Jučer oko 8 ujutro, krenem ja prema tramvajskoj stanici na kojoj sam se trebao naći s Tilom. I nađosmo se. I krenusmo prema autobusnom kolodvoru, a od tamo Autotransovim autobusom prema Rijeci. Dan je bio sunčan i vruč, te sam zahvaljujući toj činjenici bio mokar već u Rijeci. A tamo smo se trebali naći sa Dedom i njegovim prijateljem, koji bi nas odveo do Ferrare, ne bi li svi zajedno uživali u blagodatima glasne glazbe. No, njih dvojica su malo kasnili, pa smo Tila i ja odlučili malo preispitati kvalitetu riječkog McDonald'sa. Nije loš, reći ću Vam. Iako je baš u tom trenutku bio pun male djece koja su trčala svuda, a to zna ići na živce. Bilo kako bilo, punih trbuha dočekali smo i trenutak da Deda i njegov drug, zvati ćemo ga Ignacije (ne znam zašto, prvo mi palo na pamet) dođu po nas, pa da nas četvero zajedno krenemo prema neprijateljskoj Italiji. Sloveniju smo prošli brzo i bez problema, a u Italiju ušli bez problema također. Autoput je dobra stvar, a klima u autu isto nije loš izum. Pogotovo zato jer u Italiji vlada neka suša ovih dana. Zbog nesnosnih vručina, jelte. Rijeka Po izgleda kao džinovski kanjon u koji se popišalo omanje selo. Negdje oko šest popodne, eto nas Hrvata u Ferrari. Parkirali smo vozilo, i do centra grada se zaputili na noge. Brzo smo našli mjesto gdje će biti održan koncert. Fantomas su baš imali tonsku probu, pa smo malo bacili uho. Samo mjesto budućeg koncerta je odlično. Trg je to u centru grada, a okružuje ga dvorac, kojeg pak okružuje zelena voda i vodoskoci. Zbilja lijepo, nema što. Ostavili smo se tonske probe i krenusmo sređivati podizanje karata, koje je Deda kupio preko Interneta. Da, ovih dana i takve stvari su moguće. Rekli su nam da još ništa od karata, te smo otišli nahraniti gladne trbuhe u, ovaj put ferrarški McDonald's. Nadao sam se da će, pošto su oni u Europskoj uniji, imati i Burger King ili barem KFC, ali ništa od toga. No, u McDonald'su u Ferrari postoji sendvič koji se zove Big Tasty i ogroman je i proždro sam ga i bio sam sretan zbog toga.
Oko sedam i deset zgotovili smo s hranjenjem i otišli se stati u red za karte. Čekali smo nekih dvadesetak minuta dok se fizički neloša Talijanka nije potpuno spremila za prodaju istih. Dobili smo karte i bili sretni kao djeca. Otišli smo stoga po napitke, ne bi li okrijepili iscrpljena tijela, ali tek što smo nabavili te napitke, drug Talijan je otvorio vrata i moglo se ući na Trg. Misleći da se sa pivom ne smije ući unutra, ispio sam je naiskap, pokazujući karabinjerima tko je zapravo gazda. Zauzeli smo pozicije, ali brzo ih i napustili, jer smo zaključili da će koncert početi tek kasnije, pa smo sjeli na zid i vrijeme kratili geekovskim razgovorima o glazbi. Nakon toga smo onda opet otišli naći nam strateški dobra mjesta. Malo nakon što smo to učinili, na stage su izašli Fantomas i počeli svoj koncertić čudne glazbe. Mike Patton je pritiskao razne gumbiće dirigirao svojim budžama na gitari, basu i bubnjevima (najveći set ikad valjda), a oni su ga slušali i svirali kako je naredio. Talijan se pokazao kao neuk i gadosti vrijedan posjetitelj koncerta. Nisu se ni potrudili pljeskati za bis, te istog nije ni bilo. Onda je uslijedila poduga pauza i čekanje na zvijezde večeri. Za to vrijeme našao sam si smrtnog neprijatelja u nekom hudom Talijanu koji me neprestano gurao i izazivao kavgu. Nesvjesno. Čekao sam da počne koncert pa da poskočim u zrak i kao, sasvim slučajno mu laktom rasporim glavu na dva dijela. Kad su Sonic Youth izašli na stage, nije bilo delirija, jer Talijani nisu sposobni za takvo što, koliko mi se čini. Sonična mladež je pičila svoje, Kim Gordon je pička i pol, usprkos pedesetak godina iza sebe, Thurston Moore izgleda kao dječarac, a svi zajedno fino praše, majke mi. Svirali su oni tako, svirali, a Tila je negodovala sa svakom novom pjesmom, jer baš ta nije bila ona koju bi ona htjela čuti. Da stvar bude još bolja, do kraja koncerta nije odsvirana nijedna stvar za koju se onda nadala da će biti odsvirana. Ona je bila nezadovoljna, Ignacije, Deda i ja, zadovoljni. Talijanski gledatelj se odmah nakon prvog bisa pokupio doma, čak niti ne pokušavajući dozvati bend natrag na stage. Tila i ja smo dali sve od sebe derući se Sviraj, Dinamo, i slične poruke, ali Talijan je samo okrenuo leđa i pičio prema izlazu. Jadno za jedan jako "karizmatičan" narod.
Nakon svirke, neki razočarani, neki ne, sjeli smo u park i popili po piće, a onda lagano krenuli prema autu i domovini. Na putu do 'rvatske, vidjeli smo jednu fatalnu automobilsku nesreću, fulali put prema slovenskoj granici, te se zbog toga vozili petstotinjak metara u krivom smjeru, a onda promašili i sam granični prijelaz, te se vozali malo po Sloveniji, dok nismo došli do Rijeke. Pozdravili smo se sa Dedom i Ignacijem i sjeli se na bus koji je kretao u roku od pet minuta. Nažalost, bio je to neki bus koji nije išao po autoputu, nego po staroj cesti, te je vožnja trajala skoro četiri sata, uz stajanje u svakom mjestu sa više od dvadeset stanovnika na putu do Zagreba. No, i to je dio avanture, o kojoj ću upravo prestati pisati.
Slika gro imate ovdje.
Post je objavljen 28.06.2005. u 21:09 sati.