|
Jučer odemo Richard i ja nadobudno do kina, ne bi li pogledali novi film Stevena Spielberga. I krenulo je super. Kupili smo karte, uz njih dobili besplatne kokice, a kad smo stali u džinovski red da ih pokupimo, pozvala me susjeda Ofca, koja radi u kinu i preko reda nas poslužila. I sjednemo mi tako na svoja dobra mjesta u redu F, baš po sredini platna i nakon nekoliko foršpana i reklama film napokon krene. Sat i šesnaest minuta kasnije. Narod uz žamor ustaje. Richard i ja sjedimo i blejimo u prazno platno. "To je bilo to? Jel su možda fulali jednu rolu?" Dakle, najgori film ikad vrlo vjerojatno! Stalno čekaš da se nešto dogodi, ali nikao da se dogodi. Čak ni nitko drag glavnom junaku ne umre, iako cijelo vrijeme izgleda kao da će netko umrijeti. Nula od filma, bez obzira što ga svi hvale. Svi "važniji" filmski kritičari. Mislim, film je dobro snimljen i sve, nije tu ništa sporno, ali radnja... Radnja je jebe lud zbunjenog. Jebo me pas, ali ja i dan danas ne kužim kak su naši pobjedili njihove. Kad netko pogleda i shvati, nek mi javi. Prekjučer sam sat vremena proveo na balkonu pokušavajući uslikati munju. Super su mi slike munja, te sam i sam htio usnimiti jednu. Znao sam da neće biti lagano, pa sam uzeo stolac, sjeo na balkon, narihtao aparat na kontinjuus šuting i usmjerio prema izvoru džinovskih munja, nadajući se da ću barem jednom slučajno pogoditi baš kad opiči munja. Šezdeset minuta i stoosamdeset snimaka kasnije, imam tri slike na kojima nebo nije sivo, nego malo žučkasto. Od munje ništa. Majku mu!! Totalno ljut, upalio sam opciju snimanja videa na mom aparatu, i usnimio par dobrijeh munja. Ali ja i dalje hoću sliku. Nadam se da će danas opet biti oluje. Pa da opet ubijem par sati vremena. Tarabeng! |
30.06.2005., četvrtak
28.06.2005., utorak
Brother James i joj lane moje...
|
Jučer oko 8 ujutro, krenem ja prema tramvajskoj stanici na kojoj sam se trebao naći s Tilom. I nađosmo se. I krenusmo prema autobusnom kolodvoru, a od tamo Autotransovim autobusom prema Rijeci. Dan je bio sunčan i vruč, te sam zahvaljujući toj činjenici bio mokar već u Rijeci. A tamo smo se trebali naći sa Dedom i njegovim prijateljem, koji bi nas odveo do Ferrare, ne bi li svi zajedno uživali u blagodatima glasne glazbe. No, njih dvojica su malo kasnili, pa smo Tila i ja odlučili malo preispitati kvalitetu riječkog McDonald'sa. Nije loš, reći ću Vam. Iako je baš u tom trenutku bio pun male djece koja su trčala svuda, a to zna ići na živce. Bilo kako bilo, punih trbuha dočekali smo i trenutak da Deda i njegov drug, zvati ćemo ga Ignacije (ne znam zašto, prvo mi palo na pamet) dođu po nas, pa da nas četvero zajedno krenemo prema neprijateljskoj Italiji. Sloveniju smo prošli brzo i bez problema, a u Italiju ušli bez problema također. Autoput je dobra stvar, a klima u autu isto nije loš izum. Pogotovo zato jer u Italiji vlada neka suša ovih dana. Zbog nesnosnih vručina, jelte. Rijeka Po izgleda kao džinovski kanjon u koji se popišalo omanje selo. Negdje oko šest popodne, eto nas Hrvata u Ferrari. Parkirali smo vozilo, i do centra grada se zaputili na noge. Brzo smo našli mjesto gdje će biti održan koncert. Fantomas su baš imali tonsku probu, pa smo malo bacili uho. Samo mjesto budućeg koncerta je odlično. Trg je to u centru grada, a okružuje ga dvorac, kojeg pak okružuje zelena voda i vodoskoci. Zbilja lijepo, nema što. Ostavili smo se tonske probe i krenusmo sređivati podizanje karata, koje je Deda kupio preko Interneta. Da, ovih dana i takve stvari su moguće. Rekli su nam da još ništa od karata, te smo otišli nahraniti gladne trbuhe u, ovaj put ferrarški McDonald's. Nadao sam se da će, pošto su oni u Europskoj uniji, imati i Burger King ili barem KFC, ali ništa od toga. No, u McDonald'su u Ferrari postoji sendvič koji se zove Big Tasty i ogroman je i proždro sam ga i bio sam sretan zbog toga. Oko sedam i deset zgotovili smo s hranjenjem i otišli se stati u red za karte. Čekali smo nekih dvadesetak minuta dok se fizički neloša Talijanka nije potpuno spremila za prodaju istih. Dobili smo karte i bili sretni kao djeca. Otišli smo stoga po napitke, ne bi li okrijepili iscrpljena tijela, ali tek što smo nabavili te napitke, drug Talijan je otvorio vrata i moglo se ući na Trg. Misleći da se sa pivom ne smije ući unutra, ispio sam je naiskap, pokazujući karabinjerima tko je zapravo gazda. Zauzeli smo pozicije, ali brzo ih i napustili, jer smo zaključili da će koncert početi tek kasnije, pa smo sjeli na zid i vrijeme kratili geekovskim razgovorima o glazbi. Nakon toga smo onda opet otišli naći nam strateški dobra mjesta. Malo nakon što smo to učinili, na stage su izašli Fantomas i počeli svoj koncertić čudne glazbe. Mike Patton je pritiskao razne gumbiće dirigirao svojim budžama na gitari, basu i bubnjevima (najveći set ikad valjda), a oni su ga slušali i svirali kako je naredio. Talijan se pokazao kao neuk i gadosti vrijedan posjetitelj koncerta. Nisu se ni potrudili pljeskati za bis, te istog nije ni bilo. Onda je uslijedila poduga pauza i čekanje na zvijezde večeri. Za to vrijeme našao sam si smrtnog neprijatelja u nekom hudom Talijanu koji me neprestano gurao i izazivao kavgu. Nesvjesno. Čekao sam da počne koncert pa da poskočim u zrak i kao, sasvim slučajno mu laktom rasporim glavu na dva dijela. Kad su Sonic Youth izašli na stage, nije bilo delirija, jer Talijani nisu sposobni za takvo što, koliko mi se čini. Sonična mladež je pičila svoje, Kim Gordon je pička i pol, usprkos pedesetak godina iza sebe, Thurston Moore izgleda kao dječarac, a svi zajedno fino praše, majke mi. Svirali su oni tako, svirali, a Tila je negodovala sa svakom novom pjesmom, jer baš ta nije bila ona koju bi ona htjela čuti. Da stvar bude još bolja, do kraja koncerta nije odsvirana nijedna stvar za koju se onda nadala da će biti odsvirana. Ona je bila nezadovoljna, Ignacije, Deda i ja, zadovoljni. Talijanski gledatelj se odmah nakon prvog bisa pokupio doma, čak niti ne pokušavajući dozvati bend natrag na stage. Tila i ja smo dali sve od sebe derući se Sviraj, Dinamo, i slične poruke, ali Talijan je samo okrenuo leđa i pičio prema izlazu. Jadno za jedan jako "karizmatičan" narod. Nakon svirke, neki razočarani, neki ne, sjeli smo u park i popili po piće, a onda lagano krenuli prema autu i domovini. Na putu do 'rvatske, vidjeli smo jednu fatalnu automobilsku nesreću, fulali put prema slovenskoj granici, te se zbog toga vozili petstotinjak metara u krivom smjeru, a onda promašili i sam granični prijelaz, te se vozali malo po Sloveniji, dok nismo došli do Rijeke. Pozdravili smo se sa Dedom i Ignacijem i sjeli se na bus koji je kretao u roku od pet minuta. Nažalost, bio je to neki bus koji nije išao po autoputu, nego po staroj cesti, te je vožnja trajala skoro četiri sata, uz stajanje u svakom mjestu sa više od dvadeset stanovnika na putu do Zagreba. No, i to je dio avanture, o kojoj ću upravo prestati pisati. Slika gro imate ovdje. |
25.06.2005., subota
|
Jučer sam pio neke čudne kombinacije pića, te me danas zbog toga boli glava. Još sad me boli. A čak sam i povratio to što sam u sebe ulio, a svejedno me boli glava. Pio sam pivu, a u nju ulijevao votku. I ima odličan okus, ali kao što se vidi, nije dobro za bulju. Ili je to ipak do one hercegovačke rak'jetine koju sam ispio nakon pive i votke. Ljuta je bila. A između svega toga sam pojeo i sladoled. Kojeg sam onda izbljuvao u šest ujutro u vlastiti lavabo. Ali učinio sam to najtiše moguće. I sramim se zbog toga. Ne zbog bljuvanja, nego zbog činjenice da mogu zatomiti zvuk riganja. Znači li to da imam problem? Hmm...Uglavnom, jučerašnji izlazak je bio korektan. Volim kad ljudi koriste tu riječ. Što mislite o filmu? MIslim da je baš korektan. Koji kurac bi to trebalo značit? Da je film za kurac, ali da Vam nešto ne dopušta da to kažete? Zanimljivo. Ali u slučaju jučerašnjog izlaska to ne znači to. To znači da je izlazak bio dobar, ali da je mogao biti i bolji. Što ne znači da je bio loš. Dapače. Serem sad... I tako sam ja za vrijeme jučerašnjeg pijanstva imao jednu super ideju o čemu ću pisati danas i mislim si da bi trebao negdje to zapisati, ali zaspao sam na stolcu kod našeg domačina, u njegovoj džinovskoj ukusno uređenoj kući, i ode misao pa-pa. A inače si znam zapisati o čemu ću pisati. Onda imam hrpu post it-a u novčaniku na kojima piše nešto tipa: Trenirka, majoneza, prdeži itd... I onda bacam te post it-e kako koja tema bude opisana. Ali sada mi je novčanik prazan. Prazan od post it-a. Novaca imam na bacanje. Bogat sam ja majkojebac. Ahhhh... lijepo je sanjati. Uglavnom, mislim da sutra neću pisati. Ni preksutra. Ali prekpreksutra hoću. I imat ću nešto za napisati valjda. Ipak, idem u Italiju i idem na Sonic Youth te Fantomas, te se nadam da će bit dogodovština za opisati. Volim putovanja, te avanture koje isto donosi. Sad sam malo u prePet prijatelja modu. Odo ja. Tudumdek!! |
22.06.2005., srijeda
|
Jučer sam se probudio, još uvijek sa sjećanjem na Milića Vukašinovića. Ali zaboravio sam ga iste sekunde kad sam si napravio sendvičić za doručak i pojeo ga brzinom bulimičnog dabra. Onda sam laganini otišao na posao. Volim jutarnje vožnjice biciklom. Ali volio bi ih još više kad bi znao da ne idem na posao. Nego recimo na neki piknik. Uz neko jezero. Začarano, po mogučnosti. Ali ne da iz jezera izleti neko čudovište i pojede mi moju, tek spečenu svinjicu, nego recimo da izađe neka vila koja kaže nešto u stilu: Imam hiljadu djevica ovdje, pozovi svoje viteze, deflorirajte te kučkice!! I često to zamišljam vozeći se do posla. Obično se vratim u zbilju kad neki djedica u opelu počne trubiti, jerbo ja presporo prelazim preko zebre. Ah ta drskost. Uglavnom, došao sam na posao i pošteno odradio svoj dan. Nema šta. Onda sam otišao doma. A navečer sam prvo otišao do Lukine djevojke, jer tamo je bilo nešto ljudi, a Richard je pripremao fondue. Ali nisam mogao ostati na gozbici, jerbo sam išao u KSET na Magnolia Electric Co. Kaubojska muzika u modernom aranžmanu. Jason Molina je kepec, a ja mislio, slušajući njegove pjesme da je neka mrcina bez zuba i sa hiljadu tetovaža i da smrdi. Dobro, malo pretjerujem, ali frajer fakat ne zgleda kak zvuči. Nu... Nakon koncerta sam skupa s Tilom krenuo doma, a kad sam došao doma, malo sam zalegnuo na kauč i gledao utakmicu između Argentinca i Njemca. No, ubrzo sam zaspao, što je bilo čudno jer do tog trena nisam imao osjećaj da sam umoran. Probudio sam se u dva navrata. Prvi je bio kad je Argentinac zabio golčugu sa sto metara. Taman sam otvorio oči kad je ovaj opalio i sve što sam mogao reći bilo je: "Jebemti mater!". Onda sam opet zaspao. Spavao sam u tenisicama. Drugi put sam se probudio u neko doba, ja stvarno ne znam koliko je sati bilo, ali pomaknuo sam miš da mi se upali ekran i vidio da mi je Tila poslala nekoliko poruka na ICQ da di sam i tak to. Onda sam otišao spavati. Da... Neki dan dođem ja doma sa posla i upalim televizor (ovakav razvoj događaja sigurno niste ni zamišljali) a na programu serija Miss Marple. I gledam ja to malo i sve super, sve dok se gđica. Marple nije prvi put pojavila u kadru. Ne mogu opisati koliko sam se naježio vidjevši tu nesnosnu babetinu na ekranu. Užasna spodoba. Ne znam da li me ikad neka baba toliko iznervirala samo svojim izgledom. Ima jedna tu di radim, doduše, ali ta me živcira jer je skoro pa čelava. A farba si kosu. Pa si Vi mislite. Ali gđica. Marple je grozno biće. A po tome ja odmah zaključujem da je i Agatha Christie bila jedna nesnosna ženturača. Mislim, osmislila je i opisala dvoje detektiva za svog života. Babu Marple i onog poluhomoseksualnog Belgijanca. Kao prvo, nije mi jasno kako uopče tako nešto može proči. Da razložim. Njih dvoje riješavaju razne slučajeve, ponajviše smrtne. U redu, pošteno. Oni se uvijek samo slučajno nađu baš tamo gdje se odvio neki stravičan pokolj. Onda oni krenu rješavati taj zločin. Iako su uvijek samo došli u posjetu, na odmor, što već. Onda oni riješe slučaj. I to uvijek nekom svojom logikom. I nakon toga, odjebu u zalazak sunca. Uočavam dvije stvari. Prvo, nikad, ali baš nikad ih nitko ne plati za to i drugo, policija se pojavi samo kad je netko ubijen i kad se slučaj riješi. Moji odgovori na ove neopisive dileme su: Pod jedan: nemam odgovor na ovo. Ne znam od čega žive. Još mogu shvatiti da Poirot ima, recimo, neko debelo nasljedstvo, pa samo izvlači kamate od toga, ali od čega ona huda babetina živi? Pod dva: Očigledno je da su u policiju u predratnoj Engleskoj zapošljavali same ljenčuge. Samo su čekali da se u njihovom selu pojavi stara Marple-ica ili onaj debeli i brkati Belgijanac, pa da se bace na rješavanje pitanja ubojice, a da oni mogu jaja 'ladit. A i baš me zanima kako je gđica. Marple izabrala baš karijeru detektivke. Za onog debelog još mogu shvatiti. Ajmo reći, pametan je i ajde da ona moja teorija o nasljedstvu stoji. Frajer nema pametnijeg posla, jer Interneta onda nije bilo, a kao dječačić u Belgiji je uvijek otkrio tko je malom Jean-Pierreu ukrao pikule, pa se malo bacio na rješavanje zločina. Razumljivo. No, babac Marple mi nije jasan. Zašto on nije postala švelja? Ili glumica. Kud baš detektivka? I to jedna od onih kojoj nitko ne plača. Brijem da... ne u biti siguran sam da je baba Marple još uvijek djevica. Neminovno je da se nikad nije uhvatila pimpeka. Jer da je, ne bi joj padalo na pamet da na ladanju, gdje je gomila udovaca, neženja i srednjosškolaca, ide rješavat zagonetku o ubojstvu vrtlara Henrya. Dok bi se o tom brinula policija, ona bi se fukala. Eto. To je moje mišljenje o tome. Derundgajst!! |
21.06.2005., utorak
|
Slijedi opis stvarnog događaja.Ali ne baš na način na koji se dogodio. Jer bi onda bio dosadan. Jučer, nakon koncerta grupe Acid Mothers Temple, koji je ubr (usput budi rećeno), bio dobar, ali je u klubu bilo vruče, pa nisam do kraja slušao unutra, nego vani, krenemo Tila, Richard i ja prema kućama svojim. Prvo normalno zastanemo u jednoj omanjoj zalogajnici i pojedemo po koju slatko-slanu kombinaciju. Ali nakon toga krenemo domovima svojim, majke mi. Tilin dom nam je bio prva stanica, ali zalomilo se baš da ona živi svega par metara dalje od mjesta gdje živi i Luka, pa smo malo stali i kod njega, između ostalog i zato jer smo mu nosili darak iz američkog lanca prehrane. I izađemo mi iz prostranog skandinavskog automobila i stanemo ćaskati u revijalnom tonu. Bilo je oko jedan u noći i iako je sve bilo tiho, jedna birtija je još radila, a iz nje su se čulo glasanje veće gomile mužjaka i omanjeg plemena ženki. Ne obaziravši se na njihovo gromko glasanje, nas četvero je igralo svoju igru. Luka je jeo svoju kul pitu, Richard je stvarao modernu umjetnost koristeći se otvorenom konzervom paštete od pola kile, Tila se smijala, a ja sam raskopčavao prva četiri gumba svoje svilene košulje mađarske proizvodnje. Večer kao i svaka druga, rekli bi, ali nešto je ipak bilo u zraku. Petnaestak minuta nakon što smo zaustavili švedsku mrcinu i parkirali je uz trotoar, Tila je rekla zbogom nama muškarcima. Bilo je kasno, a ujutro ju je čekao ispit na fakultetu koji pohađa, pa je morala dati petama vjetra. Kao i uvijek, napravila je pogrešku života... Ostala smo nas trojica. Vrijeme smo kratili pričama o ženama, kartanju i alkoholu. Nakon što smo ispričali sve što smo imali mjerili smo svoju muškost pokazujući trbuhe. Ono nešto iz zraka je postajalo je jače i bolo nas je u srca i mozgove. Nešto kao zvuk sirena, ali iz daleka. Nismo se ipak obazirali, nastavili smo svojim poslom. Dogovarali smo što ćemo dan poslije. Do zaključka nismo stigli doći, jer ono što je bolo, prestalo je bosti i počelo je jebeno boljeti. Glava mi je počela pucati od boli, mojim sudruzima isto. "Pobogu!!! Što je to?", upitao je Richard, držeći se za sljepoočnice svojim ovećim rukama. "Ne znam, ali nije mi dobro od toga!", preoderao se Luka. Odjednom neka buka. Sve jača i jača. Ali niskofrekventna. Trajalo je možda par sekundi, ali nama kao da je trajalo godinama. Mislim da sam u jednom trenutku pao na koljena i proderao se nešto na nekom stranom jeziku. A onda je sve stalo. Samo tišina. Lagano zujanje u ušima bilo je jedina stvar koju sam mogao čuti. Pogledao sam prema svojim prijateljima. Oči su im bile fiksirane prema birtiji iz koje su dopirali oni zvuci ranije opisani. Doduše, sad te zvuke nismo mogli čuti, ali pretpostavljam da su se i dalje čuli. No, pogledao sam u smjeru u koji su buljili Richard i Luka. Nevjerojatna svjetlost me skoro zasljepila, ali ta sljepoča je trajala jako kratko. Svjetlost je postepeno počela gubiti svoju prvotnu snagu i ja sam napokon uspio razaznati otkud je dolazila. Dolazila je iz smjera jednog čovjeka koji je baš izašao iz birtije. Taj čovjek je stajao na cesti, a oko kontura njegova tijela i dalje je blago tinjala zlatna svjetlost. Usprkos tom tinjanju, jasno se moglo raspoznati o kome je riječ. Bio je to nitko drugi do li Milić Vukašinović. Za neke car rokenrola, za mene pionir šabanizma. Kaubojski šešir mu na glavi, kožna jakna u ruci, ali obješena o rame, majica popularno zvana siledžijka na tijelu mu bi, trapez hlače i cipela na petu. Kao da smo ušli u zabranjenu zonu. Laganim hodom je krenuo nekim svojim putem, svega desetak metara od nas, ali mi, zasljepljeni njegovom pojavom i ukočeni od strahopoštovanja, nismo mogli ni riječ izustiti. Iako smo htjeli. Htjeli smo poletiti u njegovom pravcu i zatražiti barem zajedničko fotografiranje. No, ništa od toga. Milić je prohodao još par metara i nestao iza ugla. Odjednom, u glavi mi je opet bilo bistro, čuo sam svaki zvuk kao i prije. Pogledao sam prema Richardu i Luki, a oni prema meni. Da, svi smo imali isti pogled u očima. Onaj koji pita: Da li se ovo upravo dogodilo. A je... Eto, to je ta zgodba. Morao sam je ovako prepričati, jer da sam napisao nešto tipa: "I tak, nas trojica brijemo, kad ono, iz birtije izađe Milić Vukašinović. Mi pogledamo, frajer ode, a nas trojica opet nastavimo o tome ko bi koga jebo.", priča bi bila dosadna. Uostalom, to sam već i spomenuo na početku. Odo sad ja. Ekfejkestekdul!!! |
19.06.2005., nedjelja
|
Jučer je bila subota, prvi dan vikenda i poslovično dan kada se radi što manje se može, dakle kad se lijenčari i drka po tavanu. I bilo je tako sve do negdje pola pet. Baš negdje u to doba me vozilom švedske proizvodnje pokupio Richard, te smo nas dvojica onda pokupili Luku, a nakon što smo nas trojica obavili neke poslove u dučanu, pokupili smo i Lukinu djevojku. Pa smo krenuli vozilom u brdo. Do omanjeg posjeda Lukine prijateljice, koja nas je tamo pozvala. U daleke šume podno Sljemena. U pustoš. Dvadeset metara od civilizacije. Samo mi i priroda. Tamo se trebao održati roštilj. Ali nije. To me malo rastužilo, ali utjehu sam našao u pivi i kruhu i pašteti. Uživali smo u prelijepom danu, iako je bilo malo vruće. Onda smo, oko pola osam, bili zamoljeni da odemo. Ali nismo. Tj., gazdarica i njene sudružnice su otišle. Zaključale dvorac, a nas ostavile da još malo uživamo u prirodi. Što mi i jesmo učinili. Ali, tuga jer nikakva mesina nije bila bačena na žar u nama je bila golema. Pa smo se autom prebacili do institucije po imenu Srbin. Tamo je naša tuga nestala isti tren kad je ispred nas bačeno nekoliko različitih vrsta mljevena mesa. A tuga je samo još više pretvorena u sreću kada smo u sebe ulili dvije litrice gemišteka. Nakon što smo se obžderali kao što se mala djeca nažderu majčina mlijeka iz cicice, podrigavajući smo krenuli prema gradu, ne bi li ponovo udružili snage sa zlom gazdaricom dvorca u kojem se ne smije peći mesina i njenim pomagačicama u tom stravičnom zločinu. Našli smo se u birtiji Drugi otok. Tamo smo sapili još malo alkohola, a onda se uputili u grad i to na noge. Hodajući tako jedno petnaest minuta, opet je došlo vrijeme da se razdvojimo. Luka, djevojka mu, Richard i ja smo otišli lijevo, prema Trgu, a gazdarica dvora u kojem je pečenje mesa strogo zabranjeno i njene komšinice, desno prema Glavnom kolodvoru. Prošlo je skoro šezdeset minuta dok nam se nisu opet javile. Te minute smo proveli na cesti, zbijajući šale i plešući sa pijanim postarijim gospođama, koje očigledno žive na ulici. No, kad smo se ponovo vidjeli sa našim odbjeglim drugaricama, bilo je to u podrumu jedne zgrade, gdje se inače smjestilo jedno malo kino, a gdje je neka mlađahna gospojica slavila svoju punoljetnost. Mi smo tamo na njen račun popili nešto pića i onda otišli doma. Ne odmah doduše, jer prvo smo stajali/sjedili jedno pola sata na uglu Gajeve i Berislavićeve i smišljali kamo i kako dalje. Tamo je pao plan da se ide doma. I tak... U petak sam gledao Batmana. Ovog novog. I nije loš. Dapače, samo je prvi Batman bolji od ovog Batmana. Ima svega. Ima tuče, ima ženskih, ima akcije, ima strave, ima eksplozija, ima začkoljica. Pravi Batman, čovječe. Nakon kina otišli smo do Močvare. Na poziv našeg druga Luke. Škola je baš završila i Močvara je bila puna mlađih članova našeg društva. Bilo je puno i onih koji su odjeveni u crno i imaju duge kose. Vani je bilo sparno, a unutra je bilo pakleno. Toliko vlage i vručine na jednom mjestu rijetko je viđena pojava. Mislim da su Malezija i slične, po vlazi poznate zemlje, naspram ovog petka u Močvari bile poput Aljaske. Uz sve to, još sam dobio i najtoplije pivo ikad, te je to samo bio vrhunac jedne jako zanimljive večeri. Eto. To bi bilo to. Ulakdarkup! |
17.06.2005., petak
|
Jučer sam, nakon što sam oprao tijelo i odgledao najuzbudljiviju epizodu hrvatskog Survivora, izašao iz kuće i našao se sa Richardom. Onda smo osedlali konje i zaputili se prema saloonu koji se zove Drugi otok. Tamo smo se našli sa kaubojom Lukom, koji je tamo bio sa svojom djevojkom i još nekim ljudima, među kojima je jedan bio odjeven u uniformu. Pili smo pivo i zabavljali se lukavim dosjetkama i inteligentnim điberišem. Onda smo se pokupili za drugi stol, gdje su sjedile dvije Lukine prijateljice. Još im nećemo izmišljati imena. Vidjet ćemo kako će se ponašati prema nama u subotu na roštilju na koji smo pozvani od strane jedne od njih. Slutim dobru zabavu, no ipak, ovih dana treba biti oprezan. Bilo kako bilo, popili smo par piva, nešto tekile i onda je ugostitelj rekao da se moramo izgubiti na cestu. To i učinismo. Onda smo se malo vozili gradom, te svratili do popularne zalogajnice. Ne znam zašto doduše. Bezveze sam se prejeo, jer sam si utuvio u glavu da moram nešto pojest prije spavanja, a nakon što sam popio malo više alkohola nego inače. Zanimljivo je kakve si sve razloge nalazim za žderanje. A zanimljiv je i način na koji jedem kad sam doma i kad sve inhibicije nestaju. Recimo, prije par godina, kad sam još sobu dijelio sa sestrom, večeru bi jeo u svojoj sobi, sjedeći na podu, sa hranom u krilu, buljeći u televiziju. Onda kad bi sve pojeo, a bio bi prelijen da si recimo odem napraviti još sendviča u kuhinju, i dalje buljeći u televiziju, kupio bi mrvice sa poda i jeo ih. No, u to vrijeme sam imao i papagaja. A papagaji seru svuda. Onda bi tu i tamo umjesto mrvice u usta stavio zalutalo papagajevo govno. Osušeno, normalno, jer je pod prstima u mraku meni ličilo na mrvicu kruha. Par godina kasnije, tj., ovih dana imam svoju sobu. I jedino što se promijenilo je to da više ne jedem na podu. Dakle, lako je zaključiti da više ne jedem ni mrvice sa poda. A i papagaj je uginuo, tako da ni njegova govna više ne moram jesti. Ovih dana, jedino što radim kad jedem je da skidam majicu, jer se zaserem pod normalno. Dakle, još jedan neoboriv dikaz da se ljudi mijenjaju. Neću sad o tome kako sam preselio s desne liste na lijevu. Samo ću Vam staviti par slika, pa Vi vidite. Ohdojhkok!!! Slika prva Slika druga |
16.06.2005., četvrtak
|
Jučer sam, prebacivajući programe, naletio na Barbarske invazije na slovenskoj televiziji. Odličan je to film. Oni koji ga nisu gledali su papci. Prepoznat će se. Hehe. No, na ozbiljnije teme. Dakle, kao što sam rekao, odličan je to film. Ozbiljan, ali sa humornim odmakom. Kanadski je to film. Glavni junak umire. Od nekog tamo raka. Ima sina s kojim si nije baš na ti. No, sin pokušava svim silama olakšat bilo kakve muke umirućem ocu. I to njegovo pomaganje ih zbližava. Ali film mi je odličan zbog jedne druge stvari. Sin pozove najbolje očeve prijatelje da dođu i da budu uz njega dok ovaj ne ode u vječna lovišta. Onda oni puno pričaju što su radili u prošlosti. Svi su intelektualci i pričaju o glupostima na pametan način. Uglavnom, glavni lik umire na kraju, ali to ste mogli pretpostaviti od početka filma, tak da nije neki spoiler. E sad, zašto ja sve ovo pričam... Nadam se da kad ću ja umirati, da će moji prijatelji isto tako doći i olakšati mi zadnje dane. Kako sad stvari stoje, doći će dvojica, ajde trojica sigurno. Mislio sam u jednom trenutku da će ih biti barem petero, ali eto, ništa od toga. Normalno, još stignem ja skupit pokojeg druga usput, ali to sad ne mogu znati. Kad sam bio u srednoj školi onda sam imao običaj pitati ljude koje sam tek upoznao da li imaju špajzu. Iz nekog bizarnog razloga, to mi je bilo jako važno. Onda kada bi oni odgovorili da nemaju, ja s njima ne bi više progovorio ni riječ. Stvarno ne znam zašto. Kada sam to ispitivao ljude iz razreda i kad bi odgovorili da nemaju, derao bi se na njih. Smatrao sam ih nižim bićima, jer nemaju špajzu. Disklejmer: U srednjoj školi nisam imao problema sa nijednim jačim opijatom. Isto tako, nisam se ugodno osjećao u društvu ljudi koji su na moje pitanje da li čitaju novine od početka ili od kraja, rekli da čitaju od kraja. Nikad nisam shvaćao zašto ljudi čitaju novine od kraja. Da li tako čitaju i knjigu, bi uvijek bilo moje sljedeće pitanje. Glupi pogled je sve što bi dobio nakon toga. Danas me ne smeta ako ljudi nemaju špajzu, makar tu i tamo još to pitam. I ne smetaju me ljudi koji čitaju novine od kraja. Iako mi i dan danas to baš nema logike. Što zaključujemo? Ja sam očiti dokaz da se ljudi mijenjaju. S tim na umu, ostavljam Vas da uživate ovoj sparnoj i vlažnoj večeri. Tengdong! |
13.06.2005., ponedjeljak
|
Jučer sam dan proveo buljeći u razne ekrane. Prvo kompjutorski, pa televizijski, pa opet u kompjutorski, pa opet u televizijski, ali igrajući playstation, pa opet kompjutorski, a kad sam opet htio u televizijski ne bi li pogledao središnju informativnu emisiju hrvatske televizije, dogodoilo se ono najgore. Nije bilo signala. Ni na jednom programu. Strah i panika, jer što ću ako ovako bude sve do 22.00 h? Pa neću moći gledati Shpitzu?!! No, očigledno ima boga. Barem nekog televizijskog. Jer oko 21.00 h, eto svih programa natrag. Normalno da sam ja u međuvremenu i zvao svog koncesionara za kabelsku. Da se ne kaže kako nisam poduzetan. No, na kraju od Shpitze sam vidio samo špicu. I to onu uvodnu, jer Richard je došao po mene, a onda smo otišli po Luku, a onda smo sva trojica fino otišla na Sljeme. Tamo smo uzurpirali neki par u ljubavnom hropcu, jerbo su Luka i Richard odlučili popušiti po smiješnu cigaretu svaki. Gore je bilo zima, a sva trojica smo bili u kratkim hlačama (da nam se vide noge junačke, jel). No, svjetla grada ispod nas grijala su naša omrzla tijela. Igrali smo igru pogađanja. Znate onu... Jel ono Trg? Gdje li je samo aerodrom? Itd... Onda smo nakon toga otišli do američkog lanca prehrane i ubili nešto hrane. Ja samo slatko, jer sam se najeo poštenih radničkih sendviča prije nego me Richard pokupio. Eto, bjutiful nedjelja, nema šta. Regal. Evo jedne od najglupljih izmišljotina ikad. Regal je sasvim sigurno najružniji komad namještaja. I koliko god bio funkcionalan, on je nepotreban. Televizor ću rađe staviti na pod, nego u onu rupu u regalu. Knjige ću radije dati Adolfu da ih spali, nego da i držim na neke tri poličice od slavonske hrastovine. Medalje sa tae-kwon-do natjecanja, koje sam osvojio kao mladić, te lente koje je moja sestra osvojila za najbolju u koreagrafiranim akrobatskim rokenrol plesovima radije ću pokloniti baki, nego da ih stavi u vitrinu regala. Nevjerojatan je taj regal. On toliko sužava mogučnost odluke, da je za ne povjerovat. Sobu ćete uvijek morati namjestiti po regalu. Dakle, regal ide desno od prozora, tamo će biti i televizor. Jer, ako televizor stavite lijevo od prozora, imate onu glupu rupu za televizor u regalu koja onda zjapi prazna i ružno izgleda. SMRT REGALU! |
12.06.2005., nedjelja
|
Jučer sam se našao sa svojim razredom iz srednje škole, ne bi li kao proslavili godišnjicu mature. Sedmu po redu. Moj razred je bio jedan bezvezan razred. Nismo bili složni, grupirali smo se i mrzili se međusobno. Sedam godina nakon, stvari su iste. Ali ja svejedno volim ići na te naše sastanke, jer me neopisivo zanima tko ima novu prinovu u familiji, tko ima veći trbuh, te će prinovu tek sad dobiti, tko ima novi prsten na prstu svoje ruke, te tko je i dalje ostao luzer. Ovo zadnje obično pripada meni i možda još pokojoj osobi. Pola žena iz razreda se dakle udalo. Onih par mužjaka iz razreda nije se ženilo. Jedan je doduše postao policajcem. Žao mi je što jučer nije došao u svečanoj policijskoj uniformi na sastanak. To bi bilo savršeno. Njega smo uvijek sprdali. Njega i još jednog. Taj drugi je sad poreznik. A ponaša se kao da je predsjednik svijeta. Brijem da prima mito. Par žena iz razreda sada izgledaju kao gospođe. Na svu sreću, te koje izgledaju kao gospođe sam uvijek mrzio. Sad ih mogu mrzit još više. Jer izgledaju kao gospođe. Nemreš mi izgledat ko gospođa sa 25 godina. Nemreš! I tako to. Popio sam dvije pive i razgovarao sa petero ljudi od njih recimo sedamnaest. Ali pozdravio sve jesam. Ipak sam pristojno odgojen. To je sve bilo popodne. Navečer smo Richard i ja išli u kino. Gledali smo Wicker Park. Remake je to francuskog filma L' Appartement sa Cassel-Bellucci dobitnom kombinacijom. Original je super film. Remake nije. Kraj priče. Nakon filma, otišli smo do Trga, tamo se našli sa Lukom, pa skupa s njim otišli do Melina (koji je još više otišao u kurac dolaskom novog gazde) i par minuta kasnije otišli u McDonald's. Žderali smo hranu i pričali skoro pa sat vremena o životno važnim stvarima. Zbog jedno dvije litre popijene Coca-Cole, doma nisam uspio zaspati sve negdje do četiri. No, na kraju ipak jesam. U petak sam bio u Spunku. Na koncertu grupa My Buddy Moose i Casual Elvis. Bilo u redu. Bilo dosta ljudi, pa se pilo i veselilo. Negdje oko jedan, Tila i ja smo odlučili ići doma. Ja sam kupio dvije sendvičine u Importanne centru, a bus nam je došao kao naručen - čim smo izašli iz Importanne centra. To je u biti to. Hoplacup! |
09.06.2005., četvrtak
|
Jučer sam, nakon još jednog radnog dana, lagano krenuo prema kući svojoj. Kada sam došao kući svojoj, odmorio sam malo umorno tijelo i glavu, pa se onda otišao prati. Malo sam mirišljav odgledao televiziju, a onda je bilo vrijeme da se zaputim prema Savi, na zajednički nastup bendova Death Disco i Brkovi. Što da Vam kažem? Puno ljudi, izvođači i više nego dobri, gulaš navodno jako ljut. Naime, članovi Brkova su kuhali gulaš, koji se mogao kušati za ništa novaca. Ali imao je jednu manu. Bio je bezmesni. Gulaš od soje. Ne za mene, hvala. Zato smo Richard i ja otišli do American Donuta nakon ovog hepeninga i kupili si svaki po dva sendvičića. I pojeli ih pred mojom zgradom gledajući Napoleon Dynamite-a u Richardovom autu. Sasvim solidan kraj dojmljive večeri. Majoneza je još jedan proizvod koji može ići rame pod rame sa trenirkom. Majonezu volim od najranijeg djetinjstva. I svi koji me dugo nisu vidjeli uvijek pitaju da li još volim majonezu. Majoneza kola mojim žilama. Prisjećam se vrtića. Svaki dan po povratku iz vrtića doma bi me čekao tanjur pun malih sendviča od lizike sa majonezom i trapistom. Majka bi to napravila svom onda tankom sinu, jerbo isti nikad nije volio žgance i jetricu iz vrtićke kuhinje. I dan danas ne volim ni žgance ni jetricu. Ali majonezu volim. I volim je jesti uz sve. Nedavno sam otkrio jednu odličnu kombinaciju. Hladna pizza i majoneza. A nekoć sam jeo i palačinke s majonezom. A kad se već prisjećam dana najranije mladosti, sjetio sam se još jedne zanimljive hranidbene kombinacije koju sam proždirao kao dječačić od 5 do 7. Čokolino sa sirom i kruhom. To su bili dani. U utorak smo Richard i ja išli do Drugog otoka. Tamo je bio Luka sa svojom djevojkom, te sa par prijatelja. Ubrzo nam se pridružio i jedan stari Richardov prijatelj. Osebujan lik, najblaže rečeno. Koristi skoro sve poznate droge, pije te puši, ali uz sve to uspijeva biti odličan u sportu kojim se bavi. Luka se isto bavi tim sportom. A vi pogađajte koji je to sport. Dok Vi pogađate, ja idem. Parapang!! Nu, ipak prije nego odem, eto tute malo slikica od jučer. Brkovi u akciji  Death Disco u akciji  |
07.06.2005., utorak
|
Jučer se ništa nije događalo. Evo Vam stoga jedna priča po kojoj bi se mogao snimiti i neki blockbuster. Ali ne neki klišeizirani. Netipčni, rekao bi ja. Makar nisam siguran kak bi ga publika prihvatila. Negdje u Kambodži Vojnik Džeremy Hokins zvani Haubica leži u travi. Tlo je blatno. Na sebi ma standardnu uniformu američke vojske, ali vješto je na nju dodao i par grana kambodžanskog hrasta i perunike, ne bi li se još uspješnije zakamuflirao. On je na zadatku iza neprijateljskih linija. Uz lijevo bedro mu mačeta. Uz desno beretta. U desnoj ruci šarac. Omotan je remenjem metaka. Na licu mu kila paste za cipele. Njegov zadatak: uništiti sve na putu do sela KingSonBambutongarskongfingeldinpingdjang, a tamo osloboditi monegašku princezu iz ruku zlih trgovaca plemenitaškim novorođenčadima. Cesta kojoj se približava Haubica prepuna je neprijateljskih vojnika. Najednom, on se diže iz relativne sigurnosti svog zaklona u visokoj travi i opaljuje dvjestotri runde u vojnike. Svi padaju pokošeni, a da se nisu ni snašli. On stane trčati preko brda mrtvih Kambodžanaca, ne bi li stigao na drugu stranu ceste. No, krajičkom oka opazi da je prorešetao i nedužnu turistkinju. Mladu Njemicu, Lotte Kurtzhengschlager. Haubica se stane tresti, ali ipak, smogne snage da se prebaci u grmlje i tako zaštiti svoj život. U grmlju pak zaplače. Flashback. Negdje u Islamabadu, trinaest godina prije. Haubica je na tajnom zadatku. Samo još jedan u nizu. Ovog puta, mora uništiti čvrsto uporište terorista koji prijete cijelu Ameriku i dio Europe preliti ljubičastom bojom, koju namjeravaju baciti iz niskoletećih cesni. Haubica šeće ulicama glavnog grada Pakistana, sa namjerom da ode na adresu koju mu je uručio slijepi dječak to jutro na sajmu gljiva. Dolazi do male postolarske radnje, vlasnika Tandžera Hudumija popularno zvanog Šuster. Za njega se odavno zna da je pakistanski terorist broj dvadesetčetiri i da je spreman na sve. Pod krinkom svoje postolarske radnje, miješa tone i tone ljubičaste boje i pakira je u stolitarske bačve. Haubica ne štedi ni sekunde. Ispod svog krznenog kaputa vadi sablju i thompson. Nogom obija vrata postolarske radnje i bez i da kaže Dobar dan, prorešeta sve što se miče. Usput sabljom reže vratove onih koji su preživjeli napad mecima. Tri minute kasnije, jaka pakistanska teroristička čelija je ugašena. Haubica se spremi izaći van, kada ugleda da je svojim napadom slučajno raskasapio na par dijelova i mladog postolarskog šegrta. U njegovoj beživotnoj ruci još se nalazila svjetlosmeđa šik koledžica. Haubica zaplače, ali i istrči iz radnje, jer policija je zasigurno već bila blizu. Opet u Kambodži. Haubica se malo pribere nakon plača i nastavi dalje prema šumi i lokaciji na kojoj bi se trebala naći trudna monegaška princeza i njeni otimači. Pogleda na svoj moderni GPS uređaj i shvati da je još malo tamo. No, u mislima mu stalno mrtva Lotte Kurtzhengschlager. Odluči nazvati svog komandanta i reći mu da dalje ne može. Izvadi iz ruksaka vokitoki i pozove. "Komandante, ne mogu ja ovo. Opet ona stara sjećanja. Rekao sam Vam da je trinaest godina premalo da zaboravim onog raskasapljenog dječaka." "Slušaj me Haubica!", ljutito će komandant sa druge strane, "Osjećaji su nebitni. Bar sada. Nadomak si cilja. Uđi unutra i oslobodi princezu, likvidiraj neprijatelja i dovuci dupe do helikoptera! Jel to jasno?!". "Ne mogu... preslab sam, nije ovo više za mene komandante." "Haubica! Obavi ovo i gotov si. Nikad te više neću zvati. No, ovo je važno. Sjeti se svoje domovine. I svojeg psa, Majkija." "Majki...", tužno će u sebi Haubica, "Imate pravo komandante. Učinit ću to. Ali to je zadnje." "Obećajem Haubica, obećajem..." Kao u holivudskim filmovima, Haubici su pred kraj ovog razgovora baterije vokitokija presahnule, te on neće moći javiti da su informacije koje su dobili od svojih doušnika bile krive i da se selo sa princezom i otimačima ne nalazi tamo gdje su oni rekli, već negdje drugdje. Isto tako, neće moći javiti niti da ga je ugrizla zmija otrovnica i da umire. KRAJ |
06.06.2005., ponedjeljak
|
Jučer sam radio apsolutno ništa. Nakon ne znam koliko radnih nedjelja, napokon je došlo ono doba godine kada više nema puno posla, pa ni ja ne moram raditi vikendima. Ali, da sam bar radio nešto konkretno. No, nisam. Buljio sam čas u kompjutor, čas u televizor. I ajde, da sam nešto konstruktivno radio na kompjutoru. Ali, nisam. Malo sam šarao po blogu, malo po forumu, pa po onim "restricted" stranicama. I ode dan. U subotu također nisam ništa radio. Osim što sam ujutro otišao do grada i čekirao poznate na špici. Kupio sam si i sendvič u Subwayu, da. I DVD od Smithsa i poklon za Tilu. Onda sam odšetao doma. Pa si napravio ručak. Nešto sa tunjevinom i lukom i uljem od sezama. Obožavam sezam. To je jedna od najboljih sjemenki ikad. A sezamovo ulje je najbolji dodatak bilo kojem jelu na svijetu. Nešto kao tartuf. Ali jeftinije. Ah.... No... navečer nisam ništa radio. Trebali smo Richard i ja ići u kino, ali nismo. U petak smo Richard i ja zato bili u KSET-u. Na Dirtbombsima. I bilo je dobro. Crnac sa gitarom koji pjeva izgleda kao Danny Glover. MATERE TI RIGGS!!! I pjeva ko velki. A i pokreti su mu jebački. Basistica je azijskog podrijetla. I općio bi s njom da mi da. Bilo kako bilo, dobro smo se zabavili na koncertu, a zatim otišli nahraniti trbuhe kvalitenim američkim proizvodima. Nakon toga Richard je nazvao Luku, pa smo kupili pive i otišli kod, koliko sam shvatio, Lukine prijateljice (ovaj podatak je vjerojatno kriv, a ako nije onda dobro). Tamo je bilo neko društvance. Igrali smo onu igru kad se svima naljepi papirić sa nečijim imenom na čelo, pa onda ti uz pomoć pitanja, kojima odgovor može jedino biti DA ili NE, pokušavaš odgonetnuti što piše na papiriću koji je zalijepljen na tvoje čelo. Ja sam bio Đelo Hadžiselimović i dr. Pezo. Prvo sam pogodio, drugo niti u ludilu. Onda smo otišli doma. To su sva bitnija događanja u protekla tri dana. Tsunami!! |
03.06.2005., petak
|
Jučer sam bio u kinu. Zajedno sa svojim pažem Richardom. Gledali smo ultra gledljiv film Nešto poput ljubavi (ako se ne varam, tak se zove). Predivna je to romantična komedija, ali ima jednu manu. Kokice i Pepsi su bili jedno četrdesetsedam puta zanimljiviji od filma. OK, u filmu glumi Amanda Peet, pa se imalo u što gledati, ali to je manje-više bilo to. Žao mi je što je Amanda Peet odustala od svojeg takoreći trejdmarka, a to je da pokazuje sisu u svakom filmu. No... Poslije kina otišli smo na par pljeskavica u McDonald's i nakon toga, a gdje drugdje nego kući. Dani su brutalno zanimljivi kao što se vidi iz priloženog. Sanjao sam čudnu stvar. Sjedio sam za kompjutorom i ispunjavao neku anketu. Ne znam točno o čemu se radilo, ali znam da je jedno od pitanja bilo: "Da li želite nastaviti svoje obrazovanje?". Bilo je ponuđeno par odgovora dolje, ali ih se ne sjećam. Iste sekunde kad sam odgovorio na to pitanje, zvoni telefon. Ja se javljam, a na telefonu Xiola Bleu. Ne pitajte kak, ne znam ni sam. I sad veli ona: "Ej, čujem da se vračaš na fax. I to matematiku!". Ja si sve razmišljam kak je već saznala za to, a onda se domišljato sjetim i ispalim sljedeću rečenicu: "Aha, kaj ti je Unspeakable rekla?". Opet, nemam pojma kak ni zašto, ni niš. I sad mi si tak nekaj razgovaramo na telefon, o Londonu čini mi se, a ja bacam pogled kroz kuhinjski prozor. A vani hrpa radnika i već su srušili dvorišnu zgradu i jedno desetak breza i na njihovom mjestu dopremilil tonu asfalta kojeg su baš ravnali. Skupa s radnicima, bila je tamo i neka filmska ekipa koja je snimala bogtepitakaj. Onda sam se probudio. Crvena i opečena leđa više ne postoje. Sad postoje samo svrbeća i oguljena leđa. Izgledam kao lik iz lošeg horora. Moja leđa imaju perut. A i s vrhova ušiju mogu oguliti pokoji komad kože. Kad to napravim, odmah se sjetim trećeg dijela Austin Powersa i Goldmembera, kojem stalno otpadaju oveći komadi kože, a on ih uredno skuplja u neku tabakericu. Pritom uvijek izgovar rečenicu: This one is a keeper, ali sa nekim čudnim nizozemskim naglaskom. Uostalom, vjerojatno ste i gledali, pa znate. Idem ja u KSET danas. Tamo se danas održava ĐOGADAJ sezone. Dirtbombs nastupaju i mislim da bi moglo biti dobro. Dva basa, dva bubnja i crnac sa gitarom. Već sam opis obećava. Tandaramandarabroćika! |
01.06.2005., srijeda
|
Jučer je dakle padala ta kiša. Pa sam sat i pol života proveo u tramvajima. Pet njih sve skupa da budem precizan. U jednom nije bilo zraka. U drugom je neka baba smrdila. U trećem su bili neki pankeri. U prvim kolim četvrtog bila je neka ljepotica dobre guzice koju je naslonila na staklo, pa sam ju ja promatrao i skratio si vrijeme puta. Zajebao sam se jedino kod izbora CD-a. Uzeo sam neki prekratko-trajajući. Ne volim slušati dva put za redom jedno te isti album. Ma koliko god bio dobar. Imam sposobnost vizualiziranja prdeža. Ne znam koliko me pratite. Objasnit ću. Kada prdnem, točno si mogu zamisliti kako je taj prdež izgledao dok je izlazio iz moje guzice. Nekad su to kameni obluci različitih veličina. Nekad je to spora magla. Nekad je to duga nit na kojoj se nalaze čvorovi. I tako dalje i tako dalje. Svaki prdež je unikatan. Stoga nema smisla kategorizirati. Mislio sam napisati priručnik o tome. Imao sam plan i sve. Bila bi to multimedijalna knjiga. Došla bi sa CD-om. Na njemu bi bili snimljene razne vrste prdeža. Čitatelj bi svaki put kad dođe do novog poglavlja, stisnuo PLAY na svom CD playeru i odslušao prdež. Onda bi pročitao kako on izgleda i koje su njegove karakteristike. Ali nakon nekog vremena, shvatio sam da nema smisla pisati takvu knjigu. Takvu knjigu bi jedino imalo smisal pisati kada bi svaki čovjek za sebe pisao tu knjigu. Jer svatko prdi drukčije. Za kraj, odlučio sam pokazati Vam isječak iz, prema IMDB-u, najgoreg filma ikad snimljenog. Riječ je o filmu Manos, Hands Of Fate, i prema ovom isječku, vrlo lagano bi i mogao biti najgori film ikad. Uživajte |
