pero u šaci

Missillusion je napisala post o kolektivnoj krivnji i nasilju. Kako se to događa da za pojedinačne postupke odgovornost bude kolektivna? To podrazumijeva kolektiv kao autonomni subjekt. Može li to biti? U svakom se čovjeku nalaze dva čovjeka – vanjski i unutarnji, društveni i pojedinačni. Zanima me strukturni mehanizam situacije u kojoj društveni čovjek u nama zavlada nad pojedinačnim, kad možemo govoriti o kolektivu kao subjektu.

Među filozofima devetnaestog stoljeća ističu se dva proto-egzistencijalista. Ovako je govorio Kierkegaard: Egzistencija je uvijek ono pojedinačno; apstraktno ne egzistira. Ili, kratko i jasno: Gomila je laž. A ovako Nietzsche: Ludilo je u pojedincima iznimka – ali u skupinama, strankama, narodima, vremenima, ono je pravilo.

Laž? Ludilo? Ja bih bio suzdržaniji: skupina, to je deformacija, njuška, iskrivljenje lica uzrokovano prisustvom drugog čovjeka koji nas gleda. Napravimo li sasvim elementaran sociološki pokus, mogli bismo dobiti zaprepašćujuće rezultate. Uzmemo, recimo, 10 pojedinaca i anketiramo ih u vezi nečega. Nasamo, jednog po jednog. Recimo da svih deset dâ isti odgovor (označimo ga kao odgovor A). Sad istih tih deset pojedinaca stavimo na hrpu, i pitamo ih isto pitanje – ali ne kao 10 pojedinaca (tražeći 10 odgovora), nego kao jedan deseteroglavi kolektiv (neka se slože oko jednog zajedničkog odgovora). Odgovor će biti: B. Otkud sam tako siguran? Tu ne može biti iznimke, jer nije riječ o slučajnosti, nego o zakonu. Svemirskom, prirodnom, determinističkom zakonu, jednako neumoljivom kao što se zna da će jabuka koja se otkine od drveta završiti ne gore na oblaku nego dolje na Newtonovoj glavi. Na stranu pritom da li je odgovor A istina, a odgovor B laž, je li A pametno, a B ludo, to su druge rasprave. Bez predinterpretacija, molim! Filozofima ostavljamo da sude o laži ili ludilu, ali govoreći ovdje čisto znanstveno, kao sociolozi i anketari, uzročno-posljedična činjenica glasi: mora biti deformacije. O čemu god se radilo, propušteno kroz skupinu svako će se A pretvoriti u B.

Tacit u Historijama opisuje događaj iz nekog antičkog građanskog rata, gdje jedan vojnik ranjava protivničkog i potom u umirućem prepoznaje vlastitog oca. Užas, konsternacija, šok. Ne samo kod tragičnog ocoubojice, nego, kako se širi glas o događaju, borba na trenutak zamre i obje strane spoznaju apsurd i užas onoga što čine. Ali – i tu dolazi sljedeći obrat – priča ne završava polaganjem oružja... Opaziše ovo najbliži, potom i mnogi drugi. Odavde se po cijeloj vojsci proširi radoznalost i jauk i proklinjanje preokrutnog rata. No ne manje revno ubijaju i plijene bližnje, rođake, braću. Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine.

I dalje ga čine? Kako je to moguće? Ne vjeruju više u to što rade, a ipak dalje rade (i ne manje revno)?! Pa kakva je to sila koja se u stanju tako neslano našaliti s njihovom ozbiljnošću?

Na pojedinačnoj razini svi su vojnici (n vojnika) uvjereni da je rat glup i nečastan i nisu za daljnje plijenjenje bližnjih. Hoćemo li reći da gaje mišljenje A. Nevolja je samo u tome što se nalaze na hrpi, svi skupa u isto vrijeme na istom bojnom polju, pa ih se i ne pita da izraze n pojedinačnih mišljenja, nego ih se pita da daju jedno kolektivno mišljenje. Odgovor B. (Istina, odgovor B u ovom primjeru doista ispada ''ludilo'', ali to ste vi rekli, gospodo filozofi, a mi kao znanstvenici ćemo zanemariti atribuiranje i držati se strukturnih principa. Dakle: odgovor B.)

Netko bi ovu deformaciju možda pokušao objasniti kao podvrgavanje pojedinca ''općoj volji''. Kao, iz viših demokratskih pobuda pretpostavit ću mišljenje većine (B) svome privatnom manjinskom (A)? Ali, pazi, B nije niti mišljenje tih drugih, te fantomske ''većine'', ono nije uopće ničije mišljenje. I svi članovi ''većine'' kad bi ih se pitalo nasamo također misle A. Postavimo definiciju: mišljenje skupine (B) nije, kao što bi se možda mislilo, istovjetno ''općoj volji'', tj. matematičkom prosjeku mišljenja njenih članova (n puta A kroz n = A). Ne, ono živi vlastiti život (n puta A kroz n = B).

Perverzija je u tome što svi vojnici bî rado obustavili bitku, ali – naprosto tehnički problem – ne znaju kako! Jer tko može obustaviti? Mogli bi možda zapovjednici, generali, političari, no oni nisu uopće tu. Tko od njih tamo, na samom terenu, u blatu bojnog polja, može iznebuha obustaviti borbu? Morali bi odložiti mačeve i štiteve. Ali odlaganje štita i mača je pojedinačna radnja, to se čini sa dvije ruke. Jedino pojedinac za sebe može donijeti takvu odluku. Samo... tko će prvi? Imamo scenu sa n pojedinaca od kojih svaki do jednoga želi odložiti, ali svaki to vrti po glavi nasamo, izoliran od drugih istovjetnih mišljenja, ne znajući da li se u glavi onoga drugoga mota što i u njegovoj, ne znajući da svaki do jednoga misli kao i on. Da odložim štit i mač? A ako sam se zajebao u procjeni, i nitko osim mene ne odloži? E, u tom sam se slučaju stvarno zajebao! Dočepat će me se bez pardona – ili neprijatelj ili ovi moji kao dezertera!

Tako izgleda bazična militarna motivacijska psihologija: ne ''ubijam ih jer imam nešto protiv njih'', nego ''ubijam ih (mada nemam ništa protiv njih), jer bi ovi moji do mene (među kojima također nema nijednoga koji bi imao nešto protiv njih) mene ubili da ih ne ubijam''. Međusobno jedni druge pokreću, pojačavaju i podupiru. I eto, nisu u stanju, ne mogu, moraju nastaviti svi skupa s ponašanjem B, jer ne znaju kako postići da netko iskorači s A (bez da to požali).

Često se kaže da su ratovi neminovni jer su bazirani na prirodi čovjeka, previše agresivnoj. Ja kažem: ratovi su neminovni jer su bazirani na previše leminškoj prirodi čovjeka.

U članku koji je povodom Rata i mira napisao u nekom ruskom književnom časopisu, Tolstoj kao jednu od svojih glavnih inspiracija ističe neslaganje s izlaganjima povjesničara u opisivanju povijesnih događaja. Povjesničari pojednostavljuju da bi dobili sažet i cjelovit prikaz glavnih crta. U opisima se bitaka obično piše kako su te i te jedinice poslane u juriš na tu i tu točku, pa je onda zapovjeđeno da uzmaknu itd. Oni nužno moraju izostavljati i kratiti, ali problem s tako dobivenim predodžbama, digest rekonstrukcijama, nije u manjku iscrpnosti, što to ne bi bilo sve što se dogodilo, nego što se ni to što je napisano uopće nikada nije dogodilo. Hibridni jezik koji je falsificiranje stvarnosti. Tolstoj kaže: te riječi nemaju nikakva smisla; svatko tko je bio u ratu zna da nije tako. Izvodi genezu ''općeg mišljenja vojske'' kao ključnog pojma: ako neposredno nakon bitke (pa čak i drugog i trećeg dana, dok nisu napisane relacije) prođemo bojnim poljem i pitamo sudionike što se tu zapravo dogodilo, svaki će nam ponuditi neku svoju fragmentarnu istinu, već prema tome koliko je sa svoja dva oka mogao vidjeti. Ali obiđimo iste ljude nakon nekog vremena i počastit će nas nečim sasvim drugim, pošto se počinju podnositi relacije, pričala počinju pričati kako se zbilo ono što nisu vidjeli; napokon se sastavlja opći izvještaj i prema tom se izvještaju stvara opće mišljenje vojske (moj kurziv). Svakome je lakše kad zamijeni svoje sumnje i pitanja za tu lažnu, ali jasnu i uvijek laskavu predodžbu. Nakon mjesec dana ili dva, pitajte čovjeka koji je sudjelovao u bici – i više nećete osjećati u njegovu pričanju onaj sirovi životni materijal, nego će vam pričati prema relaciji. Tako su meni pričali o borodinskoj bici mnogi živi, pametni ljudi, koji su u njoj sudjelovali. Svi su pričali jedno te isto, i svi prema netočnu opisu Mihajlovski-Danilevskoga, prema Glinki i drugima; čak su i pojedinosti o kojima su pričali bile jedne te iste, iako su pripovjedači bili po nekoliko vrsta daleko jedan od drugoga.

To je to! Mehanizam grupe: umjesto n različitih pojedinačnih iskustava, po sebi konkretnih i pouzdanih, iako fragmentarnih (Tolstoj: ni od koga, a najmanje od vrhovnog zapovjednika, nećete doznati kako je tekla sva borba), dobijamo jedno jedino zajedničko iskustvo: opće i cjelovito, ali zato krajnje nepouzdano i besmisleno, neupotrebljivo za onoga tko hoće saznati kako je stvarno bilo. (I zapravo ne bi imalo puno smisla reći ni da je OMV lažno, jer ono nije ni istinito ni lažno, pošto opstoji u paralelnoj realnosti, kao fantom tumačenja koje se raznosi i nadvija nad događajem, ono je hiperrealno – odmjenjuje realnost, čineći je nevažnom i potisnutom).

Vlastiti život skupne ''relacije'' B (kad su preživjeli prepričavali bitku prema naknadno stvorenoj legendi) osiguran je potisnutošću u svakom od sudionika privatnog iskustva A (neposrednih izjava nakon bitke). Opća mišljenja skupina, kolektiva, institucija uvijek su i svugdje beskrajno inertnija od individualnih mišljenja članova koji ih sačinjavaju: ''relacija'' B se, vodeći vlastiti život, neće odmah promijeniti samo zato što se u određenom broju članova promijenilo A (čak ni ako se radi o velikoj većini članova!). Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine.

Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje. (Bertolt Brecht)

Pada mi na pamet i poznati slučaj rasprsnuća shuttlea Columbia 2003., gdje je veliki broj inženjera od samog lansiranja slutio (A) da bi moglo doći do katastrofe, ali se nitko svoju slutnju nije usudio i izreći, jer je službeni NASA-in stav (B) strogo naređivao kako treba misliti: ''Nema nikakvog problema sa shuttleom!'' Šutjeli su, shuttle se raskomadao skupa s ljudima u njemu, jer nitko od leminga u Houstonu nije smio prvi javno iskoračiti s (A) istinom koju su privatno svi oni tamo znali.

Ali to nije izdvojen propust nekih tamo posebno zakazalih NASA-inih zaposlenika, nego naprosto priroda ljudskog udruživanja. Čim su negdje skupa, ljudi su leminzi. Svi sve znamo, ali tko će prvi. U skupini ''relacija'' uvijek pobjeđuje. To nije pitanje manje ili veće inteligencije ili osobnog integriteta članova koji ju čine, društveni mehanizam je svugdje taj jedan isti, bez obzira na kvalitetu osnovne sirovine (i ostale okolnosti). Tolstoj: Ljudi se, radi zajedničkog djelovanja, uvijek udružuju u stanovite zajednice u kojima je odnos među ljudima koji sudjeluju u činu uvijek jednak (moj kurziv), bez obzira na razlike u cilju koji su postavili sebi radi zajedničkog čina. Da će n ljudi koji u sebi misle A na van ispovijedati B – da je gomila laž – i štoviše, da je gomila banda – univerzalno je i neodvojivo svojstvo svih zajednica i skupina (stranaka, naroda, vremena), to je temeljna gramatika ljudskih udruživanja, sinkroni strukturni model grupe svugdje i uvijek.

Gdje se okupe desetorica, tu se rađa njuška i falsifikat, taman sva desetorica pojedinačno u srcu nosili najčistiju istinu.

Izlošci Madame Tussauds su sjajno izrađene, iznimno uvjerljive voštane figure slavnih osoba.

Prije neka tri mjeseca izvjesni Al Roker (američka meteorološka TV zvijezda) odigrao je ulogu svoje voštane figure. No, nisu li se posjetitelji prepali kad je nešto što su dotad smatrali komadom voska najednom povikalo na njih! Figure iz Madame Tussauds čak toliko su, dakle, sjajno izrađene i nalik stvarnim osobama da nitko nije ništa posumnjao kad je jedna doista bila zamijenjena hiperrealističnim živim čovjekom.

Namjerno sam upotrijebio visokoparni pojam hiperrealističnosti. Po Jeanu Baudrillardu, to je kad imamo problema s razlikovanjem stvarnosti od fikcije. U knjizi Simulakrum i simulacija (1985.) Baudrillard razlikuje tri stupnja simulakruma, prema tri povijesne epohe.

1. Predmoderno doba: slika je imitacija zbilje, ali pošto nikada ne savršena imitacija, razlika između slike i zbilje ostaje jasna.



2. Moderno doba: zbog masovnog umnažanja, djelo gubi ''auru'' umjetničke jedinstvenosti, a razlika između zbilje i prikaza je zamagljena uslijed tehničke besprijekornosti prikaza (film, fotografija, ready-made... voštane figure), koji više nije imitacija nego savršena reprodukcija stvarnosti.



3. Postmoderno doba: urušava se razlika između prikaza i zbilje, pošto prikaz odmjenjuje zbilju. Umjetnost i stvarnost postaju jedno, ali ne u korist stvarnosti, nego u korist umjetnosti. Više ne postoji nikakva zbilja izvan simulakruma prikaza.



Izvucimo suštinu: u moderno doba do hiperrealnosti dolazi otuda što prikaz postaje istovjetan zbilji, a u postmoderno otuda što zbilja postaje istovjetna prikazu.



Čitajući ovaj članak, zapitao sam se: koja je od ove dvije voštana? A onda mi je u momentu bljesnula spoznaja: pa nisam ispravno formulirao pitanje! Zapravo se pitam: koja nije?

Genijalna fotografija! Potpuno su iste. Ne znam, nikako se ne mogu odlučiti da li je to voštana figura tako sjajno izrađena da savršeno nalikuje živoj Heidi ili to Heidi savršeno nalikuje komadu voska?

Duško: (piše po papiru) Iks na kvadrat puta iks na treću jednako...?
Mali: ?
Duško: ... jednako iks na petu.
Mali: ?
Duško: Pa samo trebaš zbrojiti dva plus tri jednako pet.
Mali: ?
Duško: Vidi, kad je baza kod oba faktora ista, umnoži ih se tako da im se zbroji eksponente.
Mali: ????? (tilta)
Duško: Gledaj, imaš tu iks i tu isto imaš iks, jel tako?
Mali: (klima glavom)
Duško: Znači, baze su iste. A kad je tako, onda ove male brojčice gore jednostavno – zbrojimo.
Mali: Zbrojimo. (klima glavom)
Duško: Jel znaš zbrajat?
Mali: Znam. (klima glavom)
Duško: I? Koja brojčica tu gore piše?
Mali: Dva.
Duško: A tu?
Mali: Tri.
Duško: Pa zbroji onda dva i tri.
Mali: (oklijeva)
Duško: Ajde, ajde, nemoj se stidit, na prste ako ne ide drugačije.
Mali: Pet.
Duško: Dobro, bravo, vidiš da znaš. A reci mi sad koliko je iks na četvrtu puta iks na treću?
Mali: ?
Duško: Pa četiri plus tri! Kolko je četiri plus tri?
Mali: Sedam.
Duško: Bravo, jesi shvatio sad princip? Iks na četvrtu puta iks na treću je iks na četiri plus tri, dakle iks na sedmu.
Mali: (klima glavom)
Duško: Dobro, a vidi sad ovo: kolko je iks na petu podijeljeno sa iks na treću?
Mali: Podijeljeno?
Duško: Da, podijeljeno.
Mali: Kako može bit podijeljeno?
Duško: Pa podijeljeno, kad se iksove množi onda se brojčice zbrajaju, a kad se iksove dijeli onda se brojčice... što?
Mali: ?
Duško: Što ih se?
Mali: ?
Duško: Pa onda se brojčice oduzmu! Oduzme ih se! Jel tako?
Mali: (klima glavom)
Duško: Znači, koliko je onda iks na petu kroz iks na treću?
Mali: ?
Duško: Pa oduzmeš tri od pet... jel znaš oduzet?... kolko je pet minus tri?
Mali: Dva?
Duško: Dva, da, bravo... a vidi sad ovo: koliko je iks na treću kroz iks na petu?
Mali: ????? (tilta)
Duško: Pa šta smo maloprije rekli? Šta trebaš napravit?
Mali: Oduzet?
Duško: Pa oduzmi!
Mali: Kako mislite da oduzmem? Jel opet tri od pet?
Duško: A koja ti brojčica dolazi prva?
Mali: Tri.
Duško: Pa onda valjda pet od tri!
Mali: ????? (tilta)
Duško: Jel znaš oduzet pet od tri?
Mali: Kako može bit pet manje od tri?
Duško: Nije pet manje od tri nego ti trebaš oduzet pet od tri.
Mali: ????? (tilta)
Duško: Tri minus pet ti je: minus dva.
Mali: Minus dva?
Duško: Jesi čuo ti kad za negativne brojeve?
Mali: Ne... negativne?
Duško: O, bože... Ajde, ako ti je tako lakše izračunaj si normalno, kao pet minus tri, a onda samo ispred rezultata stavi minus.
Mali: ?
Duško: Izračunaj normalno, pa ispred rezultata stavi minus.
Mali: (procesuira) Pet minus tri jednako dva... i minus?... Jel ovako? (stavlja minus ispred dva)
Duško: Je, tako. Jasno ti je to sad?
Mali: (klima glavom)
Duško: Sigurno ti je jasno?
Mali: (oklijeva) Mmm... ne. (vrti glavom)
Duško: Nema veze, zapamti da je to jednostavno tako i gotovo. Ali reci mi, to ti je ista stvar, koliko je onda iks na drugu kroz iks na šestu?
Mali: ?
Duško: Dva minus šest?
Mali: ?
Duško: (okreće očima) Šest minus dva?
Mali: Četiri.
Duško: Pa koliko je onda iks na drugu kroz iks na šestu?
Mali: Ne... ne znam.
Duško: Pa iks na minus četvrtu, pobogu!!
Mali: (klima glavom)
Duško: Dobro, vidim da ćemo to morat drugi put... Reci mi danas još samo da ponovimo: koliko je iks na kvadrat puta iks na kvadrat?
Mali: Dva plus dva jednako četiri...
Duško: Da, da, i...?
Mali: Iks na četvrtu?
Duško: Tako je! Bravo! Vidiš da će bit ipak nešto od tebe. A reci mi sad: koliko je ipsilon na kvadrat puta ipsilon na kvadrat?
Mali: Ipsilon?
Duško: Pa sve ti je isto, samo umjesto iks staviš ipsilon, a jednako zbrojiš dva i dva.
Mali: (oklijeva)
Duško: Sad maloprije si zbrojio...
Mali: Četiri?
Duško: Nije četiri nego...?
Mali: ? (kako sad nije četiri?)
Duško: Ipsilon na četvrtu!
Mali: Ipsilon na četvrtu. (klima glavom)
Duško: A reci mi onda sad koliko je dva na iks puta dva na iks?
Mali: ????? (tilta)
Duško: To ti je isto kao kad si izračunao iks na kvadrat puta iks na kvadrat, samo je sad obratno: dva je baza, a iks je eksponent.
Mali: ????? (tilta)
Duško: Dušo, eksponente zbrajaš, jesmo rekli? Dakle, samo zbrojiš ove male iksove gore.
Mali: ????? (tilta)
Duško: Zbrojiš iks plus iks... ajde, dijete, pa koliko je iks plus iks?
Mali: ????? (tilta)
Duško: O bože, iks plus iks?!
Mali: Ipsilon?
Duško: (vrti glavom)

Kod marčeline smo ovih dana saznali da stara narodna Usne vrele višnje uživa popularnost narodnih masa – konsenzusom, čak i onih koji su inače perverznog glazbenog ukusa.

Ni u komentarima se nije moglo čuti ništa drugo osim konsenzusa, kojem se i sam pridružujem. Hrvati se izgleda oko ničega ne mogu dogovoriti osim oko Usni vrele višnje.

Izdvajam komentar starosjedioca: dojmljiva obrada Dylanove pjesme, premda bih uvijek odabrao desetak drugih Štulićevih originalnih pjesama ispred ove :-)) no, ne slušaj me, samo ti pojačaj ;-))

Riječ da bih rekao. S obzirom na nekadašnju hiperproduktivnost dotičnog, ja bih bez problema našao i par desetaka originalnih pjesama kojima bih dao prednost. Ali cijela je ljepota ove obrade u tome da kad kojim slučajem ne bismo znali da je obrada, mislili bi da je originalna Štulićeva. Pršti od prepoznatljive poetike. Tako ono što na izvornom engleskom glasi ''I was sore distressed'' mi u prepjevu čitamo kao ''sledilo me svog''. A najočiglednija razlika je što Štulić po običaju ništa ne uvija u pamuk: eufemizam ''but she proved false to me'' postaje ''kad eno nje na drugome''. Drito u čelo. Benigni završni stih četvrte strofe (u kojoj se hvata za kragnu i sječe nožem) – ''but was betrayed by Mary, the Lily of the West'' – sad glasi: ''tek nije kuja zalud draga srcu mom''.







Ni sam Dylan nije znao ružne riječi ''kurva'' ili ''kuja'' izgovarati ovako, da to bude (kao što je pklat primijetio) – s nježnošću – hladno i tvrdo, meko i toplo.

Sljedeća pjesma je također obrada, ali za nju se na primjer već ne bih usudio tvrditi da bi mi neka originalna bila bolja (as good as any, reklo bi se na engleskom).





Dobra obrada mora ispunjavati dva kriterija: nova verzija mora biti još i bolja od originalne pjesme, a koja i sama mora biti sjajna.

Ispunjeno po obje točke.

Francuska i Cohen dođu Partizanu ono što su Irska i Dylan Usnama vrele višnje. (Baez ostaje Baez.) U Štulićevoj verziji pjesma je dobila neke nove boje i začine. Cohen je tu brbljaviji, narativniji, a Štulić ju je skratio i minimalizirao, na njen čisti sukus. Kraće, odrješitije rečenice, ali ispunjene jednakom tugom – sasvim na mjestu, kad je već partizan iz naslova u odrješitom i tragičnom psihičkom stanju.

Cohenovo ''I took my gun and vanished'' kod Štulića postaje ''Štuc u ruke i – crta!''

I sam jezik je osoben. Kod Cohena ''wind is blowing'', kod nas pak ''vjetar puše'', kod nekih drugih opet ''vetar duva'', ali jedino valjda kod Đonija može ''vjetar duvati''.

Obrada opravdava svoje postojanje ako daje pjesmi nove dimenzije. The Partisan govori o francuskom pokretu otpora. Slušatelj iz Mađarske ili Luksemburga tako će to i shvatiti: Cohen pjeva o francuskom partizanu. Ali Štulića ne slušaju u Luksemburgu, on nešto znači jedino nama – ''našim narodima i narodnostima'', balkanskim južnoslavenskim, kojima pak kad čuju riječ ''partizan'' igraju neke sasvim druge asocijacije. Za razliku od većine europskih, pa i svjetskih zemalja, partizanstvo je naša ''velika naracija'', mi smo među rijetkima koji su odrastali s plavom kapicom na glavi i crvenom maramom oko vrata, a bili su tu i Boško Buha i Mlada Partizanka, Sutjeska i Neretva i Ne okreći se, sine. Moglo bi se ugrubo reći da smo mi ovdje ''autentičniji'' kad slušamo Štulićev prepjev nego li je bijeli svijet kad sluša Cohenovu verziju.

Ali iz toga proizlaze još neki momenti. Primijetimo razliku u zadnjem stihu zadnje strofe. Za poslijeratne Francuze ili Kanađane partizani su pomalo apstraktni i nestvarni, mitski romantični junaci iz prošlosti, umalo kao Robin Hood i družba u zelenim tajicama. U poslijeratnoj Jugoslaviji partizani su bili stvarnost, činjenica... i moć na vlasti. Mi smo znali ponešto i o tome kako to biva nakon što Nijemci odu kući. ''Freedom soon will come / then we'll come from the shadows'' – pjeva Cohen (piše Anna Marly). Ali iskustvo nâs ovdje je da se za tu Slobodu, slobodu epsku kolektivističku, možda bilo i lakše boriti nego što se znalo što s njom kad ju se jednom imalo.

Kod Štulića optimizam slobode odmjenjuje miljkovićevska skepsa spram buduće slobode. ''Dal' će znati da pjeva?''

Kundera u Iznevjerenim oporukama piše o Janáčekovoj operi Iz mrtvog doma i o tome kako ju je neki njegov đak u svojoj ''obradi'' pokvario prepravivši kraj. Kraj opere je maestralan: junak je pušten iz logora. ''Sloboda!'' ''Sloboda!'' kliču robijaši. Potom zapovjednik urla: ''Na posao!'' i to je posljednja riječ opere koja završava brutalnim ritmom prisilnog rada isprekidan sinkopiranim zveketom lanaca. Posthumnom premijerom dirigirao je Janáčekov đak (...) Malo je preradio posljednje stranice, tako se povik Sloboda! Sloboda! našao na kraju proširen dugom umetnutom kodom, radosnom, apoteozom (...) To nije dodatak koji produžava namjeru autora; to je negacija te namjere; završna laž kojom se poništava istina opere.

Sa Štulićevim Partizanom stoji upravo obratno: on svojom obradom nije poništio istinu pjesme, nego nam ju je – tvrdim – tek otkrio. Zadnji stih potpuno mijenja smisao pjesme i zapravo je njen jedini mogući kraj. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? ''Then we'll come from the shadows''? – pa to je bezveze, svatko s dva čista uha čuje da je to potpuno krivo! Završiti s apoteozom pjesmu koja inače sva odiše gordom beznadnošću?!

Trebala su se na gluhom Balkanu roditi dva Branka da ta pjesma napokon pronađe svoj pravi kraj!