Prvo da Vas obavijestim da tenisice nisam kupio. Nije bilo broja...tj, nije bilo tak malog broja za moje minijaturne nogice. Žalost je preplavila moje tijelo, a i prodavačica je pustila suzu. To se sve događalo iza posla. Ojađen činjenicom da nikad neću izgledati kao metalac u pubertetu, krenuo sam prema Cvječarnici, gdje se obično petkom nalaze blogeri. Ovo bi bilo prvi put da odlazim na te misteriozne i vuduom prošarane sastanke, stoga, bilo je malo skepse, a i trunčica straha je bila prisutna u zraku oko mene. No, kada sam došao do lokala u podrumu, strah je morao biti istisnut kulerskim stavom i frajerskim rječnikom.
U maloj birtiji uočio sam samo dvojicu pripadnika naše male internetsko-underground kolonije. Bili su to Prokleti i Daywalker. Sjeo sam s njima i naručio pivu. U razgovoru teklo je vrijeme, i uskoro su nam se pridružili i Sadistico i Celeste i još jedna blogerica, jebo me pas, upirem mozak, ali se ne mogu sjetiti tko je bila, nadam se da će mi oprostiti. Onda je došel kolega Film, pa smo mi pričali o filmu, a i o još nekim stvarima. Onda su došle drugarice Unspeakable i Komfort u soundu, koja me napala da sam išao s njom u gimnaziju, a ja uopče nisam išao u gimnaziju, ali mi je bila poznata, pa sam pet minuta razbijao glavu otkuda. I onda sam se sjetio da smo išli skupa na engleski, pa smo se smijali tome, kao da smo čuli najsmješniji vic u svemiru. Onda je došao Štetočina, a bio je tamo i Punoglavka. Bio je još jedan bloger, ali ja nemam pojma koji je taj. Ja sam morao napustiti sve prisutne u neki čas, iako sam vidio neke da i plaču, ali čvrsto sam odlučio da odlazim, ma koliko me stezalo u srcu. Valjalo se oprati i odjenuti najljepše odijelo za Brucošijadu.
Učinio sam kao što sam planirao, pa sam lijep, uredan i mirišljav očekivao poziv druga Richarda. Vrijeme sam kratio gledajući Big Brother. Oh, kako sam samo sretan bio kada sam vidio tko je nominiran ovaj tjedan. Moja šulkolegica i ona rospijetina Ana. Mali bed je što je i Alen (ili kako ga mi na Forumu volimo zvati Hrenovka) također nominiran, ali mislim da on ima velike šanse da ostane. Kraj digresije. Richard je nazvao, ja sam se spustio, pa smo krenuli. Dogovorio sam se bio i sa našom prijateljicom Vanjom da ćemo je pokupiti kod Dežmanovog prolaza, a kasnili smo dobrih petnaest minuta. Malo mi je bilo neugodno zbog toga, ali nitko nije savršen. Parkirali smo vozilo nedaleko od Saloona, i našli se sa Richardovim kolegama s faksa, koji su pili u parku. Mi smo (odnosno Richard) za cugati donijeli beaujolais, pa smo izgledali kao neki snobčeki, jer su ostali pili vina tipa Štrigovčanec ili Jure. Snimljeno je dosta fotografija, biti će ovih dana dostupne široj javnosti.
U neko doba smo ušli u Saloon, a tamo je bilo puno ljudi. Sreli smo nekolicinu nama poznatih i velik broj nepoznatih nam ljudi. No, čujem da tako treba biti. Pili smo, plesali, zajebavali se, a onda je mene svladao neki umor, pa sam sat vremena stajao naslonjen na zid, sa Vanjinom torbicom u rukama. Mora da je to bila tužna slika. Svo to vrijeme sam si u glavi pjevao jednu jedinu pjesmicu. Brand New Colony od Postal Service-a. Evo riječi od iste, jako su dobre...