iste ljude nakon nekog vremena i počastit će nas nečim sasvim drugim, pošto se počinju podnositi relacije, pričala počinju pričati kako se zbilo ono što nisu vidjeli; napokon se sastavlja opći izvještaj i prema tom se izvještaju stvara opće mišljenje vojske (moj kurziv). Svakome je lakše kad zamijeni svoje sumnje i pitanja za tu lažnu, ali jasnu i uvijek laskavu predodžbu. Nakon mjesec dana ili dva, pitajte čovjeka koji je sudjelovao u bici – i više nećete osjećati u njegovu pričanju onaj sirovi životni materijal, nego će vam pričati prema relaciji. Tako su meni pričali o borodinskoj bici mnogi živi, pametni ljudi, koji su u njoj sudjelovali. Svi su pričali jedno te isto, i svi prema netočnu opisu Mihajlovski-Danilevskoga, prema Glinki i drugima; čak su i pojedinosti o kojima su pričali bile jedne te iste, iako su pripovjedači bili po nekoliko vrsta daleko jedan od drugoga. To je to! Mehanizam grupe: umjesto n različitih pojedinačnih iskustava, po sebi konkretnih i pouzdanih, iako fragmentarnih (Tolstoj: ni od koga, a najmanje od vrhovnog zapovjednika, nećete doznati kako je tekla sva borba), dobijamo jedno jedino zajedničko iskustvo: opće i cjelovito, ali zato krajnje nepouzdano i besmisleno, neupotrebljivo za onoga tko hoće saznati kako je stvarno bilo. (I zapravo ne bi imalo puno smisla reći ni da je OMV lažno, jer ono nije ni istinito ni lažno, pošto opstoji u paralelnoj realnosti, kao fantom tumačenja koje se raznosi i nadvija nad događajem, ono je hiperrealno – odmjenjuje realnost, čineći je nevažnom i potisnutom). Vlastiti život skupne ''relacije'' B (kad su preživjeli prepričavali bitku prema naknadno stvorenoj legendi) osiguran je potisnutošću u svakom od sudionika privatnog iskustva A (neposrednih izjava nakon bitke). Opća mišljenja skupina, kolektiva, institucija uvijek su i svugdje beskrajno inertnija od individualnih mišljenja članova koji ih sačinjavaju: ''relacija'' B se, vodeći vlastiti život, neće odmah promijeniti samo zato što se u određenom broju članova promijenilo A (čak ni ako se radi o velikoj većini članova!). Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine. Otpilili su grane na kojima su sjedili Iznemogli od vike Kako se moglo piliti brže, i padali S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu tresli su glavama pileći i pilili dalje. (Bertolt Brecht) Pada mi na pamet i poznati slučaj rasprsnuća shuttlea Columbia 2003., gdje je veliki broj inženjera od samog lansiranja slutio (A) da bi moglo doći do katastrofe, ali se nitko svoju slutnju nije usudio i izreći, jer je službeni NASA-in stav (B) strogo naređivao kako treba misliti: ''Nema nikakvog problema sa shuttleom!'' Šutjeli su, shuttle se raskomadao skupa s ljudima u njemu, jer nitko od leminga u Houstonu nije smio prvi javno iskoračiti s (A) istinom koju su privatno svi oni tamo znali. Ali to nije izdvojen propust nekih tamo posebno zakazalih NASA-inih zaposlenika, nego naprosto priroda ljudskog udruživanja. Čim su negdje skupa, ljudi su leminzi. Svi sve znamo, ali tko će prvi. U skupini ''relacija'' uvijek pobjeđuje. To nije pitanje manje ili veće inteligencije ili osobnog integriteta članova koji ju čine, društveni mehanizam je svugdje taj jedan isti, bez obzira na kvalitetu osnovne sirovine (i ostale okolnosti). Tolstoj: Ljudi se, radi zajedničkog djelovanja, uvijek udružuju u stanovite zajednice u kojima je odnos među ljudima koji sudjeluju u činu uvijek jednak (moj kurziv), bez obzira na razlike u cilju koji su postavili sebi radi zajedničkog čina. Da će n ljudi koji u sebi misle A na van ispovijedati B – da je gomila laž – i štoviše, da je gomila banda – univerzalno je i neodvojivo svojstvo svih zajednica i skupina (stranaka, naroda, vremena), to je temeljna gramatika ljudskih udruživanja, sinkroni strukturni model grupe svugdje i uvijek. Gdje se okupe desetorica, tu se rađa njuška i falsifikat, taman sva desetorica pojedinačno u srcu nosili najčistiju istinu. |
On the morning of 19 October, the whole city was raided. Around 10,000 civilians, aged 16–60, were arrested. A whole generation of high school children was taken directly from their classes. The executions started at 6 PM on the following day. People were shot in groups of 400. The shootings continued into the next day, at a lesser pace. The remaining prisoners were not released, but were held as hostages for further reprisals. It is worthy to mention the act of German soldier Joseph Schultz[6][7] who refused to shoot civilians, accepting his own death as a consequence of his moral action.
sigurno si čuo i za ovaj svijetli događaj u Prvom svijetskom ratu kada su njemački, francuski i engleski vojnici prestali ratovati, kitili bor i zaigrali nogomet te djelili cigarete među sobom. Maravno sve se to desilo a da generali ne saznaju a časnici koji su slali kriva izvješća su streljani dok je svima naloženo da šute o tom događaju kako bi se ludilo moglo nastaviti.
Što se mene tiče smatram da nema šanse da me se nagovori da idem svoj život davati radi nečijeg interesa i još manje da ga oduzimam makar i ja sam skončao ali ima važnijih stvari od gubitka života zar ne?
dobro kažeš, to je ništa drugo doli perverzija da ljudi koji ne žele ubijat primorani su ubijat ljude poritv kojih osobno ništa nemaju kako bi se ostvarili tuđi interesi onih daleko daleko iza linija... (Neverin 27.02.2010. 20:00)
@neverin - Potkrijepio si me primjerima koji toliko spadaju u ovu priču da sam odlučio naknadno intervenirati u tekst posta: stavio sam linkove na kratki film Joseph Schultz. Piši da ti ostajem dužan.
@anabelle - Moja teza se zadržava na tome da kolektivno djelovanje nužno završava njuškom, falsifikatom i u konačnici nasiljem (kolektivno djelovanje sam definirao kao zajednički nastup: kad desetorica umjesto deset odgovora daju jedan skupni). U to u kojoj je mjeri pristanak samo prisilan ili je pak pounutren i dobrovoljan nisam ovdje ulazio. To bi mogao biti neki novi post. To što si ti rekla da pojedinci često sudjeluju s figom u džepu svakako stoji, ali moja ambicija je bila tek utvrditi princip mehanizma kolektiviteta, za što mi je bilo dovoljno zaključiti da isti u oba slučaja funkcionira punom parom - neki možda sudjeluju s figom u džepu, ali sudjeluju, sudjeluju, jer moraju sudjelovati... A ovo što kažeš o okruženjima u kojima su ljudi slobodni divergirati ovisi samo o tome koliko su motivirani, vanjskim ili unutarnjim prinudama, da ostanu u okrilju kolektiva. Da se netko odvažuje reći sve točno kao što misli, bez slijepe lojalnosti kolektivu na prvom mjestu, u biti je znak nemarenja dotičnog za svoje članstvo u kolektivu. Isključit ćete me? Koga briga! Ja ne živim od milosti vašeg malog svjetića! Ali to znači imati taj luksuz: moći ne mariti, biti dovoljno zaštićen i neovisan, tijelom i duhom, da ne moraš mariti. Ali u takvom slučaju teško uopće možemo govoriti o udruživanju u punom smislu riječi, kada članovima druženje uopće nije imperativ. Prema navedenoj definiciji kolektivnog djelovanja, ono je na djelu svugdje tamo gdje postoji zajednički nastup, ''relacija'' prema kojoj se svi usklađuju, neko ''opće mišljenje vojske'' dovoljno autoritativno, prijeteće ili motivirajuće da ne možeš ne mariti za njega i ne činiti sve da ostaneš u milosti. Pri takvoj definiciji kolektivnog nastupa ostaje na snazi zakon po kojem je svaki i svugdje kriminalne naravi (jer leminške), a divergiranje neizvedivo. (pero u šaci 28.02.2010. 02:53)
vojska je super primjer ali možda nešto drastičniji od onih koje susrećemo svakodnevno jerbo riskiraš da dobiš metak u glavu (kao što ste već zaključili gore). u svakodnevnim kolektivnim situacijama riskiraš eventualno ''nogu u guzicu'', ''pogled ispod oka'' i sl. sve redom ''preživljive'' stvari. pa se ponekad čak i odvažiš na A i odbaciš B. ponekad. češće ipak igraš na sigurno jer je tako.. pah jednostavnije. ali meni je recimo zanimljivo sve ono između A i B (opet tema za novi post) jer A i B su krajnji odgovori (ja pojedinačno i ja kolektivno-faks, posao, veća druženja..) a hrpa je još nijansi između. tipa: ja u obitelji, ja sa dečkom, ja sa najbližim prijateljima. čak ni tu A nije A nego je neki A2 A3 i A4...
mah komplicirano.. (grinch 02.03.2010. 15:15)
naravno da postoji individualno i kolektivno i da se pojedinac, ovisno o svojim osobnim karakteristikama, ali i o specifičnim socijalnim i društvenim prilikama, utopi u kolektivno, pa čak i ako mu savjest govori da treba postupiti drugačije. rekla bih, socijalizacaija od nas radi čuda, ali i čudovišta... (Tri Pojma 09.03.2010. 09:50)
@ NF - a) i meni); b) ni ja; c) i ja; d) ovo zadnje bi mi morao pojasniti
@ Zona - hvala. Ja mislim da bi mnoge puške zadrhtale, možda i sve, ali svejedno bi rijetko tko odložio pušku kao Schultz. Gledajući filmić, ja sam stekao dojam da nijedan iz voda nije hladnokrvni ubojica kojem je svejedno, ali su ipak pucali - zato što hladnokrvnost ili nehladnokrvnost nije ono što odlučuje, nego pritisnutost mehanizmom. (pero u šaci 13.03.2010. 13:49)
Čitajući tekst, neprestano mi je pred očima bila slika oduševljenog 'krda' kako plješće, urliče ili diže ruku na pozdrav (slika na omotu izvrsne knjige H. Arendt Izvori totalitarizma) vođi 'krda', a kad sve prođe svi izgledaju kao da su došli s nekog drugog Planeta. Ili pak možda još slikovitije, slika stada koje mirno pase na livdi i odjednom se (nije važno iz kojeg razloga) skupi i krene u stampedo. (semper_contra 21.02.2016. 16:47)
Ili: još jedna grana, kroz nešto drugačiju prizmu.
Ili ova grana.
Itede, mnogo je tih prizmi. (pero u šaci 12.03.2016. 10:30)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
četvrtak, 18.02.2010.
Simuliranje simulacije
|
Izlošci Madame Tussauds su sjajno izrađene, iznimno uvjerljive voštane figure slavnih osoba. Prije neka tri mjeseca izvjesni Al Roker (američka meteorološka TV zvijezda) odigrao je ulogu svoje voštane figure. No, nisu li se posjetitelji prepali kad je nešto što su dotad smatrali komadom voska najednom povikalo na njih! Figure iz Madame Tussauds čak toliko su, dakle, sjajno izrađene i nalik stvarnim osobama da nitko nije ništa posumnjao kad je jedna doista bila zamijenjena hiperrealističnim živim čovjekom. Namjerno sam upotrijebio visokoparni pojam hiperrealističnosti. Po Jeanu Baudrillardu, to je kad imamo problema s razlikovanjem stvarnosti od fikcije. U knjizi Simulakrum i simulacija (1985.) Baudrillard razlikuje tri stupnja simulakruma, prema tri povijesne epohe. 1. Predmoderno doba: slika je imitacija zbilje, ali pošto nikada ne savršena imitacija, razlika između slike i zbilje ostaje jasna.  2. Moderno doba: zbog masovnog umnažanja, djelo gubi ''auru'' umjetničke jedinstvenosti, a razlika između zbilje i prikaza je zamagljena uslijed tehničke besprijekornosti prikaza (film, fotografija, ready-made... voštane figure), koji više nije imitacija nego savršena reprodukcija stvarnosti.  3. Postmoderno doba: urušava se razlika između prikaza i zbilje, pošto prikaz odmjenjuje zbilju. Umjetnost i stvarnost postaju jedno, ali ne u korist stvarnosti, nego u korist umjetnosti. Više ne postoji nikakva zbilja izvan simulakruma prikaza.  Izvucimo suštinu: u moderno doba do hiperrealnosti dolazi otuda što prikaz postaje istovjetan zbilji, a u postmoderno otuda što zbilja postaje istovjetna prikazu.  Čitajući ovaj članak, zapitao sam se: koja je od ove dvije voštana? A onda mi je u momentu bljesnula spoznaja: pa nisam ispravno formulirao pitanje! Zapravo se pitam: koja nije? Genijalna fotografija! Potpuno su iste. Ne znam, nikako se ne mogu odlučiti da li je to voštana figura tako sjajno izrađena da savršeno nalikuje živoj Heidi ili to Heidi savršeno nalikuje komadu voska? Heidi je veselo pozirala kraj svoje voštane dvojnice, svjesna svoje savršene figure, koja nije nimalo odmicala od idealnih proporcija umjetne Heidi, unatoč činjenici da je manekenka sada već majka četvero djece. |
zaista pravo se pitaš: ''a koja nije voštana?''
''koja je orginal?''
''kokoš ili jaje?'' (grinch 18.02.2010. 13:53)
Uostalom...teta Klum je sa svojim napornim načinom života (čitaj:sleate, trčanje, i još salate) uspijela održati savršene proporcije koje nije nametnula ona sama već društvo koje samo takve i priznaje, tako da nema smisla napadati je...umjetna ili ne...khm, nebitno... (lilfairy 20.02.2010. 13:14)
@neverin - Obje lažne + obje spooky = obje voštane.
@suzette - I meni je Heidi, hm... simpa, koliko ju znam sa slika (i uglavnom onoliko koliko je gdje dobra kad je gola), ali ovdje se govori o nečemu drugom: kako je Heidi postala ono što jest oponašanjem svoje vlastite simulacije.
@barbarella - Onda imaš sreće: poliram u radionici još dosta toga na ovu temu.
@starosjedilac - Neće vosak na naše selebritis.
@s.l.freedom - To sam se ja samo šalio izražavajući nedoumicu koja je teta Klum voštana, u nastojanju da podcrtam pojačanu voštanost ove žive. I drugo, tko ju napada? Neka joj je sa srećom. Kažem to bez ironije.
@(ne)pristojnosti - Na žalost, poanta treće faze je upravo to da nesavršena priroda iščezava iz naših života, pošto se i ona već modelira po uzoru na savršene kopije.
@papa - pozdrav (?) (pero u šaci 23.02.2010. 22:10)
''U njoj tražimo sklad između istine i ljepote.''? - A da? Nisam znao. Objavila si to kao gotovu istinu koja se podrazumijeva i u koju nitko normalan ne može sumnjati. Ali ja sam, evo drugačijih shvaćanja. ''Sklad između istine i ljepote'' - to nam netko prosvijetljen, valjda neki veliki bard i žrec, svisoka nudi gotovo rješenje, odgovor (o tome što je istina, što je ljepota i što je sklad). Dok ja umjetnost priznajem jedino kao pitanje i eksperiment - definicija koja bi mi još najviše odgovarala: umjetnost je interna rekonstrukcija stvarnosti - a ''sklad između ljepote i istine'', to me, moram priznati, vrlo malo zanima.
''U određenim epohama postoje određeni kanoni prema kojima se stvara, i u tome onda leži umjetnička vrijednost nekog djela.'' - Netočno. Vrijednost nekog djela leži u njegovom kapacitetu da nam na svjež način rekonstruira stvarnost, da nam ponudi neko novo ''očuđenje'' svijeta (ili, da se poslužim onim najotrcanijim klišejom: koliko nam je u stanju ''otvoriti oči'').
Na primjer, spomenula si Picassa i kubizam. Nije mi baš jasno zašto si činjenicu da neki razumiju Picassa, dok je nekima nebulozan, navela kao argument u prilog svoje teze o umjetničkoj vrijednosti kao funkciji kanona epohe. Naprotiv, to je upravo ono o čemu ja govorim. Očuđenje kubizma je u oslovljavanju tog bitnog svojstva stvarnosti da se ne zbiva u nekom zamrznutom momentu, nego u neprestanoj mijeni, u dimenziji vremena. Koliko god zvučalo banalno, to je veliko otkriće! Nitko prije Picassa (dobro, možda Cezanne malo) nije pomislio da bi onaj tko želi naslikati neki prizor - naslikati u smislu: doista prodrijeti u njega - morao prikazati više od jedne sekunde tog prizora, inače doživljaj neće biti potpun. To je bila njegova interna rekonstrukcija stvarnosti, koja je i nama otvorila oči za tu spoznaju.
Ali, da ne bi skrenuli s puta: ovo nije post o umjetnosti, nego o nestabilnosti stvarnosti, pri čemu je umjetnost kao kompas kojim se pokušavamo ne izgubiti u kaosu pojava, dati organizaciju i smisao. (pero u šaci 25.02.2010. 21:51)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
ponedjeljak, 15.02.2010.
Svjedok na instrukcijama
|
Duško: (piše po papiru) Iks na kvadrat puta iks na treću jednako...? Mali: ? Duško: ... jednako iks na petu. Mali: ? Duško: Pa samo trebaš zbrojiti dva plus tri jednako pet. Mali: ? Duško: Vidi, kad je baza kod oba faktora ista, umnoži ih se tako da im se zbroji eksponente. Mali: ????? (tilta) Duško: Gledaj, imaš tu iks i tu isto imaš iks, jel tako? Mali: (klima glavom) Duško: Znači, baze su iste. A kad je tako, onda ove male brojčice gore jednostavno – zbrojimo. Mali: Zbrojimo. (klima glavom) Duško: Jel znaš zbrajat? Mali: Znam. (klima glavom) Duško: I? Koja brojčica tu gore piše? Mali: Dva. Duško: A tu? Mali: Tri. Duško: Pa zbroji onda dva i tri. Mali: (oklijeva) Duško: Ajde, ajde, nemoj se stidit, na prste ako ne ide drugačije. Mali: Pet. Duško: Dobro, bravo, vidiš da znaš. A reci mi sad koliko je iks na četvrtu puta iks na treću? Mali: ? Duško: Pa četiri plus tri! Kolko je četiri plus tri? Mali: Sedam. Duško: Bravo, jesi shvatio sad princip? Iks na četvrtu puta iks na treću je iks na četiri plus tri, dakle iks na sedmu. Mali: (klima glavom) Duško: Dobro, a vidi sad ovo: kolko je iks na petu podijeljeno sa iks na treću? Mali: Podijeljeno? Duško: Da, podijeljeno. Mali: Kako može bit podijeljeno? Duško: Pa podijeljeno, kad se iksove množi onda se brojčice zbrajaju, a kad se iksove dijeli onda se brojčice... što? Mali: ? Duško: Što ih se? Mali: ? Duško: Pa onda se brojčice oduzmu! Oduzme ih se! Jel tako? Mali: (klima glavom) Duško: Znači, koliko je onda iks na petu kroz iks na treću? Mali: ? Duško: Pa oduzmeš tri od pet... jel znaš oduzet?... kolko je pet minus tri? Mali: Dva? Duško: Dva, da, bravo... a vidi sad ovo: koliko je iks na treću kroz iks na petu? Mali: ????? (tilta) Duško: Pa šta smo maloprije rekli? Šta trebaš napravit? Mali: Oduzet? Duško: Pa oduzmi! Mali: Kako mislite da oduzmem? Jel opet tri od pet? Duško: A koja ti brojčica dolazi prva? Mali: Tri. Duško: Pa onda valjda pet od tri! Mali: ????? (tilta) Duško: Jel znaš oduzet pet od tri? Mali: Kako može bit pet manje od tri? Duško: Nije pet manje od tri nego ti trebaš oduzet pet od tri. Mali: ????? (tilta) Duško: Tri minus pet ti je: minus dva. Mali: Minus dva? Duško: Jesi čuo ti kad za negativne brojeve? Mali: Ne... negativne? Duško: O, bože... Ajde, ako ti je tako lakše izračunaj si normalno, kao pet minus tri, a onda samo ispred rezultata stavi minus. Mali: ? Duško: Izračunaj normalno, pa ispred rezultata stavi minus. Mali: (procesuira) Pet minus tri jednako dva... i minus?... Jel ovako? (stavlja minus ispred dva) Duško: Je, tako. Jasno ti je to sad? Mali: (klima glavom) Duško: Sigurno ti je jasno? Mali: (oklijeva) Mmm... ne. (vrti glavom) Duško: Nema veze, zapamti da je to jednostavno tako i gotovo. Ali reci mi, to ti je ista stvar, koliko je onda iks na drugu kroz iks na šestu? Mali: ? Duško: Dva minus šest? Mali: ? Duško: (okreće očima) Šest minus dva? Mali: Četiri. Duško: Pa koliko je onda iks na drugu kroz iks na šestu? Mali: Ne... ne znam. Duško: Pa iks na minus četvrtu, pobogu!! Mali: (klima glavom) Duško: Dobro, vidim da ćemo to morat drugi put... Reci mi danas još samo da ponovimo: koliko je iks na kvadrat puta iks na kvadrat? Mali: Dva plus dva jednako četiri... Duško: Da, da, i...? Mali: Iks na četvrtu? Duško: Tako je! Bravo! Vidiš da će bit ipak nešto od tebe. A reci mi sad: koliko je ipsilon na kvadrat puta ipsilon na kvadrat? Mali: Ipsilon? Duško: Pa sve ti je isto, samo umjesto iks staviš ipsilon, a jednako zbrojiš dva i dva. Mali: (oklijeva) Duško: Sad maloprije si zbrojio... Mali: Četiri? Duško: Nije četiri nego...? Mali: ? (kako sad nije četiri?) Duško: Ipsilon na četvrtu! Mali: Ipsilon na četvrtu. (klima glavom) Duško: A reci mi onda sad koliko je dva na iks puta dva na iks? Mali: ????? (tilta) Duško: To ti je isto kao kad si izračunao iks na kvadrat puta iks na kvadrat, samo je sad obratno: dva je baza, a iks je eksponent. Mali: ????? (tilta) Duško: Dušo, eksponente zbrajaš, jesmo rekli? Dakle, samo zbrojiš ove male iksove gore. Mali: ????? (tilta) Duško: Zbrojiš iks plus iks... ajde, dijete, pa koliko je iks plus iks? Mali: ????? (tilta) Duško: O bože, iks plus iks?! Mali: Ipsilon? Duško: (vrti glavom) |
nekad mi nije jasno kako ta dica dođu do šestog razreda. (primakka 15.02.2010. 10:46)
e a štulića nisam htjela komentirat, reko ne moram baš svakom loncu bit poklopac + kod odraslih tkđ.previše pohvala može bit kontraproduktivno. (grinch 15.02.2010. 13:09)
@grinch - Ako nisi htjela komentirati zato što previše pohvala može biti kontraproduktivno, onda znači - treba samo zbrojiti dva i dva - da si jedino pohvale i imala na umu. :) O, hvala, hvala, volim to kako me ti pohvališ čak i samom tvrdnjom da me odbijaš hvaliti. :) Ali nemaš brige, neće biti kontraproduktivno, nekada sam možda bio umišljen, ali sam se u međuvremenu oslobodio te mane, pa sam sad savršen. :)
@suzette - Jadno dijete i jadan Duško. No to i je sva bit škole: da uče muče đecu i da đeca muče uče.
@neverin&catwalk - A, nema isprike! :) Pročitati odgovor na primakkin komentar: vidite kako ni nju ni Duška humanističke vode ne priječe da plivaju i u matematičkima! :) (pero u šaci 18.02.2010. 09:37)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
srijeda, 10.02.2010.
Folkrok partizani
|
Kod marčeline smo ovih dana saznali da stara narodna Usne vrele višnje uživa popularnost narodnih masa – konsenzusom, čak i onih koji su inače perverznog glazbenog ukusa. Ni u komentarima se nije moglo čuti ništa drugo osim konsenzusa, kojem se i sam pridružujem. Hrvati se izgleda oko ničega ne mogu dogovoriti osim oko Usni vrele višnje. Izdvajam komentar starosjedioca: dojmljiva obrada Dylanove pjesme, premda bih uvijek odabrao desetak drugih Štulićevih originalnih pjesama ispred ove :-)) no, ne slušaj me, samo ti pojačaj ;-)) Riječ da bih rekao. S obzirom na nekadašnju hiperproduktivnost dotičnog, ja bih bez problema našao i par desetaka originalnih pjesama kojima bih dao prednost. Ali cijela je ljepota ove obrade u tome da kad kojim slučajem ne bismo znali da je obrada, mislili bi da je originalna Štulićeva. Pršti od prepoznatljive poetike. Tako ono što na izvornom engleskom glasi ''I was sore distressed'' mi u prepjevu čitamo kao ''sledilo me svog''. A najočiglednija razlika je što Štulić po običaju ništa ne uvija u pamuk: eufemizam ''but she proved false to me'' postaje ''kad eno nje na drugome''. Drito u čelo. Benigni završni stih četvrte strofe (u kojoj se hvata za kragnu i sječe nožem) – ''but was betrayed by Mary, the Lily of the West'' – sad glasi: ''tek nije kuja zalud draga srcu mom''.  Ni sam Dylan nije znao ružne riječi ''kurva'' ili ''kuja'' izgovarati ovako, da to bude (kao što je pklat primijetio) – s nježnošću – hladno i tvrdo, meko i toplo. Sljedeća pjesma je također obrada, ali za nju se na primjer već ne bih usudio tvrditi da bi mi neka originalna bila bolja (as good as any, reklo bi se na engleskom). Dobra obrada mora ispunjavati dva kriterija: nova verzija mora biti još i bolja od originalne pjesme, a koja i sama mora biti sjajna. Ispunjeno po obje točke. Francuska i Cohen dođu Partizanu ono što su Irska i Dylan Usnama vrele višnje. (Baez ostaje Baez.) U Štulićevoj verziji pjesma je dobila neke nove boje i začine. Cohen je tu brbljaviji, narativniji, a Štulić ju je skratio i minimalizirao, na njen čisti sukus. Kraće, odrješitije rečenice, ali ispunjene jednakom tugom – sasvim na mjestu, kad je već partizan iz naslova u odrješitom i tragičnom psihičkom stanju. Cohenovo ''I took my gun and vanished'' kod Štulića postaje ''Štuc u ruke i – crta!'' I sam jezik je osoben. Kod Cohena ''wind is blowing'', kod nas pak ''vjetar puše'', kod nekih drugih opet ''vetar duva'', ali jedino valjda kod Đonija može ''vjetar duvati''. Obrada opravdava svoje postojanje ako daje pjesmi nove dimenzije. The Partisan govori o francuskom pokretu otpora. Slušatelj iz Mađarske ili Luksemburga tako će to i shvatiti: Cohen pjeva o francuskom partizanu. Ali Štulića ne slušaju u Luksemburgu, on nešto znači jedino nama – ''našim narodima i narodnostima'', balkanskim južnoslavenskim, kojima pak kad čuju riječ ''partizan'' igraju neke sasvim druge asocijacije. Za razliku od većine europskih, pa i svjetskih zemalja, partizanstvo je naša ''velika naracija'', mi smo među rijetkima koji su odrastali s plavom kapicom na glavi i crvenom maramom oko vrata, a bili su tu i Boško Buha i Mlada Partizanka, Sutjeska i Neretva i Ne okreći se, sine. Moglo bi se ugrubo reći da smo mi ovdje ''autentičniji'' kad slušamo Štulićev prepjev nego li je bijeli svijet kad sluša Cohenovu verziju. Ali iz toga proizlaze još neki momenti. Primijetimo razliku u zadnjem stihu zadnje strofe. Za poslijeratne Francuze ili Kanađane partizani su pomalo apstraktni i nestvarni, mitski romantični junaci iz prošlosti, umalo kao Robin Hood i družba u zelenim tajicama. U poslijeratnoj Jugoslaviji partizani su bili stvarnost, činjenica... i moć na vlasti. Mi smo znali ponešto i o tome kako to biva nakon što Nijemci odu kući. ''Freedom soon will come / then we'll come from the shadows'' – pjeva Cohen (piše Anna Marly). Ali iskustvo nâs ovdje je da se za tu Slobodu, slobodu epsku kolektivističku, možda bilo i lakše boriti nego što se znalo što s njom kad ju se jednom imalo. Kod Štulića optimizam slobode odmjenjuje miljkovićevska skepsa spram buduće slobode. ''Dal' će znati da pjeva?'' Kundera u Iznevjerenim oporukama piše o Janáčekovoj operi Iz mrtvog doma i o tome kako ju je neki njegov đak u svojoj ''obradi'' pokvario prepravivši kraj. Kraj opere je maestralan: junak je pušten iz logora. ''Sloboda!'' ''Sloboda!'' kliču robijaši. Potom zapovjednik urla: ''Na posao!'' i to je posljednja riječ opere koja završava brutalnim ritmom prisilnog rada isprekidan sinkopiranim zveketom lanaca. Posthumnom premijerom dirigirao je Janáčekov đak (...) Malo je preradio posljednje stranice, tako se povik Sloboda! Sloboda! našao na kraju proširen dugom umetnutom kodom, radosnom, apoteozom (...) To nije dodatak koji produžava namjeru autora; to je negacija te namjere; završna laž kojom se poništava istina opere. Sa Štulićevim Partizanom stoji upravo obratno: on svojom obradom nije poništio istinu pjesme, nego nam ju je – tvrdim – tek otkrio. Zadnji stih potpuno mijenja smisao pjesme i zapravo je njen jedini mogući kraj. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? ''Then we'll come from the shadows''? – pa to je bezveze, svatko s dva čista uha čuje da je to potpuno krivo! Završiti s apoteozom pjesmu koja inače sva odiše gordom beznadnošću?! Trebala su se na gluhom Balkanu roditi dva Branka da ta pjesma napokon pronađe svoj pravi kraj! |
Dobra obrada mora ispunjavati dva kriterija: nova verzija mora biti još i bolja od originalne pjesme, a koja i sama mora biti sjajna.
Živa istina. Štuliću to, u "Usne vrele višnje" i "Partizan", svakako uspijeva. Unio je u njih svoj duh i tako im praktički dao novu originalnost. (izvorni život 11.02.2010. 10:06)
valjda ti je neugodno od ovih lauda...
taj "kurvin sin" od Utrechta je stvarno znao.... znakove vremena....
on toga nije ni bio "svjestan" jer je stalno imao "briju" u glavi..
kako ga cijelo "moje društvo" smatra jugoslevenom, ja ga moram braniti, makar iskreno rečeno kao "oficirsko dete"(to si nije mogao oprostiti) ne bi ni bilo čudno..da je postao...
al evo kao prilog za biografiju, starci su mu Hrvati (stari je umro) ako to nekoga zanima...
mislim da je apsolutno najjača "pojava" hrvatske pop-kulture 20 stoljeća.. (tignarius 11.02.2010. 19:14)
o Štuliću nakon 90tih, teško komrntirat.....
poznavao sam tog momka......
uvjek je imao svoj film!!!!
i kad je platio najveći porez u yugi-tugi!!!
Johny je HRVAT!!!! (tignarius 11.02.2010. 23:42)
@tignarius - Zašto je bitno da li je Hrvat (i da li su mu starci Hrvati)? Đoni ti, kažeš, valja (''najjača pojava''), ali vidim i da ti se glavom dosta vrzma pitanje njegove pripadnosti, da osjećaš veliku potrebu braniti ga od toga da bude Jugoslaven, negirati mu nehrvatstvo. Jel' to znači da bi pitanje pripadnosti za tebe bilo faktor onoga koliko ti on valja? Kad bi slučajno xyz bio u pravu, a Đoni istinski Jugoslaven i hrvatožder, da li bi to što mijenjalo njegov status ''najjače pojave'' kod tebe?
@xyz - Aha, razumijem, tvoj argument glasi da pošto je Štulić osvjedočeni ''mrzitelj hrvata'', ''oficirsko dete'' i pošto je ''sa gnušanjem odbio da se ikada vrati u RH'', onda je znači zato loš autor kojeg ''može slušati tek netko tko je potpuno gluh'', ''kreketalo'' i nadasve ''kretenko''? Pametno što ostaješ anoniman: sigurno da čovjeku treba biti ime xyz da bi se usudio ovako kompromitirati u javnosti. Pojmovi kao ''mrzitelj hrvata'', ''oficirsko dete'' i neće da se druži s nama rodoljubnima ipak su - provjeri s prvom odraslom osobom u blizini, ako meni ne vjeruješ - infantilno bulažnjenje. Svaka čast da ti misliš drugačije i da ne voliš Štulića, ali i to bi - priznat ćeš - moralo biti potkrijepljeno nečim solidnijim od bulažnjenja da bi te se uzelo za ozbiljno. A svoj neslavni argument i svoje gađenje nad činjenicom da normalne ljude ne smeta ono što tebe smeta, preporučio bih, možda ti ne bi bilo na odmet ispovijedati i negdje drugdje - ta ima toliko divnih mjesta na kojima se bave slučajevima otuđenja od normalnosti, gađenja nad pismenošću i dubokog zazora nad ičim inteligentnijim od salutiranja zastavi. (pero u šaci 11.02.2010. 23:44)
i Wikipedia ti veli :
"Lily of the West" is a traditional American folk song (There are older versions known in the west of Ireland, from which the US song was derived) about a man who travels to Louisville and falls in love with a young girl named Mary, or Flora, the eponymous Lily of the West. He catches Mary being unfaithful to him, and, in a fit of rage, stabs the man she is with, and is subsequently imprisoned. In spite of this, he finds himself still in love with her ."
Zatim ako promotris POEZIJU ORIGINALA uvidjeti ces da je intrigantna struktura same poezije sadrzana u izricaju samog (engl) jezika. Jezik koristen u pjesmi je kiceni engleski , gentlemenskog tipa kakav bi koristio dobro odgojen Gentlemen s Juga amerike a ne neki dropljan i zato ti stihovi u originalu djeluju prozracno , poetski i zanosno. Podsjecaju na jezik koji koristi npr Vampir Brad Pitt u filmu Interview With a Vampire.
Junak originala Lily veli " I saw a man of low degree conversing with my love."
Dok bi Stulic rekao : "vidio sam neku vucibatinu kako se nateze s mojom curom" ili nesto slicno. Kako je to vama isto ne mogu ni sagledati , jedno (original) rezultira predivnom, prozracnom, poeticnom pjesmom o "Lily- tom Cvijetu Zapada", toj zamamnoj ali pogubnoj kobnoj , prelijepoj za koju se isplatilo zivjeti i zrtvovati zivot uprkos nevjeri. Drugo je bezvezno ramblanje huligana koji je svoju curu zatekao na vrh druge osobe. Zalosno uistinu. U to ko je Stulic i koliko je dobar ili los ne ulazim uopce. komentiam samo grubi prijevod ove pjesme koji se nekima svidja jer ne shvacaju uopce koliko je original iznad tog prijevoda. To je kao da Romea i Juliju prevedete kao Roka i Cicibelu. naizgled isto ali potpuno promaseno.
Zato kad velis da je (ceiling 12.02.2010. 00:44)
Simon &GARfunkel pocinju sa stihovima : "Are you goin' to Scarborough Fair? Parsley, sage, rosemary, and thyme. Remember me to one who lives there, she once was a true love of mine."
Dylan slobodno adaptira i pocinje ovako: "Well, if you're travelin' in the north country fair,
Where the winds hit heavy on the borderline, Remember me to one who lives there.
She once was a true love of mine."
A Stulic bi onda vjerojatno to preveo ovako: "Ako ikad ides u sjevernu vukojebinu, svrati na rakiju i povedi sa sobom i nju, moju bivsu fuficu"
misim mozemo se zahebavati, nasmijavati i to ali da to 3je uopce usporedjujemo zbilja ne mozemo i ako sad budes tvrdio da je to izvrstan prijevod samo zato jer ti VOLIS tog Stulica onda si isti kao i oni gore koji ga NE VOLE iz drugih nekih razloga i zato tvrde da ga ne treba slusati. Istina je valjda negdje u sredini i pociva mozda u necem originalnom od tog autora, u ovakvom prijevodu (koliko god duhovitom) svakako ne. (ceiling2 12.02.2010. 02:01)
1. Da ''Lily'' nije nikakva Dylanova pjesma nego irska narodna si u pravu, ali nije to nitko od nikoga ni krio. Ni Štulić, koji zna da ne ''plagira Dylana'' (kao što mnogi misle), nego da ima jednaki legitimitet da pjeva tu pjesmu kao i ovaj, i bilo tko uostalom. Ni sam Dylan, koji ju nije uvrstio ni na jedan od svojih studijskih autorskih albuma. A bogme niti ja ovdje, kao što je razvidno odmah iz prvog retka posta u kojem Usne vrele višnje nazivam ''starom narodnom'' i dajem link ni pet ni šest nego na wikipedijinu stranicu koju citiraš i na kojoj sve jasno piše.
2. ''Poeziju originala'' mi se prilično sviđa kako si opisao/la. ''Prozračno, poetski i zanosno'' - to je baš to! I da, upravo zbog tog kićenog engleskog starinskog, džentlmenskog tipa. To se upadljivo osjeti i u kombiniranom videu s Dylanom i Štulićem: tempo! U tempu je drastična razlika. Koliko je Dylanova verzija brža, lakša, prpošnija (''prpošno'' mi se čini još najispravnijim opisom)!
3. Ne znam koliko je to ovdje primijećeno, ali zapravo se već i Dylanova verzija dosta razlikuje od izvorne narodne (čiji je tekst naveden na wikipediji), počev od Mary koja je preimenovana u Floru. Ali ono što je važnije: Dylan je negdje između gotovo operetnog, besprijekorno džentlmenskog izvornika (''but she proved false to me'') i Štulićeve dramatične izravnosti (''kad eno nje na drugome''); on pjeva: ''she turned unto another man''. (Nije zato možda sasvim neispravno ni kad se - kao što se starosjedilac odrazio - Usne vrele višnje nazove obradom Dylana, pošto se Štulić prepjevavajući referirao ne samo na izvornik nego očito i na njega (i to ovako odoka: više na njega).)
4. Kvaliteta poezije ne ovisi o razini tzv. ''poetičnosti'' motiva ili tona. Nije pjesma odmah zanosna ako govori o zanosnome, huliganska ako govori o huliganskome, dobra ako govori o dobrome, a loša ako govori o lošem, nego je pitanje kako - da li pjesma o zanosnome, huliganskom, dobrom ili lošem govori na dobar način ili na loš način? Ruža može smrditi ako o njoj pjeva nekakav Bodalec, a govno može mirisati kad ga se prihvati kalibar jednog Štulića.
5. Štulićev prijevod izvornika bez daljnjega jest ''grub'', neuspješan, ako gledamo iz perspektive izvornika. Kad postavimo za cilj da prijevod mora prenijeti jednaku I-saw-a-man of-low-degree-conversing-with-my-love operetnu prpošnost (biti jednako ''prozračan, poetski i zanosan'') kakvu nudi izvornik na engleskom jeziku, bespredmetno je uopće razgovarati o Štulićevoj verziji. On je to doista samo ugrubo i vrlo malo zahvatio; njegova opereta je slabija od izvorne operete. Ali što ako opereta nije ni bila njegov cilj? Njegovu obradu treba gledati kao posve novu pjesmu, koja ima svoje vlastite ciljeve, vlastitu estetiku i vlastitu poetiku. I jedino važno je da je to napravio kako treba - a je. Tako bismo isto mogli reći da izvornik uopće ne parira najbolje Štuliću u dramatičnoj vidio-sam-neku-vucibatinu-kako-se-nateze-s-mojom-curom poetici. Mislim da nesporazum nastaje otuda što ti globalno vidio-sam-neku-vucibatinu-kako-se-nateze-s-mojom-curom poetiku ne priznaješ kao jednako vrijednu I-saw-a-man of-low-degree-conversing-with-my-love poetici (ili ju štoviše, uopće ne priznaješ kao legitimnu poetiku). Ali to je već tvoja privatna stvar u koja ja neću ulaziti i na koju subjektivno imaš pravo, dopušteno je voliti triler, a ne voliti komediju, ali objektivno, to se tako ne može reći, ne može se komediju mjeriti kroz optiku trilera ili obratno. (pero u šaci 12.02.2010. 02:18)
Vidiš, ovo si jako dobro rekao i za mene je to živa istina. Mislim da su ljudi privučeni Štulićevoj muzici i izričaju prvenstveno zbog njegove neumoljive autentičnosti (bili oni toga svjesni ili ne, udubljivali se u razloge te privlačnosti ili ne). Štulićeva neprestana popularnost kod mnogih ljudi, čak i toliko godina nakon njegovog povlačenja sa scene, u vezi je upravo sa tom autentičnošću (s kojom mnogi žude i žele ju naći u sebi i po mogućnosti je živjeti), pogotovo zato jer je autentičnost nešto što se općenito rijetko sreće u svijetu koji je prilično sterilan.
Kritike koje je @ceiling2 dao dobrim djelom i mogu proći. Jedna doza sirovosti ne može se negirati kod Johnnyja. Međutim, ta sirovost proizlazi iz silnog bunta s kojim je nabijena većina Johnnyjevog opusa. A bunt je takav, rijetko uglađen ili prpošan. (izvorni život 12.02.2010. 08:42)
(da nisi pero ustaša sa šalate)
a kako to misliš da je nebitno, koje nacionalnosti je Branimir Štulić???
u vremenu u kojem je Štulić stvarao, to je bilo jako bitno!!!
a to što ti to ne znaš ili ti se više sviđa što mu se može "prikrpati" jugoslovenstvo je tvoje mišljenje....
za razliku od tebe, Johnya sam poznavao, pa sam zato i naveo taj podatak...
ne znam je li znaš ali taj "krelac" nije htio doći na sprovod svom starom...
smatraš li i to "prihvatljivim" ili činjenicu da preživljava od socijale...odnosno da ga supruga prehranjuje, dok ovaj luduje ilijadama..
znači "čovik" (pošto je i dalamatinac) je ošo na kvasinu...
aj Bog (tignarius 12.02.2010. 17:16)
1. Dobro si me napisao :) - pero u@ - vidiš, a sam se nisam toga sjetio...
2. Ustaša sa Šalate? Ha?
3. Da li je pitanje nacionalnosti bilo bitno ili nebitno tih i tih godina - u to neću ulaziti, to neka svatko zna za sebe, i uostalom, to je preduga rasprava za ove okvire. Nije stvar u tome da ja nešto znam ili ne znam, nego da to ovdje nije tema - osim što je duga, to je i druga rasprava.
4. Moj post je samo jedna mala analiza maestralnosti Đonijevih obrada. Zato bih ja volio da se mi svi skupa tu malo divimo tom maestralnom umijeću. Kad sam te pitao zašto je bitno je li on Hrvat, zapravo sam se igrao moderatora: ne želim da diskusija ode u krivom smjeru. A krivi, to znači - irelevantan. Za našu temu sjajnih obrada pitanje nacionalnosti je prije svega irelevantno. Ne sviđa mi se da se, nakon što sam u postu dao jake razloge zašto voljeti tog izvjesnog pjesnika, stvar sroza nazad u dileme da li ga i koliko voljeti ovisno o pizdarijama tipa je li on ovo ili ono i ovakav ili onakav.
5. Otkud ti ideja da gajim bilo kakvu vrstu simpatije prema tome da se Đoniju ''može 'prikrpati' jugoslavenstvo''? Morat ću te demantirati. Istina je da preporučujem zdravu dozu unutarnje distance u odnosu na kolektivističku pripadnost - slučajno je taj kolektivizam danas hrvatstvo. Cijeli život živim u Hrvatskoj i hrvatske sam nacionalnosti, samo sam kao Hrvat labav, nisam previše krut ni usijan - ne identificiram se žestoko na bazi krvnih zrnaca - više od svega cijenim tu opću distancu koja mi omogućava da budem sam svoj - da li to odmah znači da bi mi se mogla ''prikrpati'' neka vrsta (pro)jugoslavenštine? Ili-ili logika, ako nisi A onda si B, ako nisi usijani Hrvat, Jugoslaven si? Tertium non datur? Simpatija koju gajim prema Štulićevoj vrsti političnosti je zbog takve zdrave distance prema svakoj vrsti kolektivizma, kako hrvatstvu tako i jugoslavenstvu. Kronološki je fakt da je on 80-ih bježao iz Jugoslavije, ne iz Hrvatske - dakle, to si ispravno primijetio: glupost bi bila nakalemljivati mu jugoslavenštinu. A to što je zadnji Hrvat na svijetu kojega bi se moglo optužiti za uspaljeno hrvatovanje, samo dodatno daje na kredibilitetu - nekome to može djelovati kao paradoks - njegovoj ondašnjoj protu-jugoslavenštini. Zato ga se i treba u toj stvari cijeniti: kad bi se danas vratio u Hrvatsku, i preobrazio se u čestitog ''našeg čovjeka'' i rodoljuba, pljunuo bi u usta svom nekadašnjem napuštanju Jugoslavije. Distanca prije svega!
6. Lijepo da si Đonija poznavao, ali ne uspijevam dokučiti zašto bi to poznavanje pridonosilo potrebi za navođenjem ovih ili onih podataka?
7. Nemojte suditi, kažu, a svakoga tko im nije po volji šalju u pakao. Već načelno mi nisu simpatična nikakva sijela na kojima se upire prstom u nečiji lik i sačinjavaju skice za moralni portret. Naročito kad se nastupa iz pozicije onoga tko je uredno odradio svoju propisanu moralnu domaću zadaću, pa se belji ovom koji nije. Što hoćeš reći time da je li ja znam da ''krelac'' nije došao na očev sprovod? Ili da u kakvoj vrsti bračno-ekonomskog aranžmana živi? Kao prvo, tko sam ja da se u upuštam u paušalne analize nečijeg dubljeg moralnog značaja? Ne znam za tebe, ali ja sebi takve razuzdanosti ne dopuštam. Samo usijane glave donose definitivne sudove o nečemu o čemu ne znaju sve činjenice, ili ne znaju ništa. I drugo - da jel' došao na sprovod?! Jesi čitao ti Camusevog Mersaulta? To je s razlogom obavezna lektira. Mersault je osuđen i pogubljen zato jer nije dovoljno osjećao... skandal o kojem knjiga govori je samo to navirivanje društvene komisije za moral u optuženikovu dušu, taj normirani zahtjev za osjećanjem, za ispoljavanjem propisane osjećajnosti i moralnosti. Jel' se i ti to o Štuliću kojeg nema na sprovodu pitaš iz takve navirivačke perspektive? Izvlačiš iz toga neke zaključke o njemu kao osobi? Ako da, onda evo jedna packa... takav nastup smatram skandaloznim i nezajažljivim. (pero u šaci 12.02.2010. 21:52)
1) Reporteri iz Banja Luke pitali su ga '99 što ima reći na temu rata: ''Dobro, nije to ništa novo. Kad sam 1981. došao u Beograd svirati, svi su pitali zašto tako crno pjevamo. A ono totalno crnilo oko tebe, vrijeđaju ti duh, represija na sve strane, moraš se boriti. (...) Toga je bilo i biće još.''
2) '92 u intervjuu Danasu - ''Kakva je razlika između Hrvata i Hrvatine? Ista kao između seljaka i seljačine! Ja u tome nemam interesa! Nikada nisam bio nacionalno ugrožen, ja nemam nacionalnu svijest.''
3) U Arkzinu '93- ''Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio! (...) Ali sad je još gore. Sad je još puno gore. (...) Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a svi ostali su došli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kažem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali išli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato što su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi.'' (pero u šaci 12.02.2010. 23:34)
1.pero ustaša, je bio a i sada je popularni restaurant na Šalati ...
2.komponentu nacionalnosti sam dodao, jer je Johny 70tih, smatrao sebe najvećim hrvatskim pjesnikom, a kao što i sam govoriš-on je uvijek bio protiv..... SVEGA..
pa me smeta činjenica da su neki halbidioten 90tih zabranili Johnyjeve pjesme na HRT..
a to mi je kao da zabraniš Starčevićeve, mislim na Antu, "misli".
pa sam u tom kontekstu i spomenuo njegovu nacionalnost..
bez obzira na tvoj "učtivi ton", zanimljivo je čim se spomene riječ nacionalno, nacija...
.....svi su ludi, mislim, je l to važno..svi su ljudi isti..????
je važno je i svi ljudi nisu isti!!!!
a Piko ga nije volio...a ni on njega..
onda neki "jugoslovenčići" snime film o Johnyju.....kao pamfletić lijevih, al doslovno lijevih intelektualnih krugova...
pa Johny je naletio na malu iz Hrvaca...
Johny je stvarno bio takav kako je i pisao, znači autentičan...
poslije 90tih ostajem pri onoj tvrdnji, što naravno ne umanjuje "opus branimirius"
evo ti još jedan podatak....
"svjetska lada" je posvećena miri furlan...
lijep ti pozdrav od hrvatskog uvjetnog nacionaliste koji sluša Johnyja (tignarius 13.02.2010. 10:20)
p.s. svidjaju mi se tvoji odgovori na neke od komentara i niti meni bas nije jasno zasto neki iz vlastite povrijedjenosti (u ovom slucaju odlaskom stulica te ne vracanjem) idu drugima gledat u tanjur, dzep, krevet i mozak (krvotok da i ne spominjem)....neka je tamo gdje je i neka je sretan. zivi sigurno u puno tolerantnijoj sredini nego je ona u zagrebu i gdje mu se broje krvna zrnca..... (fotkam, kuham, putujem... 14.02.2010. 16:09)
Meni je Štulić car. (Maja0110 16.02.2010. 21:53)
