Slijedi opis stvarnog događaja.Ali ne baš na način na koji se dogodio. Jer bi onda bio dosadan.
Jučer, nakon koncerta grupe Acid Mothers Temple, koji je ubr (usput budi rećeno), bio dobar, ali je u klubu bilo vruče, pa nisam do kraja slušao unutra, nego vani, krenemo Tila, Richard i ja prema kućama svojim. Prvo normalno zastanemo u jednoj omanjoj zalogajnici i pojedemo po koju slatko-slanu kombinaciju. Ali nakon toga krenemo domovima svojim, majke mi. Tilin dom nam je bio prva stanica, ali zalomilo se baš da ona živi svega par metara dalje od mjesta gdje živi i Luka, pa smo malo stali i kod njega, između ostalog i zato jer smo mu nosili darak iz američkog lanca prehrane. I izađemo mi iz prostranog skandinavskog automobila i stanemo ćaskati u revijalnom tonu. Bilo je oko jedan u noći i iako je sve bilo tiho, jedna birtija je još radila, a iz nje su se čulo glasanje veće gomile mužjaka i omanjeg plemena ženki. Ne obaziravši se na njihovo gromko glasanje, nas četvero je igralo svoju igru. Luka je jeo svoju kul pitu, Richard je stvarao modernu umjetnost koristeći se otvorenom konzervom paštete od pola kile, Tila se smijala, a ja sam raskopčavao prva četiri gumba svoje svilene košulje mađarske proizvodnje. Večer kao i svaka druga, rekli bi, ali nešto je ipak bilo u zraku. Petnaestak minuta nakon što smo zaustavili švedsku mrcinu i parkirali je uz trotoar, Tila je rekla zbogom nama muškarcima. Bilo je kasno, a ujutro ju je čekao ispit na fakultetu koji pohađa, pa je morala dati petama vjetra. Kao i uvijek, napravila je pogrešku života...
Ostala smo nas trojica. Vrijeme smo kratili pričama o ženama, kartanju i alkoholu. Nakon što smo ispričali sve što smo imali mjerili smo svoju muškost pokazujući trbuhe. Ono nešto iz zraka je postajalo je jače i bolo nas je u srca i mozgove. Nešto kao zvuk sirena, ali iz daleka. Nismo se ipak obazirali, nastavili smo svojim poslom. Dogovarali smo što ćemo dan poslije. Do zaključka nismo stigli doći, jer ono što je bolo, prestalo je bosti i počelo je jebeno boljeti. Glava mi je počela pucati od boli, mojim sudruzima isto.
"Pobogu!!! Što je to?", upitao je Richard, držeći se za sljepoočnice svojim ovećim rukama.
"Ne znam, ali nije mi dobro od toga!", preoderao se Luka.
Odjednom neka buka. Sve jača i jača. Ali niskofrekventna. Trajalo je možda par sekundi, ali nama kao da je trajalo godinama. Mislim da sam u jednom trenutku pao na koljena i proderao se nešto na nekom stranom jeziku. A onda je sve stalo. Samo tišina. Lagano zujanje u ušima bilo je jedina stvar koju sam mogao čuti. Pogledao sam prema svojim prijateljima. Oči su im bile fiksirane prema birtiji iz koje su dopirali oni zvuci ranije opisani. Doduše, sad te zvuke nismo mogli čuti, ali pretpostavljam da su se i dalje čuli. No, pogledao sam u smjeru u koji su buljili Richard i Luka. Nevjerojatna svjetlost me skoro zasljepila, ali ta sljepoča je trajala jako kratko. Svjetlost je postepeno počela gubiti svoju prvotnu snagu i ja sam napokon uspio razaznati otkud je dolazila. Dolazila je iz smjera jednog čovjeka koji je baš izašao iz birtije. Taj čovjek je stajao na cesti, a oko kontura njegova tijela i dalje je blago tinjala zlatna svjetlost. Usprkos tom tinjanju, jasno se moglo raspoznati o kome je riječ. Bio je to nitko drugi do li Milić Vukašinović. Za neke car rokenrola, za mene pionir šabanizma. Kaubojski šešir mu na glavi, kožna jakna u ruci, ali obješena o rame, majica popularno zvana siledžijka na tijelu mu bi, trapez hlače i cipela na petu. Kao da smo ušli u zabranjenu zonu. Laganim hodom je krenuo nekim svojim putem, svega desetak metara od nas, ali mi, zasljepljeni njegovom pojavom i ukočeni od strahopoštovanja, nismo mogli ni riječ izustiti. Iako smo htjeli. Htjeli smo poletiti u njegovom pravcu i zatražiti barem zajedničko fotografiranje. No, ništa od toga. Milić je prohodao još par metara i nestao iza ugla. Odjednom, u glavi mi je opet bilo bistro, čuo sam svaki zvuk kao i prije. Pogledao sam prema Richardu i Luki, a oni prema meni. Da, svi smo imali isti pogled u očima. Onaj koji pita: Da li se ovo upravo dogodilo. A je...
Eto, to je ta zgodba. Morao sam je ovako prepričati, jer da sam napisao nešto tipa: "I tak, nas trojica brijemo, kad ono, iz birtije izađe Milić Vukašinović. Mi pogledamo, frajer ode, a nas trojica opet nastavimo o tome ko bi koga jebo.", priča bi bila dosadna. Uostalom, to sam već i spomenuo na početku. Odo sad ja. Ekfejkestekdul!!!
Post je objavljen 21.06.2005. u 17:06 sati.