Missillusion je napisala post o kolektivnoj krivnji i nasilju. Kako se to događa da za pojedinačne postupke odgovornost bude kolektivna? To podrazumijeva kolektiv kao autonomni subjekt. Može li to biti? U svakom se čovjeku nalaze dva čovjeka – vanjski i unutarnji, društveni i pojedinačni. Zanima me strukturni mehanizam situacije u kojoj društveni čovjek u nama zavlada nad pojedinačnim, kad možemo govoriti o kolektivu kao subjektu.
Među filozofima devetnaestog stoljeća ističu se dva proto-egzistencijalista. Ovako je govorio Kierkegaard: Egzistencija je uvijek ono pojedinačno; apstraktno ne egzistira. Ili, kratko i jasno: Gomila je laž. A ovako Nietzsche: Ludilo je u pojedincima iznimka – ali u skupinama, strankama, narodima, vremenima, ono je pravilo.
Laž? Ludilo? Ja bih bio suzdržaniji: skupina, to je deformacija, njuška, iskrivljenje lica uzrokovano prisustvom drugog čovjeka koji nas gleda. Napravimo li sasvim elementaran sociološki pokus, mogli bismo dobiti zaprepašćujuće rezultate. Uzmemo, recimo, 10 pojedinaca i anketiramo ih u vezi nečega. Nasamo, jednog po jednog. Recimo da svih deset dâ isti odgovor (označimo ga kao odgovor A). Sad istih tih deset pojedinaca stavimo na hrpu, i pitamo ih isto pitanje – ali ne kao 10 pojedinaca (tražeći 10 odgovora), nego kao jedan deseteroglavi kolektiv (neka se slože oko jednog zajedničkog odgovora). Odgovor će biti: B. Otkud sam tako siguran? Tu ne može biti iznimke, jer nije riječ o slučajnosti, nego o zakonu. Svemirskom, prirodnom, determinističkom zakonu, jednako neumoljivom kao što se zna da će jabuka koja se otkine od drveta završiti ne gore na oblaku nego dolje na Newtonovoj glavi. Na stranu pritom da li je odgovor A istina, a odgovor B laž, je li A pametno, a B ludo, to su druge rasprave. Bez predinterpretacija, molim! Filozofima ostavljamo da sude o laži ili ludilu, ali govoreći ovdje čisto znanstveno, kao sociolozi i anketari, uzročno-posljedična činjenica glasi: mora biti deformacije. O čemu god se radilo, propušteno kroz skupinu svako će se A pretvoriti u B.
Tacit u Historijama opisuje događaj iz nekog antičkog građanskog rata, gdje jedan vojnik ranjava protivničkog i potom u umirućem prepoznaje vlastitog oca. Užas, konsternacija, šok. Ne samo kod tragičnog ocoubojice, nego, kako se širi glas o događaju, borba na trenutak zamre i obje strane spoznaju apsurd i užas onoga što čine. Ali – i tu dolazi sljedeći obrat – priča ne završava polaganjem oružja... Opaziše ovo najbliži, potom i mnogi drugi. Odavde se po cijeloj vojsci proširi radoznalost i jauk i proklinjanje preokrutnog rata. No ne manje revno ubijaju i plijene bližnje, rođake, braću. Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine.
I dalje ga čine? Kako je to moguće? Ne vjeruju više u to što rade, a ipak dalje rade (i ne manje revno)?! Pa kakva je to sila koja se u stanju tako neslano našaliti s njihovom ozbiljnošću?
Na pojedinačnoj razini svi su vojnici (n vojnika) uvjereni da je rat glup i nečastan i nisu za daljnje plijenjenje bližnjih. Hoćemo li reći da gaje mišljenje A. Nevolja je samo u tome što se nalaze na hrpi, svi skupa u isto vrijeme na istom bojnom polju, pa ih se i ne pita da izraze n pojedinačnih mišljenja, nego ih se pita da daju jedno kolektivno mišljenje. Odgovor B. (Istina, odgovor B u ovom primjeru doista ispada ''ludilo'', ali to ste vi rekli, gospodo filozofi, a mi kao znanstvenici ćemo zanemariti atribuiranje i držati se strukturnih principa. Dakle: odgovor B.)
Netko bi ovu deformaciju možda pokušao objasniti kao podvrgavanje pojedinca ''općoj volji''. Kao, iz viših demokratskih pobuda pretpostavit ću mišljenje većine (B) svome privatnom manjinskom (A)? Ali, pazi, B nije niti mišljenje tih drugih, te fantomske ''većine'', ono nije uopće ničije mišljenje. I svi članovi ''većine'' kad bi ih se pitalo nasamo također misle A. Postavimo definiciju: mišljenje skupine (B) nije, kao što bi se možda mislilo, istovjetno ''općoj volji'', tj. matematičkom prosjeku mišljenja njenih članova (n puta A kroz n = A). Ne, ono živi vlastiti život (n puta A kroz n = B).
Perverzija je u tome što svi vojnici bî rado obustavili bitku, ali – naprosto tehnički problem – ne znaju kako! Jer tko može obustaviti? Mogli bi možda zapovjednici, generali, političari, no oni nisu uopće tu. Tko od njih tamo, na samom terenu, u blatu bojnog polja, može iznebuha obustaviti borbu? Morali bi odložiti mačeve i štiteve. Ali odlaganje štita i mača je pojedinačna radnja, to se čini sa dvije ruke. Jedino pojedinac za sebe može donijeti takvu odluku. Samo... tko će prvi? Imamo scenu sa n pojedinaca od kojih svaki do jednoga želi odložiti, ali svaki to vrti po glavi nasamo, izoliran od drugih istovjetnih mišljenja, ne znajući da li se u glavi onoga drugoga mota što i u njegovoj, ne znajući da svaki do jednoga misli kao i on. Da odložim štit i mač? A ako sam se zajebao u procjeni, i nitko osim mene ne odloži? E, u tom sam se slučaju stvarno zajebao! Dočepat će me se bez pardona – ili neprijatelj ili ovi moji kao dezertera!
Tako izgleda bazična militarna motivacijska psihologija: ne ''ubijam ih jer imam nešto protiv njih'', nego ''ubijam ih (mada nemam ništa protiv njih), jer bi ovi moji do mene (među kojima također nema nijednoga koji bi imao nešto protiv njih) mene ubili da ih ne ubijam''. Međusobno jedni druge pokreću, pojačavaju i podupiru. I eto, nisu u stanju, ne mogu, moraju nastaviti svi skupa s ponašanjem B, jer ne znaju kako postići da netko iskorači s A (bez da to požali).
Često se kaže da su ratovi neminovni jer su bazirani na prirodi čovjeka, previše agresivnoj. Ja kažem: ratovi su neminovni jer su bazirani na previše leminškoj prirodi čovjeka.
U članku koji je povodom Rata i mira napisao u nekom ruskom književnom časopisu, Tolstoj kao jednu od svojih glavnih inspiracija ističe neslaganje s izlaganjima povjesničara u opisivanju povijesnih događaja. Povjesničari pojednostavljuju da bi dobili sažet i cjelovit prikaz glavnih crta. U opisima se bitaka obično piše kako su te i te jedinice poslane u juriš na tu i tu točku, pa je onda zapovjeđeno da uzmaknu itd. Oni nužno moraju izostavljati i kratiti, ali problem s tako dobivenim predodžbama, digest rekonstrukcijama, nije u manjku iscrpnosti, što to ne bi bilo sve što se dogodilo, nego što se ni to što je napisano uopće nikada nije dogodilo. Hibridni jezik koji je falsificiranje stvarnosti. Tolstoj kaže: te riječi nemaju nikakva smisla; svatko tko je bio u ratu zna da nije tako. Izvodi genezu ''općeg mišljenja vojske'' kao ključnog pojma: ako neposredno nakon bitke (pa čak i drugog i trećeg dana, dok nisu napisane relacije) prođemo bojnim poljem i pitamo sudionike što se tu zapravo dogodilo, svaki će nam ponuditi neku svoju fragmentarnu istinu, već prema tome koliko je sa svoja dva oka mogao vidjeti. Ali obiđimo iste ljude nakon nekog vremena i počastit će nas nečim sasvim drugim, pošto se počinju podnositi relacije, pričala počinju pričati kako se zbilo ono što nisu vidjeli; napokon se sastavlja opći izvještaj i prema tom se izvještaju stvara opće mišljenje vojske (moj kurziv). Svakome je lakše kad zamijeni svoje sumnje i pitanja za tu lažnu, ali jasnu i uvijek laskavu predodžbu. Nakon mjesec dana ili dva, pitajte čovjeka koji je sudjelovao u bici – i više nećete osjećati u njegovu pričanju onaj sirovi životni materijal, nego će vam pričati prema relaciji. Tako su meni pričali o borodinskoj bici mnogi živi, pametni ljudi, koji su u njoj sudjelovali. Svi su pričali jedno te isto, i svi prema netočnu opisu Mihajlovski-Danilevskoga, prema Glinki i drugima; čak su i pojedinosti o kojima su pričali bile jedne te iste, iako su pripovjedači bili po nekoliko vrsta daleko jedan od drugoga.
To je to! Mehanizam grupe: umjesto n različitih pojedinačnih iskustava, po sebi konkretnih i pouzdanih, iako fragmentarnih (Tolstoj: ni od koga, a najmanje od vrhovnog zapovjednika, nećete doznati kako je tekla sva borba), dobijamo jedno jedino zajedničko iskustvo: opće i cjelovito, ali zato krajnje nepouzdano i besmisleno, neupotrebljivo za onoga tko hoće saznati kako je stvarno bilo. (I zapravo ne bi imalo puno smisla reći ni da je OMV lažno, jer ono nije ni istinito ni lažno, pošto opstoji u paralelnoj realnosti, kao fantom tumačenja koje se raznosi i nadvija nad događajem, ono je hiperrealno – odmjenjuje realnost, čineći je nevažnom i potisnutom).
Vlastiti život skupne ''relacije'' B (kad su preživjeli prepričavali bitku prema naknadno stvorenoj legendi) osiguran je potisnutošću u svakom od sudionika privatnog iskustva A (neposrednih izjava nakon bitke). Opća mišljenja skupina, kolektiva, institucija uvijek su i svugdje beskrajno inertnija od individualnih mišljenja članova koji ih sačinjavaju: ''relacija'' B se, vodeći vlastiti život, neće odmah promijeniti samo zato što se u određenom broju članova promijenilo A (čak ni ako se radi o velikoj većini članova!). Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine.
Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje. (Bertolt Brecht)
Pada mi na pamet i poznati slučaj rasprsnuća shuttlea Columbia 2003., gdje je veliki broj inženjera od samog lansiranja slutio (A) da bi moglo doći do katastrofe, ali se nitko svoju slutnju nije usudio i izreći, jer je službeni NASA-in stav (B) strogo naređivao kako treba misliti: ''Nema nikakvog problema sa shuttleom!'' Šutjeli su, shuttle se raskomadao skupa s ljudima u njemu, jer nitko od leminga u Houstonu nije smio prvi javno iskoračiti s (A) istinom koju su privatno svi oni tamo znali.
Ali to nije izdvojen propust nekih tamo posebno zakazalih NASA-inih zaposlenika, nego naprosto priroda ljudskog udruživanja. Čim su negdje skupa, ljudi su leminzi. Svi sve znamo, ali tko će prvi. U skupini ''relacija'' uvijek pobjeđuje. To nije pitanje manje ili veće inteligencije ili osobnog integriteta članova koji ju čine, društveni mehanizam je svugdje taj jedan isti, bez obzira na kvalitetu osnovne sirovine (i ostale okolnosti). Tolstoj: Ljudi se, radi zajedničkog djelovanja, uvijek udružuju u stanovite zajednice u kojima je odnos među ljudima koji sudjeluju u činu uvijek jednak (moj kurziv), bez obzira na razlike u cilju koji su postavili sebi radi zajedničkog čina. Da će n ljudi koji u sebi misle A na van ispovijedati B – da je gomila laž – i štoviše, da je gomila banda – univerzalno je i neodvojivo svojstvo svih zajednica i skupina (stranaka, naroda, vremena), to je temeljna gramatika ljudskih udruživanja, sinkroni strukturni model grupe svugdje i uvijek.
Gdje se okupe desetorica, tu se rađa njuška i falsifikat, taman sva desetorica pojedinačno u srcu nosili najčistiju istinu.
Post je objavljen 27.02.2010. u 01:07 sati.