|
Dakle, ovako: Subota, od jedanaest ujutro, sve do negdje pola sedam navečer. Vrijeme kratim pred ekranom sa joystickom u rukama. Klao sam, ubijao, pljačkao, šorao, vozio aute, sve u svemu stvarao svoj mali virtualni kaos. Oko pola osam bio sam u autu sa Richardom i Dragutinom i pičili smo prema Broadway Tkalči na premijeru The Incredibles-a. Tamo smo se trebali naći sa dr. Philom i djevojkom mu. Naš drug Dragutin je tom crtiću posudio svoj glas, pa je shodno tome, bio i pozvan na premijericu. I dođemo mi pred dvoranu, a kad tamo, gužva u tri p.m. Kad su napokon počeli puštati u dvoranu, mislim da je pod mojim nogama ostalo par djece, jer jebi ga, moram imati dobra mjesta. Besplatno su nam bile udijeljene kokice i kola, ali meni nije bilo dosta kokica, pa sam pojeo i Richardove. Crtić je dobar. Nije smiješan kao Shrek, ali nije ni taj tip doduše. Sinkronizacija je začuđujuće, napravljena jako dobro. Baš smo svi bili zadovoljni. Čuje se i našeg prijatelja u par navrata. Ako ćete ići gledati, obratite pozornost na scenu di glavni junak nekim kamenom gađa stražara na nekom visokom zidu. E onda kad stražar padne, doleti drugi koji veli nekaj u stilu: "Samo je pao..". E, to je Dragutin. Hehe. Nakon kina, otišli smo prvo u neku birtiju, a onda i u McDonald's jer baš smo bili gladni. Nedjelja, od dva popodne, pa sve negdje do dva ujutro. Vrijeme kratim pred ekranom sa joystickom u rukama. Klao sam, ubijao, pljačkao, šorao, vozio aute, sve u svemu stvarao svoj mali virtualni kaos. Jedine dvije pauze sam imao kada sam išao ručati i oko pola deset kada sam sa Richardom otišao po Dragutina i onda smo se vozili u autu, tek tako da se nadišem malo zraka. Sad ću stati s pisanjem, jer primječujem da je ovaj post dosadan. |
29.11.2004., ponedjeljak
27.11.2004., subota
|
Prvo da Vas obavijestim da tenisice nisam kupio. Nije bilo broja...tj, nije bilo tak malog broja za moje minijaturne nogice. Žalost je preplavila moje tijelo, a i prodavačica je pustila suzu. To se sve događalo iza posla. Ojađen činjenicom da nikad neću izgledati kao metalac u pubertetu, krenuo sam prema Cvječarnici, gdje se obično petkom nalaze blogeri. Ovo bi bilo prvi put da odlazim na te misteriozne i vuduom prošarane sastanke, stoga, bilo je malo skepse, a i trunčica straha je bila prisutna u zraku oko mene. No, kada sam došao do lokala u podrumu, strah je morao biti istisnut kulerskim stavom i frajerskim rječnikom. U maloj birtiji uočio sam samo dvojicu pripadnika naše male internetsko-underground kolonije. Bili su to Prokleti i Daywalker. Sjeo sam s njima i naručio pivu. U razgovoru teklo je vrijeme, i uskoro su nam se pridružili i Sadistico i Celeste i još jedna blogerica, jebo me pas, upirem mozak, ali se ne mogu sjetiti tko je bila, nadam se da će mi oprostiti. Onda je došel kolega Film, pa smo mi pričali o filmu, a i o još nekim stvarima. Onda su došle drugarice Unspeakable i Komfort u soundu, koja me napala da sam išao s njom u gimnaziju, a ja uopče nisam išao u gimnaziju, ali mi je bila poznata, pa sam pet minuta razbijao glavu otkuda. I onda sam se sjetio da smo išli skupa na engleski, pa smo se smijali tome, kao da smo čuli najsmješniji vic u svemiru. Onda je došao Štetočina, a bio je tamo i Punoglavka. Bio je još jedan bloger, ali ja nemam pojma koji je taj. Ja sam morao napustiti sve prisutne u neki čas, iako sam vidio neke da i plaču, ali čvrsto sam odlučio da odlazim, ma koliko me stezalo u srcu. Valjalo se oprati i odjenuti najljepše odijelo za Brucošijadu. Učinio sam kao što sam planirao, pa sam lijep, uredan i mirišljav očekivao poziv druga Richarda. Vrijeme sam kratio gledajući Big Brother. Oh, kako sam samo sretan bio kada sam vidio tko je nominiran ovaj tjedan. Moja šulkolegica i ona rospijetina Ana. Mali bed je što je i Alen (ili kako ga mi na Forumu volimo zvati Hrenovka) također nominiran, ali mislim da on ima velike šanse da ostane. Kraj digresije. Richard je nazvao, ja sam se spustio, pa smo krenuli. Dogovorio sam se bio i sa našom prijateljicom Vanjom da ćemo je pokupiti kod Dežmanovog prolaza, a kasnili smo dobrih petnaest minuta. Malo mi je bilo neugodno zbog toga, ali nitko nije savršen. Parkirali smo vozilo nedaleko od Saloona, i našli se sa Richardovim kolegama s faksa, koji su pili u parku. Mi smo (odnosno Richard) za cugati donijeli beaujolais, pa smo izgledali kao neki snobčeki, jer su ostali pili vina tipa Štrigovčanec ili Jure. Snimljeno je dosta fotografija, biti će ovih dana dostupne široj javnosti. U neko doba smo ušli u Saloon, a tamo je bilo puno ljudi. Sreli smo nekolicinu nama poznatih i velik broj nepoznatih nam ljudi. No, čujem da tako treba biti. Pili smo, plesali, zajebavali se, a onda je mene svladao neki umor, pa sam sat vremena stajao naslonjen na zid, sa Vanjinom torbicom u rukama. Mora da je to bila tužna slika. Svo to vrijeme sam si u glavi pjevao jednu jedinu pjesmicu. Brand New Colony od Postal Service-a. Evo riječi od iste, jako su dobre... "Brand New Colony" I'll be the grapes fermented, Bottled and served with the table set in my finest suit Like a perfect gentlemen I'll be the fire escape that's bolted to the ancient brick Where you will sit and contemplate your day I'll be the waterwings that save you if you start drowning In an open tab when your judgement's on the brink I'll be the phonograph that plays your favorite Albums back as your lying there drifting off to sleep... I'll be the platform shoes and undo what heredity's done to you... You won't have to strain to look into my eyes I'll be your winter coat buttoned and zippedstraight to the throat With the collar up so you won't catch a cold I want to take you far from the cynics int his town And kiss you on the mouth We'll cut out bodies free from the tethers of this scene, Start a brand new colony Where everything will change, We'll give ourselves new names (identities erased) The sun will heat the grounds Under our bare feet in this brand new colony Everything will change... Oko pola tri, odlučio sam da je meni dosta, vratio torbicu Vanji, pozdravio se sa svima i izašao na hladnoču. Pričekaosam tramvaj jedno desetak minuta, i to samo zato jer je na stanici bila jedna lijepa drugarica, koju sam malo špehao ispod oka. Doma sam pogledao Simpsonse, jednom udavio djevera i otišao spavati. |
25.11.2004., četvrtak
|
Dakle, Vi bi da doradim san. Vi mislite da skrivam detalje. Pa, valjda se već znamo dovoljno dobro, pa znate da Vas nikad ne bi zakinuo za nešto opipljivo. No, recimo da idem doraditi san. ŠBBKBB fore, ha... Mislim da mogu sa sigurnošću zaključiti da bi rasplet bio ovakav: Provodili bi krasne trenutke zajedno, jedno mjesec dana. Onda bi se ja okuražio i rekao joj neke divne stvari, a on bi rekla da sam ja super, ali da ništa od toga i slomila bi mi srce. Proveo bi godinu dana u patnji (opet) i onda bi se oporavio, ali uvijek sa nekom gorčinom bi se sjetio nje. Eto Vam raspleta. Nema u Bučimira sretnoga kraja. Prehlada je jučer uzela maha. Čak sam imao i temperaturu, ali mislim da je razlog da je jutros više nisam imao taj što sam do dva ujutro igrao GTA: San Andreas, gdje sam nemilosrdno tukao starice na cesti i gazio pripadnike manjina autima. Koliko ta jebena konzola pomaže u rješavanju frustracija nakupljenih u pravom životu, to je nevjerojatno. Da sam ja psihijatar, preporučio bi je kao lijek, siguran sam da bi to funkcioniralo. Neki dan sam našao prejebene tenisice, koje ću ubosti danas, ili ovih dana. Evo i slike istih.  Sutra idemo na brucošijadu Richardovog faksa u Saloon. Baš me zanima kak će tam biti. Samo da rezultat na kraju večeri ne bude kao prošli petak. Potrudit ću se da ne bude. A, ništa, vrijeme je da krenem doma, jer već je mrak, a roditelji su mi rekli da je po mraku uvijek opasno, pogotovo ako si na biciklu. Za kraj još bi samo svim ljudima preporučio da si ako ikako mogu nabave album grupe The GO! Team po imenu thunder Lightning Strike, jer već davno nisam čuo optimističniju i veseliju glazbu. Ako niste u mogučnosti doći do iste, javite mi, pa ćemo nekaj srediti. |
23.11.2004., utorak
|
Teško je za povjerovati, ali kao da je blog. hr proradio. Već mi je i falil pomalo. Napisal sam još u nedjelju džinovski post o događanjima preko vikenda, ali mi je doma, pa ga ne mogu sada postati, a mislim da i neću, jer je predugačak, a s time onda, odmah potencijalno dosadan. No, sažeto ću Vam prepričati događaje. U petak sam išao na bratićevu promociju. Napio se. Brutalno. Uostalom kao i svi prisutni. Nakon promocije otišao do Purgeraja naći se sa svojim priajteljima. Tamo se zbljuvao nasred terase. Nosili su me doma. U subotu ujutro, nakon što sam odlučio da moram prestati sa pijanstvima, odlazim na grunt (Regina, ovo je samo za tebe :)) i tamo zajedno sa ocem mamuran i nenaspavan posađujem dvanaest novih drva. Navečer zajedno sa Richardom, Philom i Dragutinom odlazim u Močvaru na koncert Antenata. Tamo se nalazimo sa Vernom i nekim djevojkama. Rasplet večeri: Richard pijan skače u grmlje kod NSB-a, ne znajući da je grmlje puno bodlji. Zaključite sami... Prekjučer sam se zaljubio u snu. San je bio toliko realan, da kad sam se probudio, poželio sam da opet zaspim, ali ovog puta zauvijek, i da sanjam samo taj jedan san. Ona je bila Francuskinja koju sam upoznao u liftu svoje zgrade. Imala je tužan pogled, a i sudbina joj nije bila prevesela. Proveo sam cijeli dan u njenom stanu, pričajući, čak ni na posao nisam otišao. Nisam mogao skinuti pogled sa nje, a njena tuga je osvajala moje srce. Nažalost morao sam se probuditi. Ako se neka slučajno prepoznaje u ovom, neka mi se javi. Ne mora nužno živjeti u mojoj zgradi. Ne mora nužno biti ni Francuskinja. U biti, nek se javi bilo koja. :) Kupio sam Playstation. Djetinjasto, znam, ali boli me jedan organ. Sad već tri noći za redom provodim u igri, a zbog toga se ujutro jedva, ali stvarno jedva dižem. Danas sam se krvnički prehladio. Baš super. Taman se riješim prehlade, kad evo ti nove. Još ću i mononukleozu dobit. Odo sad doma, jer mi se ne da više sjediti na poslu. |
19.11.2004., petak
|
Dani teku polagano. I to bi sve bilo u redu, da ne moram raditi. Jer kad ti dani teku polagano na poslu, to nije dobro. U redu je jedino ako u poslu koji obavljaš, uživaš. A trenutno, ja u svom poslu i ne uživam previše. To je doduše trenutno stanje stvari, ali svejedno. Iako postoji mogučnost da u slijedećih par dana ponestane posla, pa ćemo svi fino na prinudni odmor. Koji bi mi jako dobro došao, ali uvijek kad se takvom nečemu ponadam, eto ti tona posla i odmor možeš zaboraviti. Jučer su Richard i Dragutin išli na degustaciju beaujolaisa. I vele da je ove godine dobar. Mene nisu zvali, jer su mislili da radim do kasna, a baš jučer nisam. Propustio sam beaujolais. Ma, nisam. Richard je kupio par flaša, pa ću ga probati svejedno. Poslije njihova degustiranja ukusna vina, našli smo se svi skupa u kineskom restoranu, koji je nama najdraži. A to je onaj kod Malog placa (Britanca, za sve one koji ne znaju o kojem se placu radi). Naručili smo si minimalno hrane, pošto smo svi bez love (doduše moja financijska situacija danas je poboljšana, YES!!!). E, sad... Dragutin je valjda jedini čovjek na svijetu koji u kineskom restoranu naručuje hranu koja nema veze s kineskom. Jučer si je naručio frigane lignje. Mislim, znam da ih voli, ali onda smo trebali ići kod Mimice, jebemu, a ne kod došljaka sa daleka Istoka. No, svakome kako mu paše, on se obždrao lignji, Richard i ja kineskih dobrota. Konkretno pojeli smo svaki po raviole i podijelili smo jedne nudle sa škampima. Sasvim dovoljno, čak i za dvojicu velikih momaka, kao što smo nas dvojica. Nakon toga, otišli smo doma. Danas idem žderat. Naime, bratić ima promociju, pa je zakupio jedan restoranček, gdje će se skupiti nas par, pedesetak da budemo precizni, pa ćemo žderati piti, i tak to. To znači da ću vrlo vjerojatno ujutro opet imati poteškoče sa želucem i glavom, a obečao sam ocu da ću s njim ići na naš grunt da mu pomognem oko sadnje nekog drveća. Baš me zanima... |
17.11.2004., srijeda
|
Jučer sam po ne znam koji put za redom zaspao pred televizorom i to već u 9 navečer. Izgleda da bi zbilja treba nekakav duži i kvalitetniji odmor. Jedna tužna vijest me isto jučer dočekala kad sam došao doma, a ta je da su najbolje programe koje imam na digitalnoj satelitskoj, kodirali. Taf lak. Znači, zbogom engleski nogometu, zbogom blockbuster filmovi, zbogom recentne sezone najpopularnijih američkih serija, zbogom pornjavo!!! Prvo i zadnje mi najteže padaju. Zvao sam danas čiču u dučan i veli da je već upregnuo sve hakere, ali misli da su šanse da opet vidimo ove programe jako male. Ostajem dakle samo na MTV programima, makar kako je krenulo... ne želim ni pomisliti na najgore. Maloprije mi je Richard rekao da je u novinama vidio kako će SONY udijeliti televizor za nikakve novce onome tko pobjedi u jednom natjecanju. A natjecanje se sastoji u tome da četiri dana buljiš u televizor. A televizor je u jednom izlogu u centru grada. Pa tebe svi gledaju kako gledaš televiziju. To bi mogao biti zadatak za mene. Mislim da bi bez beda to odvalio pod uvjetom da mogu malo i odspavati. I pod uvjetom da imam na raspolaganju puno programa. Zamislite četiri dana gledati samo Novu TV, recimo. Umreš nakon pol sata, jebote. U petak se u Zagrebu otvara prvi Hooters restoran u ovom dijelu Europe, kako su u novinama napisali. Radujem se tome. Ne zbog činjenice da tamo rade polugole sisate djevojke, nego zbog činjenice da će nuditi hrpu klope. Američke, naravno. Pa ću se tamo prežderavati masnom piletinom i masnim hamburgerima i masnim steakovima. A tko zna, možda onda svojim masnim rukama i primim jednu od konobarica za njenu masnu cicu. Ali, sve u svoje vrijeme. |
16.11.2004., utorak
|
Evo, već pola sata sjedim pred tastaturom i mislim si kaj da napišem, ali jednostavno nemam ideje ni za započeti. OK, sad sam započeo, pa da vidim do kuda mogu ovo izgurati. Ne mogu Vam čak ni opisati što sam radio prethodnih dana, jer radio nisam ništa. Apsolutno ništa. Vikend je bio nekako...dosadan blago rećeno. Nisam čak ni van izlazio. Novaca - nemam. Curu – i dalje isto nemam. Mislio sam da će mi se barem jedna javiti nakon mojeg prošlog posta, ali ništa. Regina, tebe tu ne ubrajam. Ti si se javila, ali s lošim vijestima. Naime, između Regine i mene nažalost neće biti ništa. Na poslu je dosadno. Jedina stvar koja me veseli kad odlazim na posao je ta, da ću moći cijeli dan visiti na Forumu.hr i sa svojim virualnim prijateljima sprdati stanare Big Brother kuće. Na to trošim vrijeme na poslu. Između spamanja na forumu malo i radim. Pojeo sam kebab maloprije. Richard isto. Zajedno smo pojeli kebab. Richard je došao promijeniti gume na autu kod vulkanizera koji je blizu mojeg radnog mjesta, pa smo se našli. I pojeli kebab. Još ga sa svakim podrigom osjećam u ustima. Kebab, ne Richarda. A dobar je bio. Richard, ne kebab. Regino i Sensualissimo. Nešto sam razmišljao, pa želim da mi pomognete. Recimo da želim(o) doći u Vaše malo misto. Kako bi se Vi pobrinuli za mene(nas)? Samo ozbiljni odgovori dolaze u obzir. Evo, do tud sam dogurao, dalje više ne ide. Slijedećih dana će valjda biti bolje. Do onda, za one koji ovo još nisu vidjeli, pogledajte. Naravno da ima veze s Big Brotherom. Uživajte. Iako vrlo vjerojatno nećete uživati. Dapače, vrlo vjerojatno ćete ići bljuvati, ili samo srati, ako imate sreće. |
13.11.2004., subota
IMAM CURU!!!
|
Ma nemam, ali htio sam i ja to jednom napisati. Ali malo si razmišljam, što bi bilo da sam u osmom razredu primio stanovitu Anu za sisu u parku kod Instituta za rak? Što bi bilo da sam izmjenio slinu sa izvjesnom Sabinom u svojoj hotelskoj sobi na malom maturalcu baš u vrijeme zalaska sunca u Medulinu? Vjerojatno ne bi za vrijeme prve godine školovanja u srednjoj školi slinio za Zdravkom iz C razreda. A onda ne bi ni nakon prvog razreda dobio jedno deset kila u samo deset dana, koje sam proveo u Bratislavi u vrhunskom hotelu u kojem su doručci bili takvi da im ne bi mogao odoljeti niti najzagriženiji štrajkaš glađu. Tih deset kila se nakon još godine dana pretvorilo u petnaest, pa sve do danas, kada uspješno održavam jedno te istu kilažu sa odstupanjem od kilu-dve, gore-dole. Što naravno nije povezano sa činjenicom da nemam curu, ali bilo je važno za napomenut. Sad se pitam, da li je moj iznenadni skok kilaže usko povezan s činjenicom da sam u ranijoj fazi puberteta odbio dvije cure, a za jednom slinio? To su pitanja metafizičke prirode, i sklon sam reći, da se čak i ne usudim ići tražiti odgovore na ista, negdje duboko u sebi. A inače, eto, jučer smo Dragutin, Richard i ja u ponoć gledali drugi dio filma o Bridget Jones. Mrzim Rene Zellweger. Gnjusna mi je. Ne samo ovak debela, nego i inače. Ima nešto u sebi, što nikako ne mogu smisliti, a i izgleda mi kao da je non-stop terminalno bolesna. Prije kina sam čamio doma i gledao Big Brother. I to postaje u pizdu materinu dosadno, ali gledati ću do kraja sad kad sam već počeo. To je to. 'Đenja. |
11.11.2004., četvrtak
|
Jučer smo Richard i ja gledali Village, novi film strašljivac od onog Indijca M. Noć Shajamalana. Prije početka filma rekao sam Richardu da mislim kako će u filmu biti barem dva momenta kada će svi posjetioci kina u isti tren usrati gaće. Fulao sam. Bio je samo jedan. Film je u redu. Meni. Bolji mi je od Znakova. definitivno mi je bolji od Nesalomljivih. Šesto čulo sam gledao znajući da je Willis duh, a kad to znate, film je pljuga prvoklasna. Tako da možemo reći da mi je ovo njegov najbolji film. Ostali se ne slažu (pod ostale mislim na kritičare i ostale znalce), ali ne marim puno za njihova mišljenja. Kad smo već kod filmova, maloprije sam na jednom od brojnih programa koje imam, gledao neki western sa John Wayneom. John Wayne je moj prvi idol. Kao dečeca očarao me njegov stas (i dan danas mi je uzor po tom pitanju), glas, hod i način na koji jaše konja. Tek danas primječujem za pravo koja je to ljudina bio. Nisam ni bio svjestan da se u svim svojim westernima on niti jednom ne odvaja od svoje vinčesterke. Uvijek mu je u ruci. Baš u ovom filmu od danas, na deesnom ramenu prenosi tijelo zlog kauboja kojeg je upravo upucao, a u lijevici mu čvrsto stisnuta vinčesterka. Koja, btw., izgleda minijaturno u njegovoj ručetini. A tek ikserice. Kak je on bil omiljen među ženama s takvim iksericama. Sav je bil zdrkan u biti. Ogromna glava, krive usne (prema kojima je i Sly beba), ogromna tjelesina i za kraj tanke nogice, i k tome ikserica. Čovjek bi očekivao okserice, s obzirom na to koliko je konja jašio, ali eto. U svakom slučaju legenda. Ne znam koliko će Vas zanimati ovo što slijedi, ali eto. Dakle, do sada sam skinuo slijedeće albume s Interneta: Augie March - Strange Bird, Explosions In The Sky - How Strange, Innocence, The Futureheads - S/T, Bloc Party - EP, Elliott Smith - Roman Candle, Earlimart - Treble & Tremble, Castanets - Cathedral, Saturday Looks Good To Me - All Your Summer Songs, Mirah - You Think It's LikeThis But Really It's Like This. Poprilično dobro, reklo bi se. Trenutno skidam Subtle i Kings of Leon. Odo sad. Ostajte mi dobro. |
10.11.2004., srijeda
|
Zlo je u zraku. Ne znam kaj bi to trebalo značiti, ali dobro zvuči. Bicikl je popravljen, kao što sam Vas već obavjestio. A danas pada kiša. Pitanje za nekoliko milijuna dolara: Da li sam došao s biciklom na posao, ili ne? Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Isteklo je vrijeme, nažalost. Odgovor je: Jesam. Jučer smo Dragutin, Richard i ja bili u Gjuri. Tamo se odvijao neki party povodom otvaranja Zgrafa. Došli smo negdje oko pola jedanaest, a prije toga smo bili u McDonald's-u, gdje smo jeli, prdili i gdje je Dragutin hodao po lokalu izvučenih jaja, bez da je itko primjetio ista, iako su velika. Evo kako se zabavljamo radnim danom. U Gjuri je bila poveća gužva, i došli smo baš u vrijeme kada je neki mladić recitirao svoju (ili nečiju tuđu) slam poeziju. Onda je na scenu iskočio Mario Kovač, koji je najavio neki bend, koji je onda svirao svima nama. Nas trojica smo se slikali, pa smo malo čamili u dosadi naslonjeni na zid najužeg mogučeg prolaza u Gjuri, pa su nas svi gurali dok su prolazili, a ja to mrzim.Onda smo se malo prošetali po klubu, pa smo naletili na jednu prijateljicu s njenom prijateljicom, pa smo stajali malo s njima. Ako sam mislio da je prijespomenuti prolaz najuži u Gjuri, tada je ovaj gdje smo stajali nas petero, još užiji. Vidjeli smo nekoliko poznatih lica, među kojima su i neka koja glume u svjetski poznatoj dramskoj seriji Villa Maria. Klanjali smo se tim bogovima drame, kojih se ne bi posramila niti stara Grčka. Onda smo odlučili da nam se više ne da biti u Gjuri, jer su nas, po riječima mladog Dragutina, valovi dosade tjerali u žestoku depresiju. Ili su možda to bile moje riječi? Nema veze. Otišli smo do auta i vozili se po gradu dobrih sat vremena. Oko dva ujutro bio sam u krevetu. |
09.11.2004., utorak
|
Zadnja dva dana protekla su u laganom ritmu. Jedan je bio bezposlen, drugi je bio radni, ali sve lagano. Uposlio sam DSL do krajnjih granica. Jedini je problem što još nemam router, pa kad stari hoće na net, moram se iskapčati, i obrnuto. Ali ovih dana bi trebao riješiti i taj problemčić, pa me ništa neće moći spriječiti u mom pohodu na P2P klijente, porno stranice i ostali besčasni materijal. Maloprije sam pokupio bicikl sa servisa i nema sretnijeg čovjeka od mene. Dva dana sam ovisio o ZET-u, a znate da to ne podnosim. Ipak, zahvaljujući tom ZET-u pročitao sam jednu knjigicu. Truman Capote - "First and Last". "Prvi i posljednji" je valjda naš prijevod. Na engleskom je knjiga naime, pa stoga i naslov na istom svjetskom jeziku. Jučer sam, isto tako, otišao i do Aquarius CD Shopa, u kojem od prošlog tjedna možete kupiti sve naslove u pola cijene. Bio sam jako pametan, pa nisam otišao prošli tjedan, nego ovaj, kada je već sve pokupovano. Ali ipak našao sam dva CD-a. Dizzee Rascal i M83. Dakle, dva za cijenu jednog. Solidno. Danas sam otkrio svoju tajnu moć kad su žene u pitanju. Ja super razgovaram na telefon. Uživo ide malo teže, ali preko telefona sam neuništiv. U tim trenucima šale sipam baš tamo gdje treba, uvijek kažem pravu stvar, nisam nesklon prijateljskom podbadanju itd. Prednost svega, k tome, je i da mogu prditi bez ustručavanja i bez straha da će me čuti i da ću tako svoje šanse za bilo kakvu akciju svesti na minimum. Eto, toliko... |
07.11.2004., nedjelja
|
Imao sam glavobolju kad sam se probudio jučer, ali to je bilo to. Začudo, želudac je dobro podnio svo ono piće. Ostalo nas je petero spavati kod Richarda. Osim Richarda i mene, tu su bili još Dragutin i dvije djevojke. Nakon što smo se svi probudili, Dragutin je jednu od cura odvezao doma, a kad se vratio krenuli smo s pospremanjem. I dobro smo pospremili. Dva i pol sata trebalo nam je da cijelu kuću vratimo u njeno prvobitno stanje. Onda smo odveli Dragutina i drugu curu doma. Richard i ja smo odlučili riješiti problem mamurluka kod Srbina. Fino smo si pojeli mesine i bili ko novi. Navečer smo se opet našli Dragutin, Richard i ja i otišli kod jednog od mladića koji su bili na tulkasu po fotke. Kad sam vidio slike, i na njima vidio u kakvom sam stanju bio, porazmislio sam si malo i došao do zaključka da si više ne bi trebao prirediti takvo što. Isto tako, došao sam do zaključka da kad si u takvom stanju, najbolji prijatelji su ti najveći neprijatelji, i obrnuto. Moji vjerni prijatelji radili su mi razne gadarije, dok sam ja bespomočno spavao bunovnim snom. Zato valjda i ona agresija o kojoj su mi pričali. Mora da sam podsvjesno ipak bio svjestan svega. Evo sad slika. Samo ovih pristojnih. Kronolški su složene. Valjda. Jacuzzi pimp, to sam ja!  Dr. Phil  Dremam si ja malo  Richard, Vern i Beka (the dog)  Dragutin u stanju visoke kontemplacije  Dajte mu još pet minuta!  |
06.11.2004., subota
|
Jučer je bilo grdo. Kao što vidite, čak sam i postao za vrijeme tuluma. I to kak, ha?! No, krenimo redom. Richard i ja smo se našli oko 19.00 h i otišli po zalihe alkohola. I dobro smo se opskrbili. Dve flaše tekile, dve flaše Martinija, gajba Ožujskog Strong, nešto vina. Nakon šopinga otišli smo na ćevape, jer bijasmo gladni. Onda smo pokupili Dragutina i njegovu prijateljicu, zovimo ju Vanja. Otišli smo do Richarda, gdje smo priredili kuću za tulum. Dakle, maknuli tepihe, lomljive stvari i tako to. Pobacali smo pive u fridž i čekali ljude da počnu dolaziti. Dragutin je uzeo Richardov auto i otišao po neke frendice. Richard se tuširao. Vanja i ja smo počeli rokati po tekili. Uskoro su počeli dolaziti ljudi. Mene je alkohol već lagano uzimao k sebi. Vanja i ja smo proveli jedan dio večeri na kauču u priči i žderanju tortilla. Onda su ljudi lagano krenuli prema jacuzziju. Ja sam nastavio piti. Bilo je tu i nekih ljudi koji su pušili smiješne cigarete. Znate, one od kojih Vam je uvijek smiješno i brijete čudan film. Nakon što sam si još malo popio, skinuo sam se gol i uletio u jacuzzi. Tamo sam nagovorio cure da skinu grudnjake, pod izlikom da nisam nikad vidio sisu uživo, osim na televizoru. Sažalile su se nad mojom tužnom pričom, te su mi pokazale svoje cike. Uzeo sam im grudnjake i stavio ih oko vrata. Ti grudnjaci su bili moderna verzija skalpa. Cijelo vrijeme sam šopao sebe i ostale tekilom, a Richard je tu i tamo znao naletiti, pa mi je sa visine nalijevao Martini u gubec. Masirao sam curama stopala, Vanji i leđa. Valjda ih nisam ozlijedio. Kad sam izašao iz kade, nastavio sam piti i u tom periodu mislim da sam otišao do kompjutora i napisao onaj tekstić. Od tuda sjećanja blijede. Ujutro sam se probudio odjeven u Richardovu odjeću. Navodno sam bio neugodan. Navodno sam tukao Dragutina. I to brutalno. Znam da me boli noga. Imam raskrvavljene lakat i koljeno. Navodno sam padao kao dječačić koji nije naučio hodati. Navodno sam se strovalio niz stepenice. ALI.... Nisam bljuvao. Smatram to pobjedom. Slike sutra, ako budu prikladne za osobe mlađe od 18. Zbog prizora konzumiranja alkohola, naravno. Perverznjaci, znam kaj ste pomislili. Cccc. Sram Vas može biti. :) |
|
Ja sam trenutno pijan. Ko prasac. Q I pišem Vam ovaj blog. Imam dva grudnjaka obješena oko vrata, djevojka mi je upravo uzela jedan, Veli ad je to dvojka. Crtveni je. Jedan je crni. Siasa, Masirao sam nečije noge. Neko oće cigicu. Ja imam samo onu koja se nalazi meni među nogoma. HEhehe. Doviđenja. |
04.11.2004., četvrtak
|
Jučer je dan počeo lijepo. U biti još prekjučer navečer je bilo dobro. Kupio sam si novi mobitel po nekoj smiješnoj cijeni i to sve legalno u VIP-u. Ima kamericu i sve to i baš mi je OK. Sretan sam otišao spavati. Ujutro me dočekala još jedna radosna vijest. Zove mladić iz T-Coma i veli da dolazi za dva sata postaviti DSL. NAPOKON!!! Još prije skoro dva mjeseca sam predao zahtjev za DSL-om, ali evo tek sad su se udostojili nazvati i reći da dolaze. Super početka dana, čak mi se i odlazak na posao činio lakšim. A tamo se sve promijenilo. Ne znam točno u kojem trenutku, ali promijenilo se. Poslije posla odlučio sam, prije blogerskog sastanka koji se nije održao, otići kupiti switch, ne bi li tako uspio spojiti dva kompjutora, pa da se onda mogu s oba spajati na Internet preko DSL-a. I kupim ja switch, ali naravno da nisu imali onaj jeftiniji, nego samo onaj skuplji. Krenem prema Tvornici i u jednom trenutku, dok sam se penjao na rinzol, nešto pukne na biciklu. Stanem, gledam, ali ništa ne vidim, a bajk normalno vozi. U Tvornici, jučer opisano razočaranje, pa sam krenuo doma. I dođem doma, upeljam bicikl u stan, kad ono, iz bajka ispadne oveći šaraf. I to puknuti! Gledam ja di je, kaj je, i nađem da je puknuo jedan od ključnijih šarafa, onaj koji drži swingarm i zadnji amortizer skupa. No, krasno... Niš, zovem Richarda nek me pokupi, ako mu se da, pa da odmah odemo do servisera, koji je usput na drugoj strani grada. On pristane i dođe po mene. S vremenom smo malo na knap, jerbo u 20 h zatvaraju dučan, ali stižemo tamo pet do. Ali, zamislite, zatvoreno. Već sam na rubu plača kada Richard primječuje neko muvanje u dučanu, pa kucamo na vrata i dečec nam otvara. Epilog: bez bajka sam do slijedeće srijede, a možda i više. Tuga je pregolema. Sutra je tulum kod Richarda. Majka mu je otišla negdje, pa ćemo se veseliti. Mislim da ću se poprilično unerediti alkoholom, a nadam se isto tako da će biti nekijeh djevojaka, pa barem da ih gledam. Ako tulumiška bude upola kao ona jednom davno opisana na ovim istim stranicama, biti ću sretan i više. Izvještaj u subotu, ako budem sposoban. |
|
Jučer - ništa. Prekjučer - groblje. Doslovno. Uostalom, kao i većina nas. Al dobro, preživio sam i taj, jednom godišnje obavezni posjet podzemnom gradu neživih. I nagledao se svačeg. Recimo, zanimljiva mi je moda koju mnogo ljudi isfurava kad ide na groblje. Grobna moda, takozvana. Primjer: familija i ja palimo svijeće na grobu mog dede. Pokraj nas je jedna prosječna hrvatska obitelj, koja također pali svijeće nekom od najbližijih. Razlike među ove dvije familije su: familija do nas svečano je odjevena. Otac je u odijelu, malo(umnog)dobnog sina, također je odjenuo u odijelce, te mali izgleda kao lik iz Alan Forda (znate kak tam crtaju sinčiće bogataša...e pa tak mališan i izgleda). Majka je u prekrasnoj kvazi svilenoj bluzi i crnom šosu. Cipela na petu, ali onu debelu, i otvorena peta. Naša familija - sestra u trapericama, majici i tenisicama. Otac u majici, trapericama i tenisicama. Ja u tenisicama, trapericama i majici. Majka u trapericama, vesti i timberlenkama. Kao što vidite, moja majka je bila odjevena spektakularno naspram ostatka familije. Nešto kasnije navečer otišao sam sa Dragutinom, Richardom, njegovom familijskom prijateljicom i njenom prijateljicom u šetnju grobljem. Lijepo smo se zabavili. To mi je ujedno bio i prvi put da uživo vidim grob našeg prvog i u narodu jako omiljenog predsjednika. Moji su svi, naime pokopani na Miroševcu, pa ne idem često na Mirogoj, ako baš ne moram. Dakle, Francisko ima grob od nekoliko stotina kvadratnih metara. No, pustimo njega. Zabavljali smo se onoliko koliko se na groblju čovjek može zabavljati. U našem slučaju, vrlo mnogo. Danas sam ispo papak. Dođem ja do Tvornice, jer danas je srijeda i to je obično dan za blog sastanak. Uljudno upitam čovjeka na šanku da li smijem unijeti bicikl bajk u prostorije kluba. On me gleda. Velim ja da sam došao na sastanak blogera. Na licu mu upitan pogled. "Sastanak koga?", obaviješten će čovo. "Blogera", velim ja, "Onih s Interneta. Tu smo već četiri srijede za redom." I dalje on nema pojma o čemu se radi. "Jel ste vi došli na promociju knjige?", upita nakon par minuta. "Ne, sastanak blogera", po stoti puta ću ja. "Mi vam danas imamo promociju knjnige, nikakav sastanak." Okrenuop sam se i otišao. Zakaj to nigdje nije pisalo? Ili je? Možda su svi znali, osim mene. Možda me ne žele na sastancima. Možda... Evo par sličica od par dana unatrag. Da se malo zabavljate. A i da vidite kako mi je kosa lijepo izrasla. Hehe.     |
