Marketing
Folkrok partizani
Kod marčeline smo ovih dana saznali da stara narodna Usne vrele višnje uživa popularnost narodnih masa – konsenzusom, čak i onih koji su inače perverznog glazbenog ukusa.
Ni u komentarima se nije moglo čuti ništa drugo osim konsenzusa, kojem se i sam pridružujem. Hrvati se izgleda oko ničega ne mogu dogovoriti osim oko Usni vrele višnje.
Izdvajam komentar starosjedioca: dojmljiva obrada Dylanove pjesme, premda bih uvijek odabrao desetak drugih Štulićevih originalnih pjesama ispred ove :-)) no, ne slušaj me, samo ti pojačaj ;-))
Riječ da bih rekao. S obzirom na nekadašnju hiperproduktivnost dotičnog, ja bih bez problema našao i par desetaka originalnih pjesama kojima bih dao prednost. Ali cijela je ljepota ove obrade u tome da kad kojim slučajem ne bismo znali da je obrada, mislili bi da je originalna Štulićeva. Pršti od prepoznatljive poetike. Tako ono što na izvornom engleskom glasi ''I was sore distressed'' mi u prepjevu čitamo kao ''sledilo me svog''. A najočiglednija razlika je što Štulić po običaju ništa ne uvija u pamuk: eufemizam ''but she proved false to me'' postaje ''kad eno nje na drugome''. Drito u čelo. Benigni završni stih četvrte strofe (u kojoj se hvata za kragnu i sječe nožem) – ''but was betrayed by Mary, the Lily of the West'' – sad glasi: ''tek nije kuja zalud draga srcu mom''.
Ni sam Dylan nije znao ružne riječi ''kurva'' ili ''kuja'' izgovarati ovako, da to bude (kao što je pklat primijetio) – s nježnošću – hladno i tvrdo, meko i toplo.
Sljedeća pjesma je također obrada, ali za nju se na primjer već ne bih usudio tvrditi da bi mi neka originalna bila bolja (as good as any, reklo bi se na engleskom).
Dobra obrada mora ispunjavati dva kriterija: nova verzija mora biti još i bolja od originalne pjesme, a koja i sama mora biti sjajna.
Ispunjeno po obje točke.
Francuska i Cohen dođu Partizanu ono što su Irska i Dylan Usnama vrele višnje. (Baez ostaje Baez.) U Štulićevoj verziji pjesma je dobila neke nove boje i začine. Cohen je tu brbljaviji, narativniji, a Štulić ju je skratio i minimalizirao, na njen čisti sukus. Kraće, odrješitije rečenice, ali ispunjene jednakom tugom – sasvim na mjestu, kad je već partizan iz naslova u odrješitom i tragičnom psihičkom stanju.
Cohenovo ''I took my gun and vanished'' kod Štulića postaje ''Štuc u ruke i – crta!''
I sam jezik je osoben. Kod Cohena ''wind is blowing'', kod nas pak ''vjetar puše'', kod nekih drugih opet ''vetar duva'', ali jedino valjda kod Đonija može ''vjetar duvati''.
Obrada opravdava svoje postojanje ako daje pjesmi nove dimenzije. The Partisan govori o francuskom pokretu otpora. Slušatelj iz Mađarske ili Luksemburga tako će to i shvatiti: Cohen pjeva o francuskom partizanu. Ali Štulića ne slušaju u Luksemburgu, on nešto znači jedino nama – ''našim narodima i narodnostima'', balkanskim južnoslavenskim, kojima pak kad čuju riječ ''partizan'' igraju neke sasvim druge asocijacije. Za razliku od većine europskih, pa i svjetskih zemalja, partizanstvo je naša ''velika naracija'', mi smo među rijetkima koji su odrastali s plavom kapicom na glavi i crvenom maramom oko vrata, a bili su tu i Boško Buha i Mlada Partizanka, Sutjeska i Neretva i Ne okreći se, sine. Moglo bi se ugrubo reći da smo mi ovdje ''autentičniji'' kad slušamo Štulićev prepjev nego li je bijeli svijet kad sluša Cohenovu verziju.
Ali iz toga proizlaze još neki momenti. Primijetimo razliku u zadnjem stihu zadnje strofe. Za poslijeratne Francuze ili Kanađane partizani su pomalo apstraktni i nestvarni, mitski romantični junaci iz prošlosti, umalo kao Robin Hood i družba u zelenim tajicama. U poslijeratnoj Jugoslaviji partizani su bili stvarnost, činjenica... i moć na vlasti. Mi smo znali ponešto i o tome kako to biva nakon što Nijemci odu kući. ''Freedom soon will come / then we'll come from the shadows'' – pjeva Cohen (piše Anna Marly). Ali iskustvo nâs ovdje je da se za tu Slobodu, slobodu epsku kolektivističku, možda bilo i lakše boriti nego što se znalo što s njom kad ju se jednom imalo.
Kod Štulića optimizam slobode odmjenjuje miljkovićevska skepsa spram buduće slobode. ''Dal' će znati da pjeva?''
Kundera u Iznevjerenim oporukama piše o Janáčekovoj operi Iz mrtvog doma i o tome kako ju je neki njegov đak u svojoj ''obradi'' pokvario prepravivši kraj. Kraj opere je maestralan: junak je pušten iz logora. ''Sloboda!'' ''Sloboda!'' kliču robijaši. Potom zapovjednik urla: ''Na posao!'' i to je posljednja riječ opere koja završava brutalnim ritmom prisilnog rada isprekidan sinkopiranim zveketom lanaca. Posthumnom premijerom dirigirao je Janáčekov đak (...) Malo je preradio posljednje stranice, tako se povik Sloboda! Sloboda! našao na kraju proširen dugom umetnutom kodom, radosnom, apoteozom (...) To nije dodatak koji produžava namjeru autora; to je negacija te namjere; završna laž kojom se poništava istina opere.
Sa Štulićevim Partizanom stoji upravo obratno: on svojom obradom nije poništio istinu pjesme, nego nam ju je – tvrdim – tek otkrio. Zadnji stih potpuno mijenja smisao pjesme i zapravo je njen jedini mogući kraj. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? ''Then we'll come from the shadows''? – pa to je bezveze, svatko s dva čista uha čuje da je to potpuno krivo! Završiti s apoteozom pjesmu koja inače sva odiše gordom beznadnošću?!
Trebala su se na gluhom Balkanu roditi dva Branka da ta pjesma napokon pronađe svoj pravi kraj!
Post je objavljen 10.02.2010. u 19:31 sati.