Dakle, ovako: Subota, od jedanaest ujutro, sve do negdje pola sedam navečer. Vrijeme kratim pred ekranom sa joystickom u rukama. Klao sam, ubijao, pljačkao, šorao, vozio aute, sve u svemu stvarao svoj mali virtualni kaos. Oko pola osam bio sam u autu sa Richardom i Dragutinom i pičili smo prema Broadway Tkalči na premijeru The Incredibles-a. Tamo smo se trebali naći sa dr. Philom i djevojkom mu. Naš drug Dragutin je tom crtiću posudio svoj glas, pa je shodno tome, bio i pozvan na premijericu. I dođemo mi pred dvoranu, a kad tamo, gužva u tri p.m. Kad su napokon počeli puštati u dvoranu, mislim da je pod mojim nogama ostalo par djece, jer jebi ga, moram imati dobra mjesta. Besplatno su nam bile udijeljene kokice i kola, ali meni nije bilo dosta kokica, pa sam pojeo i Richardove. Crtić je dobar. Nije smiješan kao Shrek, ali nije ni taj tip doduše. Sinkronizacija je začuđujuće, napravljena jako dobro. Baš smo svi bili zadovoljni. Čuje se i našeg prijatelja u par navrata. Ako ćete ići gledati, obratite pozornost na scenu di glavni junak nekim kamenom gađa stražara na nekom visokom zidu. E onda kad stražar padne, doleti drugi koji veli nekaj u stilu: "Samo je pao..". E, to je Dragutin. Hehe. Nakon kina, otišli smo prvo u neku birtiju, a onda i u McDonald's jer baš smo bili gladni.
Nedjelja, od dva popodne, pa sve negdje do dva ujutro. Vrijeme kratim pred ekranom sa joystickom u rukama. Klao sam, ubijao, pljačkao, šorao, vozio aute, sve u svemu stvarao svoj mali virtualni kaos. Jedine dvije pauze sam imao kada sam išao ručati i oko pola deset kada sam sa Richardom otišao po Dragutina i onda smo se vozili u autu, tek tako da se nadišem malo zraka.
Sad ću stati s pisanjem, jer primječujem da je ovaj post dosadan.
Post je objavljen 29.11.2004. u 17:07 sati.