|
Jučer se ništa nije događalo. Evo Vam stoga jedna priča po kojoj bi se mogao snimiti i neki blockbuster. Ali ne neki klišeizirani. Netipčni, rekao bi ja. Makar nisam siguran kak bi ga publika prihvatila. Negdje u Kambodži Vojnik Džeremy Hokins zvani Haubica leži u travi. Tlo je blatno. Na sebi ma standardnu uniformu američke vojske, ali vješto je na nju dodao i par grana kambodžanskog hrasta i perunike, ne bi li se još uspješnije zakamuflirao. On je na zadatku iza neprijateljskih linija. Uz lijevo bedro mu mačeta. Uz desno beretta. U desnoj ruci šarac. Omotan je remenjem metaka. Na licu mu kila paste za cipele. Njegov zadatak: uništiti sve na putu do sela KingSonBambutongarskongfingeldinpingdjang, a tamo osloboditi monegašku princezu iz ruku zlih trgovaca plemenitaškim novorođenčadima. Cesta kojoj se približava Haubica prepuna je neprijateljskih vojnika. Najednom, on se diže iz relativne sigurnosti svog zaklona u visokoj travi i opaljuje dvjestotri runde u vojnike. Svi padaju pokošeni, a da se nisu ni snašli. On stane trčati preko brda mrtvih Kambodžanaca, ne bi li stigao na drugu stranu ceste. No, krajičkom oka opazi da je prorešetao i nedužnu turistkinju. Mladu Njemicu, Lotte Kurtzhengschlager. Haubica se stane tresti, ali ipak, smogne snage da se prebaci u grmlje i tako zaštiti svoj život. U grmlju pak zaplače. Flashback. Negdje u Islamabadu, trinaest godina prije. Haubica je na tajnom zadatku. Samo još jedan u nizu. Ovog puta, mora uništiti čvrsto uporište terorista koji prijete cijelu Ameriku i dio Europe preliti ljubičastom bojom, koju namjeravaju baciti iz niskoletećih cesni. Haubica šeće ulicama glavnog grada Pakistana, sa namjerom da ode na adresu koju mu je uručio slijepi dječak to jutro na sajmu gljiva. Dolazi do male postolarske radnje, vlasnika Tandžera Hudumija popularno zvanog Šuster. Za njega se odavno zna da je pakistanski terorist broj dvadesetčetiri i da je spreman na sve. Pod krinkom svoje postolarske radnje, miješa tone i tone ljubičaste boje i pakira je u stolitarske bačve. Haubica ne štedi ni sekunde. Ispod svog krznenog kaputa vadi sablju i thompson. Nogom obija vrata postolarske radnje i bez i da kaže Dobar dan, prorešeta sve što se miče. Usput sabljom reže vratove onih koji su preživjeli napad mecima. Tri minute kasnije, jaka pakistanska teroristička čelija je ugašena. Haubica se spremi izaći van, kada ugleda da je svojim napadom slučajno raskasapio na par dijelova i mladog postolarskog šegrta. U njegovoj beživotnoj ruci još se nalazila svjetlosmeđa šik koledžica. Haubica zaplače, ali i istrči iz radnje, jer policija je zasigurno već bila blizu. Opet u Kambodži. Haubica se malo pribere nakon plača i nastavi dalje prema šumi i lokaciji na kojoj bi se trebala naći trudna monegaška princeza i njeni otimači. Pogleda na svoj moderni GPS uređaj i shvati da je još malo tamo. No, u mislima mu stalno mrtva Lotte Kurtzhengschlager. Odluči nazvati svog komandanta i reći mu da dalje ne može. Izvadi iz ruksaka vokitoki i pozove. "Komandante, ne mogu ja ovo. Opet ona stara sjećanja. Rekao sam Vam da je trinaest godina premalo da zaboravim onog raskasapljenog dječaka." "Slušaj me Haubica!", ljutito će komandant sa druge strane, "Osjećaji su nebitni. Bar sada. Nadomak si cilja. Uđi unutra i oslobodi princezu, likvidiraj neprijatelja i dovuci dupe do helikoptera! Jel to jasno?!". "Ne mogu... preslab sam, nije ovo više za mene komandante." "Haubica! Obavi ovo i gotov si. Nikad te više neću zvati. No, ovo je važno. Sjeti se svoje domovine. I svojeg psa, Majkija." "Majki...", tužno će u sebi Haubica, "Imate pravo komandante. Učinit ću to. Ali to je zadnje." "Obećajem Haubica, obećajem..." Kao u holivudskim filmovima, Haubici su pred kraj ovog razgovora baterije vokitokija presahnule, te on neće moći javiti da su informacije koje su dobili od svojih doušnika bile krive i da se selo sa princezom i otimačima ne nalazi tamo gdje su oni rekli, već negdje drugdje. Isto tako, neće moći javiti niti da ga je ugrizla zmija otrovnica i da umire. KRAJ |


