|
Jučer su iz Engleske došli Jay-Z i Grk. Ali dan nije počeo baš najbolje, dapače, počeo je poprilično grozno. Prvo sam se umjesto u pola sedam, probudio u pola deset, što će reći da sam već u startu kasnio na posao pola sata. Još mamuran od ugodna sna, navukoh na sebe prvo što sam vidio, osedlao bicikl i brže-bolje krenuo prema radnome mi mjestu. Iako plan uopče nije bio da idem biciklom, pošto sam u neko doba dana očekivao dolazak dr.-a Phila na moje radno mjesto i zatim vožnju prema aerodoromu. No... Čim sam izašao iz kuće sa biciklom, počela je padati kiša. Normalno da do minutu prije nije padala. Nakon kilometar i pol vožnje odvezala mi se tenisica, pa sam stao da je zavežem. Kad sam opet krenuo voziti, pao mi je lanac. Pa sam i to morao srediti. Na (ne)sreću, do radnog mjesta više nije bilo neugodnosti. No, zato ih na poslu nije manjkalo. Prvo mi se Grk javio jedno tri puta sa Heathrowa da avion kasni oko sat vremena. "Dobro", pomislih, čak mi i paše. Ali oko dva opet zvoni telefon. Mislio sam, "To je Grk, javlja da će napokon poletiti", ali kako sam se samo prevario. Bila je to službenica iz American Expresa da me svećano obavijesti da sam budala. Naime, još u petak sam sa kolegama s posla otišao u omiljeni mi kineski restoran na predblagdansko obžderavanje, te sam naše bakanalije platio karticom, koju sam lukavo zaboravio u restoranu. Bravo Bučimire, imbecilčiću! Najbolja fora je kaj uopče nisam skužil da nemam karticu, jer je nisam trebal. Na sreću, još ima dobrih ljudi na svijetu. Konobarica me se sjetila (vjerojatno jer tamo žderem par puta mjesečno), pa je po imeniku stala tražiti sve ljude s mojim prezimenom. Nije me tako uspjela pronaći, pa je nazvala Amex, koji je onda nazvao mene itd. Uglavnom, kartica je na sigurnome, a za svaki slučaj sam provjerio da si konobarica nije slučajno nekaj kupila u Escadi, neki šal ili vjenčanicu na primjer... Nakon što sam mirodijama oprao tijelo, čekao sam dr. Phila da dođe po mene, pa da odemo po Grka na velebni zagrebački aerodrom. Avion je kasnio oko sat i pol, pa smo vrijeme kratili pijući kavu!!! u predivnom ambijentu aerodromske birtijusine. Oko pola šest sletila je metalna ptica, koja je u svojoj utrobi nosila i našeg grčko-iračkog prijatelja. Izašao je kroz, ona važno postavljena zamagljena vrata, i kad nas je prepoznao, malo je zaplakao, a zaplakali smo i mi. Uskoro je cijeli aerodrom plakao, a u daljini se čulo klapsko pjevanje. Kad smo malo došli k sebi, krenuli smo prema autu, pa prema gradu, na pivo. U isto to vrijeme, Richard, Dragutin, Vern i Vernova prijateljica, zvati ćemo je Tuga, vozili su se prema Zagrebu iz smjera Graza. Oni su u taj šarmantni gradić išli po Jay-Z-a, koji je također doletavao iz Engleske. Na putu su bili od jutra, i jedva su čekali da se vrate u domovinu, zajedno sa odbjeglim sinom Jay-Z-em. Grk, dr. Phil i ja smo sjedili u jednoj birtiji i cugali Ožujsko Strong. Pričali smo ženama i o alkoholu. Onda smo otišli od tamo i krenuli u Mercator po nekoliko litara raznovrsnog alkohola, ne bi li ga popili u Jay-Z-evu stanu. Kada sam pokucao na Jay-Z-eva vrata, i kada se on pojavio na njima, oči su mi se ponovo natopile suzama. Njegovo krhko tijelo je zatitralo, ali uspjeli smo se izgrliti i izljubiti. Emocionalni trenuci, govorim Vam. Ja sam skoro puknuo po pola od mješavine tuge i sreće kada je Jay-Z iz kuhinje donio Whopper koji sam naručio da mi donesu iz Burger Kinga u Grazu. Pojeo sam ga kao što bogomoljka jede svog mužjaka. Samo ja nisam opčio sa hamburgerom prije toga, iako po načiniu na koji sam ga promatrao, ni to nije bilo nemoguće. U roku od pola sata, Jay-Z-ev stan je postao poprište omanjeg tuluma. Došao je Vern sa nekoliko djevojaka, između ostalih i sa prije spominjanom Tugom. Pili smo, te se prisjećali dobrih starih dana. Plesali smo i glupirali se. Bilo je tu i poluseksualnih radnji, ali ne bi o tome, to je sporedno. Grk se propisno napio, pio je što je stigao, dok su ostali također bili pijani, ali ne toliko. U neko doba noći, Vern je odveo doma Tugu i mene. Bilo je oko tri ujutro kada sam se bacio u krevet. Navio sam si tri sata kako se ne bi ponovo dogodilo da se ne probudim na vrijeme. I nije se dogodilo... Tanja!!! Bio sam glup i zaboravio sam jednu pjesmu koja pod mus mora biti na playlisti. Dakle... The Shins – New Slang U filmu Garden State, Natalie Portman dodaje slušalice Zach Braffu i kaže: "Listen to this song, it will change your life.". Nije baš tako, ali da je pjesma dobra, bogami je. Liste najboljih albuma i filmova će pričekati do slijedećeg posta. Idem doma sad, dosta mi je posla. I da... prekršiti ću obećanje (vrlo vjerojatno na oduševljenje Xiole) i obrijati ću bradu. Nisam zadovoljan... Čekičekiauuuu! |
29.12.2004., srijeda
26.12.2004., nedjelja
|
Evo, prvi dio ovih žderačkih praznika je završen. Preostaje nam Nova Godina, koju ćemo, uopče ne sumnjam odraditi sa stopostotnim angažmanom glede hrane i pića. Na Badnjak se u mojoj kući ove godine opet jelo fino i obilno. Stara majka je dala sve od sebe, pa je uz bakalar (bijeli) napravila i salatu od muzgavaca, lignje pećene na nečemu što je imalo odličan okus, salata ova, salata ona, francuska salata, tri vrste kruha, od kojih se jedan popularno naziva zdravlje i tak to. Dobio sam puno lijepih stvari, a i ostali su. Nadam se da ste se i Vi dobro proveli, te da nemate nikakve zamjerke na kuhinju Vaše majke. Jučer smo Dragutin, Richard i ja išli u kino. Gledali smo Ocean's 12 i ajmo reći, zabavili se. Film je baš ono za dan poslije napornog hranjenja. Pustiš mozak da se šetucka okolo,a ti se zadubiš u kokice i film. Nakon filma otišli smo u romantičnu šetnjicu Gornjim gradom. Malo me brine gdje ćemo za Novu Godinu, moram priznati. Dečki iz Engleske stižu prekosutra i ne bi ih htio razočarati, stoga sam uposlio Dragutina da malo baci mamac svojim prijateljima i poznanicima, kojih on ipak ima najviše od svih nas. Vidjet ćemo kaj će upecati. Ja, koliko god se trudio, ne znam gdje bi bacio mamac, jer osim par prijatelja, drugih skoro ni nemam. Eh. Ako netko od Vas ima neko lijepo mjesto, a baš Vam fali društvo petorice mladića iz finih familija, koji uvijek sa sobom donesu dosta cuge, imaju specifičan smisao za humor i ne upucavaju se Vašim djevojkama, neka nas slobodno pozove, jer ćemo se zasigurno odazvati. Danas sam zadovoljan sa količinom glazbe koju sam skinuo sa Interneta. Jedino što me smeta kod svega toga je činjenica da je nikad ne stignem poslušati, no biti će i vremena za to. Xiola, upravo je na MTV2 Jeff Buckley. Sam da znaš. Tanja, eto mene opet sa nekim pjesmuljcima. A.C. Newman - Miracle Drug To je pjevač, u prošlom postu spomenutih New Pornographersa. Neki će reći da je njegov solo album bolji od svega što su novi pornograferi ikad napravili, a ja nisam siguran. Nekad mi se čini da je tako, nekad ne. U svakom slučaju, ovo je jebena pjesma koja ima sve što bi jedna pop pjesma trebala imati. Broken Social Scene - Almost Crimes Ne znam kako se ovog prije nisam sjetio. Ovo mi je jedna od najboljih "veseo sam, a opet nisam" pjesama. Eto. Moj zadatak je ovime svršen. Od slijedećeg posta više nema pjesama. Jedino ako netko opet ne zatraži nešto od mene. U tom slučaju, evo mene opet. Do tada, keretovulek! |
24.12.2004., petak
|
Jučer je bio raspašoj na blogerskom sastanku. Kad tako počnem sa postom, onda znate da se ne zajebavam. Doduše, možda je do sada uvijek bilo tako, a ja to nisam znao, pošto bi uvijek otišao prije devet navečer. Ali jučer je bio raspašoj u svakom slučaju. Dosta nas se skupilo i po mojoj slobodnoj procjeni, zauzeli smo i više od pola birtije. Ne mogu točno nabrojati tko je sve bio tamo, ali kako priča ide, tako ću spominjati one s kojima sam bio u kontaktu. Dakle, dođem ja u Cvječarnicu oko pola sedam. Prije toga sam sat vremena lunjao gradskim dućanima u potrazi za idealnim poklonom. Ali takav očito ne postoji, pa ga nisam ni kupio. U Cvječarnici su već bili Celebritiy, Lil' Fish, Eugen, Wuk, Sadistico, Punoglafka i ako sam još nekog zaboravio, ispričavam se. Sjeo sam se između svih njih na strateško dobro mjesto. Čuo sam ih sve o čemu pričaju, ali s nikim nisam mogao pričati. Uskoro su nam se pridruživali i drugi blogeri i oko devet je već bilo dosta ljudi. Film je bio tamo, Electro Geisha, Komfort u saundu također. Pun kurac ostalih koje ni ne znam. Trenutke ugodnog razgovora imao sam sa Komforticom i Eugenom. Film i ja smo si već najbolji kompići, tak da je razgovor s njim kao dobar dan prodavačici u pekari. Novac je bio tamo, i moram priznati da sam bio iznenađen s činjenicom da se sjeća tko sam. Znam da se lijepo i skladno lice kao moje teško može zaboraviti, ali ipak. Upoznao sam i gospodina Eviltwina. Ovim putem se još jednom ispričavam zbog CD-a. Čim sam ga ugledao, bio mi je poznat, pa sam zaključio da je sjedio pokraj mene na koncertu Terry Lee Hale-a. U jednom trenutku smo Novac, Film i ja zaključili da je vrijeme da se nešto i pojede. Odlična opcija bile su kobasice na Trgu, pa smo krenuli put istog. No, dolaskom na Trg, uvidjeli smo da su gospoda kobasičari zatvorili svoje štandove, ostavivši tako nama muku odabira nove lokacije za hranjenje. Uvjerio sam svoje suputnike na ovom putovanju da moraju probati biftek ficleke u Pingvinu. Film i ja smo si naručili svaki po jedne, dok je Novac odlučio da neće ništa. Film jede brže od mene. Rispekt! Ja inače jedem brzo, ali Film me odere ko beba zvečku. Krenusmo put Cvječarnice, kadli nam se na putu do tamo ukaže Pizza Cut! Kao sveta tri kralja ušuljasmo se u tu radnju kao trojica svetaca onomad u štalu. Naručismo svaki različitu komadinu pizze i stadosmo radosno žvakati. Kad smo zgotovili, napokon krenusmo prema Cvječarnici, ali vidi vraga, na putu nam se prepriječi palačinkarnica! Ah, što ćemo, morali smo stati i pojesti po jednu. Dok smo čekali da nam se palačinke nafilaju raznim dobrima, zaključili smo da smo sva trojica jeli Sacher tortu u Sacher hotelu u Beču. Pojeli smo i napokon za ozbiljno krenuli prema Cvječarnici. Novac i Film su na trenutak osjetili kako živi Bučimir (iako po količini hrane koju je proždro, Film živi jako slično Bučimiru). Dođosmo u Cvječarnicu, a tamo lom. Ljudi plešu, grle se, ljube. Kao da su jedva čekali da nas trojica odemo, pa da se raspomame. Kad sam rekao Eviltwinu što smo sve jeli, počeo se smijati. Dok se on smijao, ja sam slučajno prolio nečiju pivu. Tu pivu, poslije je tražila jedna osoba, ali je nije mogla naći. Eviltwin i ja smo držali jezike za zubima. Eviltwin i ja smo bili zli. Odlučih platiti svoje i krenuti zajedno sa Filmom doma. Učinih to, pozdravih sve prisutne, zaželjeh lijepe blagdane i odoh, iako su djevojke molile da ostanem još barem malo. Čak su namjeravale podati mi svoja tjelesa, samo da ostanem, ali sat je bio visok i morao sam krenuti. Film i ja smo sjeli u njegovo vozilo i začas smo bili pred mojom kućom. Doma me najednom spopao neki umor, zaspao sam u kadi od istog. Probudio sam se sat vremena nakon, oprao vješto isklesano tijelo i nastavio sa snom u krevetu. Tanja! Eto još pjesmica! Mislim da ću danas samo dvije biti u stanju ponuditi, ali i to je nešto. New Pornographers – Letter From An Occupant I opet pop pjesmica. I to dobra i od dobre supergrupe. Počinje tako da misliš da ništa neće biti, kad ono refren te rasturi. Ne znam što bi još rekao o njoj, ali nadam se da će ti se sviđai. "Execution Day" je isto bila u konkurenciji, ali pobjedila je ova zbog refrena. Devendra Banhart – This Beard Is For Siobhan Evo ti još folka. Mladi Devendra je po meni junačina. Ima strašne pjesmice. Nisu baš najveselije, tako da sam se u moru malo mračnijih, odlučio za ovu, koja je vesela. Bonus pjesma, hahaha! Da!!! Ipak su tri!!! Baby Dayliner - Raid Ovaj pak mladić glasom jako podsjeća na Morrisseya, dok mu je glazbeni izričaj jako sličan ranim radovima New Ordera. Ugodna kombinacija, a i ugodna pjesmica, nadam se da ćeš i ti dijeliti moje zadovoljstvo njome. Eto, drugarice i drugovi. Moram ići sad, jer uskoro će na stol bakalarčić i ostale blagodati svećarske trpeze, stoga moram dati petama vjetra. Sve najbolje Vam želim i dobro se nahranite. Keletorović! |
22.12.2004., srijeda
|
Jučer sam se, zajedno sa svojim prijateljima, malo preždro. Iz nepoznatog razloga, moram priznati. Ali, da vidite koliko sam pojeo, nabrojati ću što sam sve stavio u sebe tijekom jučerašnja dana. Prvo sam ujutro pojeo pet šnita kruha zajedno sa austrijskom paštetom, kojoj nema ravne (nemrem se sad sjetiti kak se zove). Onda sam na poslu kupio pola nekog omanjeg kruha, nafilal ga kao prosječni šljaker, natofljal na sve to pola majoneze i udri. Za desertić sam maznuo dvije Kinder Maxi čokoladice. Onda me doma majka iznenadila sa mazalicama, koje je donijela iz jednog cijenjenog ugostiteljskog objekta. Onda sam izašao van, naći se sa Richardom. Kad smo se sreli, krenuli smo u Pizza Cut, gdje sam pojeo dva komada pizze. Pridružili su nam se dr. Phil i Dragutin, pa smo otišli na kobasice na Trg. Ja sam preskočio ovaj obrok, ali sam si popio malo kuhanog vina. Onda smo se išli naći sa Vernom, a na putu do njega smo stali i na kebab. Eto, to je bilo to. Počelo me zavrtati u crijevima tijekom večeri, a što je bilo najgore, imao sam neki zatvor, pa nisam mogao ni prditi, kako bi si olakšao muke. No doma sam sredio sve jednim poštenim govancem. Evo, sad kad sam Vam u detalje opisao svoje muke sa hranom i fiziološkim potrebama, idemo dalje. Između svog tog žderanja i mučenja s prdežima, ipak sam potrošio nešto novca i na konkretne stvari. Richard i ja smo krenuli u Shoe Be Do s namjerom da ja malo izvidim situaciju i da si eventualno kupim nekakvu kapu. Ali, slab sam na jednu drugu vrstu robe, pa sam iz dučana izašao s novim tenisicama. Evo ih...  Meni su jebene, a ne znam da li su i Vama. Danas poslije posla mi slijedi bezglavo trčanje po dučanima, a sve to kako bi kupio samo dva poklona. A nemam pojma koji bi to bili. Jedan je za oca mi, a drugi za brata mu. Mene uvijek zapadne da kupujem poklone za muški dio familije plus sestra i tak to. Mrzim ova tri-četiri dana pred Božić, jer pritisak kupnje dobrog i zanimljivog poklona ponekad može biti koban. Da sam u Japanu, vjerojatno bi si već prije četiri godine presudio poštenim harakirijem ili bacanjem sa zadnjeg kata neobdera u kojem radim. No, nisam u Japanu, pa jedino što mogu je psovati zlu sudbinu, što isto nije loše, jer onda imam osjećaj kao da nisam ja kriv. Dio koji slijedi je posvećen prvenstveno Tanji, ali ako i ostale zanima, mogu si u svoje tekice prepisati ovih par redova koji slijede. Dakle, tri (opa bato!!!) nove pjesme. Zašto tri? Zato jer sam zadnji put zasro stvar sa Elliottom, pa eto. The Decemberists – Billy Liar Billy Liar's got hands in his pockets... Tako počinje ova pjesmica vesela prizvuka, a žanra folk rock. Ne znam što bi više napisao o njoj, osim da je dobra. Meni. Sad, da li će se svidjeti i drugima, ne znam. Jens Lekman – You Are The Light (by which I travel into this and that) Savršen soundtrack kad ste u onom "leptirići u trbuhu" (copyright by dr. Phil) raspoloženju. U biti kad ste tolko zaljubljeni da u biti ne vidite da je osoba u koju ste se zaljubili zla babetina koja će Vas sjebati čim stigne! Hm... malo sam skrenul s teme. Eh. Odlična pjesma, trubačka sekcija piči u pozadini, sve u stilu Phila Spectora. Odlično ukratko. Belle and Sebastian – A Century of Fakers E, tu sam imao problema. Oni imaju malo previše pop pjesmuljaka, pa je bilo teško odlučiti se. Po mom skromnom sudu, najbolje primjerke možete naći na 3EP Boxset-u, pa je i ova skinuta od tamo. Iako su i String Beam Jean i Lazy Line Painter Jane odlične... Hm, rekao sam da je bilo teško odlučiti se, jelda? Eto, za danas toliko. Sutra je novi dan, a s time i činjenica da se moram ustati rano i otići na posao. No... Čekpek! |
20.12.2004., ponedjeljak
|
Jučer sam dobio ideju da napišem igrokaz u četiri prizora pod naslovom "Dawson Leery na dvoru kneza Bučimira". Ali, navečer kad sam gol, kao od majke rođen sjedio u depresivnom ozračju svoje kade, dok je voda iz pipe draškala moje lijevo koljeno, shvatio sam da je neizvedivo napisati takav igrokaz. Baš zbog toga sada imam problem, jer ne znam o čemu bi pisao. Spomenuti ću se samo da smo u subotu Richard i ja, u pomankanju bilo kakvog drugog vida zabave, sa zadnjim novcima otišli u kino. Gledali smo Bad Santa i nasmijali se, u jednom trenutku čak i do suza. Preporučujem film, u trenucima kada nećete imati ništa posebno za raditi, a željeli biste baš u tom trenutku mozak odvesti na ispašu. A kad smo već kod novca, danas sam dobio neki. Božičnicu da budem precizan. Od silne sreće, odmah sam naručio da mi se u ured dostave ćevapi, pa sam fino zasmrdio čitav kat lukom, ali ne da me nije bilo briga nego...nije. To je bilo oko pola jedan. Luk i dalje osjećam u gubcu, i to me održava na životu. Uskoro ću doma, a po putu ću sigurno i spizditi dio novca na razno razne pizdarije, a možda nekome nešto i kupim za Krismis. U nadi da će mi nešto pametno sinuti za napisati sjedim i buljim u ekran već deset minuta. No, ništa od inspiracije, te zle kurve i bludnice. Možda je pogrdnim riječima uspijem pridobiti na barem par minuta. Ne, ništa od toga. Stoga, Tanja, evo i trenutka kojeg si sigurno željno očekivala. Dvije pjesme danas, slijedeći put opet, pa tako do deset. A možda do brojke deset dođem i prije petog puta. Tko zna. Uglavnom, za danas ti nudim.. Billy Schuh and the Foundry – Dancing Lights Mislim da sam je već jednom spominjao. Pop pjesmuljak, čiji jednostavni rifovi osvajaju na prvu loptu. Barem su mene osvojili. Ispunjava me nekom ugodnom sjetom, počinjem sanjariti o ljetu, nekom francuskom primorskom gradiću, blabla... Elliott Smith – Miss Misery Uz sve silne njegove pjesme sentimentalna izričaja, izabrao sam ovu, ne zato jer je, ajmo reći najpoznatija, već zato jer...ne znam zakaj. Maloprije sam je slušao, pa valjda zato. Ali i zato jer pjesma koja počinje stihovima "I'll fake it through the day / With some help from johnny walker red..." ne može biti loša. Eto, ispunjena kvota za danas. Turulu! |
18.12.2004., subota
|
Jučer je bio dobar dan. Bio je petak i jedino što je malo pokvarilo jučer je to da sam morao iskeširati nešto novaca bratiću, jer mu ih i dugujem. No... što je tu je. Krenem doma s posla, uđem u tramvaj (prokleta kiša!!!) i vozim se ja, kad uočim da na jednoj stanici u kola ispred ulazi nitko drugi nego Unspeakable. Kao da je bila privučena nekim njoj neopisivm sjajom, okrenula se u mom smjeru, i onda valjda shvatila koji je to neopisivi sjaj. Da... to sam bio ja. Kada je tramvaj opet stao, izašao sam iz svojih kola i ušao u njena. Vozili smo se dobrih jedanaest stanica zajedno i u tom vremenu prozborili smo o mnogim temama. No, bilo je vrijeme da siđem, iako mi je bilo teško kad sam vidio jadnicu da se grči od boli zbog te činjenice. Nažalost, gad sam tvrda srca, te sam izašao. Možda i ne bi to učinio, no Richard je jučer slavio svoj rođendan (koji je u utorak usput), što je podrazumijevalo i velike količine hrane, pića i volio bi reći žena, ali ne mogu. Jebi ga... Dakle, oprao sam tijelo i kosu, bradu nisam štucnuo, našao se sa Richardom, a onda smo se nas dvojica našli sa Vernom i Dragutinom, ne bi li se onda nas četvorica našla sa dr. Philom. I dođemo do Mexcantine, kadli ne možemo dobiti stol, ako ga nismo rezervirali. No, dobro, nazovemo Carambu i rezerviramo stol za petnaest do deset. Znači imali smo sat vremena rupe, koje smo potrošili na put do Carambe i na pivu u Donjem gradu. Kad je došlo vrijeme da se nacrtamo u restoranu, mi smo se tamo i nacrtali. I tu počinje prava priča (koja nije bogznakaj uzbudljiva, ali mi smo se zabavili)... Restoran je bio pun, osim dva stola. A jedan od ta dva bio je za nas. Preplašeni konobar se odmah nacrtao kod nas i od njega smo po hitnom postupku naručili petnaest tekila. Objasnio je da nema dovoljno čaša za tekile, pa će nam donositi nove runde, kako mi popijemo. Tako i bi... Kada je došao tren da naručimo hranu, rekli smo konobaru da se ne zabezekne kad čuje koliko ćemo naručiti. Ali, malo se ipak zabezeknuo. Ali se isto tako zabezeknuo kad je vidio da smo sve pojeli. A pojeli smo puno. Svaki po predjelo, pa svaki po glavno jelo, plus jedno fajita jelo, plus jedna Plata Caramba (od svega po malo fora). I popilo se, također. Meksičko tamno pivo i Corona tekli su, ne baš u potocima, ali su tekli. Nešto prije nego smo otišli iz restorana, na odlasku iz restorana smo uhvatili jednu meni dragu osobu i njene dvije prijateljice. Da, dragu, konkretno osobu koja mi je slomila srce, ali dobro... Uglavnom, odnedavno više ne komuniciramo iz nepoznatih razloga, ali očekivao sam da barem pogleda u mom smjeru. No, izgleda da više ni na to ne mogu računati. Nakon toga, naručili smo taksi, koji nas je trebao odvesti do nama željene lokacije. Da skratim sve peripetije oko puta, pokupili smo Sabrinu, kupili pive i napokon se zaustavili pred zgradom gdje stan ima Vernova dobra prijateljica, zovimo je Ana. Ona je jučer položila i zadnji ispit na fakultetu kojeg studira (da me ubijete nemrem se sad sjetiti koji je to faks) i pozvala je nekoliko ljudi kod sebe. Normalno da mi nismo bili ti ljudi, osim Verna, ali na samo nama svojstvene načine, uspjeli smo se uguziti. Tamo smo se dakle, družili, a Dragutin je oko pola tri ujutro naglo dobio inspiraciju i imao svoj šou koji je trajao dobrih pola sata. Srao je o svemu i svačemu, a zahvljujući tome danas su mi abdomeni nadljudski jaki. Oko 3.15 h krenuli smo doma i vidjeli smo da pada kiša. Richard je auto ostavio kod moje kuće, a do moje kuće trebalo je proći solidan put...pješke. Trebalo nam je oko 45 minuta, pokisli smo, ali sve je to ljudski. Evo i par slikica od jučer, ali su slikane Vernovim mobitelom, pa nisu baš kvalitete na koju ste inače navikli od mene. Dragutin papa juhicu  Vern je lijep momčić  Dr. Phil u trenucima odmora  Richard i Sabrina  Ovako bi vjerojatno izgledao Vaš jedan i jedini da puši, a ne puši..kužite...hahaha  Prekjučer smo Richard i ja gledali jedan dobar film, stoga izvadite knjižice i zapišite to unutra. Eternal Sunshine Of The Spotless Mind. Dovoljno je reći da scenarij potpisuje Charlie Kauffman. Kenenejs! |
16.12.2004., četvrtak
|
Dakle, za one koji ne znaju...naočale su popravljene. Vidim kao da sam tek progledao. Čudim se svemu. Cvijetu, autu, nozi, šmajseru... Prije tri tjedna odlučio sam da se neću brijati do iza Nove godine. Te odluke se i dalje držim. Brada mi je kao u nečijeg oca. Ali nisam zadovoljan puninom iste, ja bi htio izgledati ko Grizlie Adams. Znam da će me sada Xiola i svi koji su komentirali na njenom blogu, na mene krenuti vilama i džonom, ali nije me briga. Brada je izbor i način života!!! Jučer sam napokon vidio da policija radi svoj posao. Dogodilo se slijedeće... Zamoli mene majka mi moja da odem odnijeti tepih u kemijsku čistionu. I krenem ja svojom ulicom laganim korakom, tepih na ramenu, kao balvan na ramenu Švarcenegera u Komandosu, koračam, siguran u sebe i u svijet... Uglavnom da ne duljim...ostavim ja tepih na čišćenju i krenem prema doma (kemijska čistiona je pedeset metara od moje kuće). I krenem prelaziti cestu, pogledam lijevo, sve čisto, pogledam desno, kad ono na mene piči neki u bijeloj golf dvojci (tako tipično i svojstveno samo vozačima ovog modela), po krivoj strani ceste. Brzo odreagiram i stanem, tako da me nije zgazio. Opsujem mu par sočnih i mrko nastavih gledati za njim, kad me odjednom iznenadi policijski auto sa upaljenom rotirkom koje je krenulo za prekršiteljem. Osjetih ono što neki zovu ponos, baš negdje u dubini trbušine. Frajer stane, policajci iza njega. Izlazi policajac iz auta i prilazi sumnjivcu (ja sam u tom trenu baš prešao cestu i baš sam kod dva zaustavljena auta, lagano šećem do doma mi topla). "Dobra večer"..."Dobra večer"... Dalje nisam čuo, ali sam se zlobno nacerio onom u golfu. dalje nemam novaca, a svi ga potražuju baš od mene. I to s pravom. Dužan sam manje iznose novaca na dvije strane. A svima se bliže blagdani, ne samo meni... No, preživjeti ću... Sad ću malo glumiti hrvatsku televiziju za vrijeme vladavine Franje pl. Tuđmana. Kako? Pa tako što ću Vam prenijeti dva dana stare vijesti koje ionako vjerojatno znate, ali ću ih ja ipak prenijeti. A možda se nađe i netko tko još ne zna ono što će upravo pročitati. Naime, žalosnim tonom i slomljena srca, moram Vam saopčiti da je Stjepan Gnječ odustao od kandidature. No!!!!!...zamolio je da svi koji su mislili glasati za njega (a takvih je vrlo vjerojatno bio velik broj), svoje glasove daju drugu Mikšiću. Dakle, samaritanski potez jednog luzera, ne bi li drugi luzer dobio dva glasa više. A sad ću ovdje staviti drugi i posljednji dio neke liste opskurnih izvođača. Htio bi samo napomenuti da ovo nije lista meni najdražih albuma svih vremena, nego samo neka lista opskurnih (dakle, onih koje nemate prilike čuti na Otvorenom radiju) izvođača. Isto tako, napomenuti ću da sigurno ima i opskurnijih izvođača od ovih koje sam ja stavio na neku listu opskurnih izvođača, ali ovo je moja lista opskurnih izvođača, pa je tako i tretirajte. Hvala. The Russian Futurists – Let's Get Ready To Crumble Ovo je album jednog kanadskog mladića, koji je u osami svoje sobe, pomoću gitare i laptopa, stvorio jako dobar album. Opisao bi ga kao kolekciju pjesama vesela ritma, ali tužna teksta. Madvillian - Madvillainy Ovo je hip-hop kako ja zamišljam hip-hop. Nedavno sam ovaj CD stavio u player nakon što ga dugo nisam slušao, i zaključio da je i više nego dobar. Jens Lekman – When I Said I WantedTo Be Your Dog Muzički ovaj album i nije bogznakaj opskuran, ali činjenica da je neka svoja prijašnja izdanja ovaj dečkec izdaval u samo 7-8 primjeraka, dovoljno je opskurna. Inače, album je prelijep, a moj opis bi bio kao da je Jonathan Richman došao na večeru kod Belle & Sebastien, pa su za vrijeme večere slušali Smithse i Simon & Garfunkela. Tjedan dana kasnije, pod utjecajem snimili su album, a producirao ih je Lou Reed. Contriva –Tell Me When Ovi švapci su me totalno očarali kada sam prije godinu i pol bio na njihovom koncertu u KSET-u. Dvije ženske i dva frajera i piči bato! Instrumentalna glazba, savršena za veselo skakanje ili tužno gledanje u daljinu. Cansecos – Cansecos Dolaze sa istog labela ko i Russian Futurists, dapače, jedan od članova je i osnivač istog. Elektro-pop je izražaj koji bi najbolje stajao kao opis onog što ova dva momka izvode. Eto, nadam se da ste uživali. Dinku finku! P.S. Nadam se da se vlasnici bijelih golf dvojki ne ljute preveć... |
14.12.2004., utorak
|
Danas ujutro sam se probudio žedan, kao da sam danima lutao pustinjom. Strusio sam u sebe tri čaše vode i raspoloženje se malo popravilo (barem što se tiče tjelesnih funkcija). No, psihički sam bio u derutnom obliku. Nije mi se dalo spavati, nije mi se dalo ići na posao, nije mi se dalo skidati majicu koja mi služi umjesto pidžame (što me podsjeća da bi je baš mogao i promijeniti pošto više nije najčišća, ponajviše zahvaljujući akrobacijama koje vršim jednom od svoje dvije ruke, hm možda malo previše pričam, ali valjda ste se već navikli, ja se nadam da jeste). U kratko, nije mi se dalo apsolutno ništa. Mislim da je kriv pogled koji sam bacio kroz prozor sobe mi moje. Sivilo, hladnoća i još poneka riječ tmurna sadržaja prve mi padaju na pamet. Da Vam okarakteriziram o kojoj razini jada je riječ, reći ću Vam da nisam ništa niti jeo. Dakle, znate da je bilo ozbiljno. Ali, ipak, dužnost je dužnost, te se spakirah i krenuh putem dalekim na svom vrancu na dvije nove gume, odjeven u toplu odjeću, od materijala koji je ubran na nekoj plantaži, u nekoj stranoj zemlji, gdje strogi čuvar bičem čuva stado djece, ne bi li im onda za to platio tek neku siću. (Ovo je bio socijalno-politički dio posta.) I vozim se ja tako i smrzavam se i dođem do jednog semafora i počnem lagano kočiti, kada najednom desno staklo mojih naočala ispadne iz okvira koji je puknuo. Pomislih...snajperi!!! Našli su me i hoće me dokrajčiti. Nekom sam se zamjerio i hoće me vidjeti mrtvog. No, brzo sam se sabrao i sjetio da mi se to dogodilo već par puta, jer je šaraf na tom dijelu okvira jako slab. Čim sam se toga sjetio, sjetio sam se i toga da vjerojatno taj šaraf više neću nikad vidjeti, pošto je minijaturan. Pokupih staklo s poda. Na sreću nije puklo. Pokušah tražiti šaraf po podu, ali shvatih ubrzo da je to nemoguća misija, te uz povike koji su bili prosti nastavih put do radnog mi mjesta. Od onda sam na poslu. I sad sam na poslu i valjda ću uskoro doma. Jučer smo dr. Phil i ja bili u KSETU. Napisao sam ovo kao da je čudo neviđeno. Ne to da smo nas dvojica negdje bili, nego činjenica da smo bili u KSET-u, pošto zadnjih par postova samo opisujem kako mi je bilo u KSET-u. Ovo je bila reklama za KSET. Neplaćena, jasno. No, da ne duljim, održana su dva koncerta. Jedan je bio od benda Friends of Dean Martinez, koji jučer doduše nisu bili bend, nego ih je zastupao samo jedan član, a drugi od benda (zbilja benda, bilo ih je pet) Barbez. Ne mogu reći da smo se ludo i nezaboravno zabavili, ali ipak, i to je bilo neko iskustvo. Ovo mi je bio prvi put u dugo vremena da sam otišao sa koncerta prije nego je isti završio. Nekako je Barbez...mislim da je dosadan prava riječ. A i atmosfera u klubu je bila nekako čudno nabrijana, pa se valjda sve to poklopilo i meni nije bilo najbolje. Otišli smo mi zato pojesti pokoju, ne bi li sprali sa sebe okus lošeg koncerta. U Baschieri smo ubili jumbo pizzu (tu se vračamo na početak posta, jer saznajemo zašto sam ujutro bio dehidrirao) i razgovarali o bitnim ljudskim pitanjima. Konkretno o ženama, jer su one ipak bitno ljudsko pitanje. Ne bi htio prepričavati sadržaj razgovora, uglavnom je sadržaj uvijek manje-više isti, pa Vi zaključite po svojoj logici o čemu smo mi razgovarali. Danas su mi rečenice dugačke i komplicirane. Evo sad i nešto za kolegu mi Sensualissima. Htio je neku listu opskurnih albuma, pa mu je nudim na uvid. Dakle, neka lista opskurnih albuma po moa (moi se piše na francuskom, da ne ispadne da nisam poliglot, jelte...): Godspeed You Black Emperor! - Lift Your Skinny Fists Like Antennas To Heaven Prvi je iz razloga jer trenutno i svira (da, baš dok ovo pišem, zar to nije fantastično??!!). Na trenutke silovit, na trenutke nježan, dupli album skvotera iz Kanade. Riječ je o instrumentalnoj glazbi, podžanr post rock, kako se to voli zvati. At the Drive-In - Relationship of Command Uvijek bi ga stavio na bilo koju listu, nosio bi ga na napušteni otok. Toliko energije, a opet isto toliko emocija rijetko kad će neko više stvoriti. Xiu Xiu - Promise Dvoumio sam se između ovog albuma i Fabulous Muscles iste grupe, ali ipak je prevagnuo ovaj, jer na njemu je ipak pjesma pod imenom Apistat Commander koja je jako dobra. Explosions In The Sky - Those Who Tell The Truth Shall Die, Those Who Tell The Truth Shall Live Forever I tu je bilo dvoumljenja, ali odabran je ovaj jer ima fora naslovnicu, a ima i pjesmu koja se zove The Plane Will Crash Tommorow, a kuriozitet je i to da je album izdan dan prije pada Twinsa, a pogledajte opet kako se zove grupa, a kako pjesma. Spuki bre! E, da, i ovo je podžanr post rock. cLOUDDEAD - cLOUDDEAD To je kao hip-hop. A u biti nije. To je cLOUDDEAD. Dalje mi se ne da, budem slijedeći put nastavio. Eto, svršavam ovaj poduži post (nakon dugo vremena) i nadam se da ću u skorijem vremenu još nekog inspirirati. :) Kukebalo! P.S. Tanja, nisam te zaboravil, i ti dolaziš na red. Lakše mi je za albume, nego za sentimentalne pjesme, tu ipak treba više vremena. |
11.12.2004., subota
|
Cijeli ovaj mjesec na MTV2 programu idu nekakve Greatest liste. Trenutno su na redu Greatest singlovi. Tolko o tome. Sretan sam jer mi je sa zamjene softvera došao receiver, pa opet imam sve svoje omiljene programe. Dakle, ponovno uživanje u glazbi, ekstrermnim sportovima, nogometu i golotinji. JUPI! Idemo sad redom. Prekjučer, koncert Däleka u KSET-u. Jako, jako dobro. I glasno. Do te mjere glasno da mi je do podneva drugog dana zujalo u ušima. Lično sam upoznao i Dedu (mladić koji se u zadnje vrijeme javlja komentarima), koji je samo zbog ovog koncerta doletio iz Crikve. Razmijenili smo cedee, te se šalili sve dok nije morao otići iz našeg grada. Jučer smo Richard, Dragutin i ja išli u Mochvaru. Tamo su DJ set imali kako kome poznati Džihan i Kamien. Sve je to bilo u čast Human Rights Festivala koji se ovijeh dana održava u gradu podno Sljemena. Moram priznati da se nismo bogznakaj zabavili u Mochvari. Ja sam lično i personalno bio malo umoran i normalno gladan, a moji sudruzi samo gladni. Pa smo odlučili otići iz Mochvare i duboko razmišljali o tome gdje ćemo žderati, pošto je bilo pola dva ujutro. Onda smo odlučili da idemo u Baschieru. Tamo smo uzeli pizze, pa otišli do parkirališta na Krematoriju pojesti ih. Prekrasan ugođaj smrti i spaljenih tijela uvijek dodatno pojača apetit. Nakon što smo poždrali sve što smo imali, krenuli smo doma, ali prije toga je Dragutin ipak htio, kao u filmovima, baciti se iz automobila u pokretu. Pa smo mu to i omogučili vozeći brzinom od pet do deset na sat. On se iskusno bacio iz auta i otkotrljao na cesti u stilu Jamesa Stewarta. Uz smijeh smo krenuli doma. Ja sam zaspao u autu, ali sam se probudio taman ispred svoje kuće. Eto, nemam više ideja. E, da... Htio sam jučer ja i do Cvječarnice, ali pošto sam prvo morao odnijeti neke stvari bratiću, zaglibio sam kod njega. Zajedno sa još jednim njegovim prijateljem prepričavali smo razno razna zajednička i solo pijanstva. Intelektualno stimulirajući razgovori, dakle. Fiki fiki pjong! P.S. Na dvadesetpetom mjestu MTV2 liste najvećih singlova svih vremena je Motorhead sa pjesmom Ace of Spades. Samo da znate... |
09.12.2004., četvrtak
Baš gledam danas malo neke od kandidata, da ne kažem kretena, koji se nadaju da će na predstojećim izborima postati predsjednici naš male države. Pa se, nakon što sam se tri puta ispišao od smijeha i nakon što mi je područje abdomena postalo super jako, zapitah, "Koji kurac, da budem prost, brije, recimo stanoviti Stjepan Gnječ iz Krvavaca blizu Metkovića, pa da misli da je baš on taj koji će Hrvatsku napraviti boljom i ljepšom??!!!" Mislim, to je čovjek koji na svojim stranicama ima sliku sebe sa flašom Jegera u, kako izgleda, alkoholiziranom stanju! To je čovjek koji, očigledno, svira na terasama hotela (i to još sintesajzer)!! Ne bi htio komentirati izgled, ali moram. O, jebo te Franjo Tahi!! Mislim, pogledajte ovo!!! O Čes'ć Rojsu već manje-više sve znamo, znamo da je sposoban svašta nam priuštiti, pa Vas neću zamarati njime. Slaven Letica ima zanimljiv slogan. "PREDSJEDNIK KOJI ZNA". Predsjednik koji zna kaj? Koji zna koji je glavni grad Maroka? Koji zna kolko vina, a kolko vode ide u pravi gemišt? Mislim, daj malo detalja čelavi! Onda jedan zanimljivi kandidat. Boris Mikšić. Reci ti nama Boki, kolko puta trebaš spušiti na izborima da shvatiš da te niko ne ferma ni pol posto? Ha? Jer, ovo mi već izgleda kao tvoja mala privatna mazohistička predstava. Ni jedanput nisi dobio ni približno dovoljno glasova da uđeš u drugi krug, a svejedno i dalje pokušavaš. Nije mi jasno. Mora da na osnovi kandidature u Americi dobivaš neke porezne olakšice, jer drugi, konkretni razlog za tvoju ponovnu kandidaturu ja ne vidim. Čiro Blažević se isto kandidra. Koji je njegov izborni plan? Bio sam treći na svijetu u nogometu. Bio sam prvak Jugoslavije '82. sa Dinamom. Osobno sam poznavao pokojnog predsjednika... AHA!!!! Tu smo! Misliš da će ljudi pasti na sentiment i sveopće hrvatstvo koje ispoljavaš svakom svojom rečenicom? Mislim da se varaš, ali naravno, imaš šasnu probati. Samo mi nemoj poslije plakati. OK? S njim ću završiti ovaj napad na kandidate-komičare. Ovih dana ništa posebno se nije događalo. Kao što vjerojatno znate, u utorak sam bio na Mambo Kurtu i bilo je ludnica. Mislim, čovjek koji svira na električnim orugljama, a uspije natjerati ljude na stagediving mora da je jedan poseban Švabo. Jučer sam bio doma, gledao sam utakmice Lige prvaka. Tri različita programa, tri različite utakmice, pa ti šaltaj između njih. Sad ću lagano doma, ali prije toga ću skočiti po karte za koncert Däleka danas navečer u KSET-u. Petra, ako me kojim slučajem opet spaziš, pobogu priđi već jednom. :) Eto, tolko. Kabeng! |
07.12.2004., utorak
|
Baš sam maloprije otišao malo čekirati statistiku posjeta mojoj stranici i vidim da je netko našao moj blog upisavši u Google slijedeću frazu: Slike mulatkinja kako se jebu. To me ispunjava stanovitim ponosom, iako se ne sjećam da sam ikad nešto slično spominjao, ali dobro. Za sve Vas koji brinete, jedna obavijest. Peristaltika u redu. STOP. Redovno vjetrim. STOP. Još malo pa ću doma. Posao postaje sve dosadniji, a ja sve željniji odmora. Nešto sam se danas dogovarao oko godišnjeg sa pretpostavljenima mi, i mislim da ću odmah nakon Nove godine na tjedan dana hlađenja. A pošto će iz Londona u to doba doći Jay-Z i Grk, odmor će vrlo vjerojatno proći u konstantnom pijančevanju te pjesmi. Danas ću do KSET-a. Kaj ja mogu kad imaju dobar program, ako ne i najbolji. Mambo Kurt će nas danas zabaviti svojim interpretacijama poznatih pjesama. Za one koji ne znaju, on je Švabo (da ne budem nepristojan, pa kažem Njemac) koji obrađuje poznate pjesme na sebi specifičan način. I lijep je. Lijep kao članovi Rokeri s Moravu. Ako ne i ljepši. Da Vam ga ne opisujem, evo slike .  Ova protekla dva dana što me nije bilo nisu donijela prevelika uzbuđenja, pa Vam nemam što prepričavati. Ali da ne ispadne da nemam što za pisati, reći ću Vam da muku mučim s financijama. Ne znam di sam spiskao novce. Nisam ništa kupio, nisam nigdje posebno išao, stvarno ne znam kako već prije desetog u mjesecu nemam love, osim za najnužnije potrebe (pivo, ćevapi i muzika). No, dobro, nije ni prvi ni zadnji put. Nadam se božičnici koja bi me trebala izvući iz govana. Eto, sad i službeno nemam više o čemu pisati, pa se povlačim u odaje. Dili dili dabac! (Ovo će od sada biti uobičajeno, ovi debilni pozdravi na kraju, ako ste se slučajno pitali koji mi je to kurac) |
05.12.2004., nedjelja
My best unbeaten brother, this isn't all I see...
|
Gledam Big Brother, jednu od najomiljenijih mi emisija, koja je iz dana u dan sve dosadnija i dosadnija. No, nisam ovdje da pričamo o Big Brotheru, nego o malo ozbiljnijim temama. Naime, danas nisam nijednom prdnuo. To me već dobrano brine, pošto je dan na izmaku. Ako se stvari ovako nastave, mislim da neće biti sretnog kraja. Hehe, ak ste fakat mislili da su neke ozbiljne teme u pitanju, kao što vidite, prevario sam Vas. Prvi i zadnji put, da Vas odmah ubijedim. Protekla dva dana su zato bila zanimljiva. U petak sam nakon sastančića u Cvječarnici sa ostalim kolegama blogerima, od kojih su neki btw., imali priliku vidjeti i upoznati Richarda, otišao u KSET. Tamo je baš bilo dobro (rečenica primjerena dječarcu u četvrtom osnovne, ali ne marim). Svirali su J Church i baš su fino pičili. Pošto je ipak riječ o punk bendu, koncert je trajao oko sat vremena, ako i toliko. Ali baš sam bio zadovoljan. Nakon koncerta, Richard i ja smo se uputili u nepoznatom smjeru, ali smo ipak prije toga nazvali Verna, koji je bio sam doma, pa smo se ipak uputili u poznatom smjeru. Kod njega su bili još neki ljudi, pa smo se tamo fino družili sve negdje do tri ujutro, kad su ti ljudi otišli, ali smo Richard i ja još malo ostali. To vrijeme smo nas trojica proveli u razgovorima ne baš najveselije tematike. (Hint: Ako netko zna iz koje je pjesme stih iz naslova, može naslutiti tematiku jednog od tih razgovora.) Bila je nekakva šugava noć izgleda, možda malo i depresivna, pa su ti razgovori došli sami od sebe. Jučer smo, zato išli u kino. Gledali smo Sky Captain and World of Tomorrow. Filmek je baš OK, onak, napravljen u stilu filmova iz 40-ih i 50-ih. Radnja sliči stripovima iz toga doba. Zanimljivo za pogledati u svakom slučaju. Nakon kina, otišli smo do SKUC-a, gdje se, za one koji ne znaju, održavala brucošijada Filozofskog fakulteta. Tamo je bio Vern i još nekolicina ljudi koje poznajemo, pa smo si malo na ulazu popričali s njima, a onda ih pustili da se dalje opijaju, a mi krenuli doma. I to je to. Kveke kveke bulček. |
03.12.2004., petak
|
Upravo sam iz sebe izbacio poveće govno. Sad sam opet lagan, smiren i spreman prenijeti Vam dogodovštine od protekla dva dana. Kao glazbenu podlogu danas koristim fajl koji sam na svom kompu nazvao Razno. Trenutno piči Billy Schuh and the Foundry sa skladbom Dancing Lights. Jako zarazna pop pjesmica za ljetne večeri i bezuspješno barenje strankinja. Jučer smo Richard i ja bili u KSET-u. Svirao je Terry Lee Hale ili kako ga vole zvati u našim novinama američki trubadur (imam filing da je Aco Dragaš tu imao svoje debele prste). Prvo što me iznenadilo je bila činjenica da su na stageu bili i bubnjevi i električna gitara, te bas. Inače Terry nastupa solo uz svoju akustičnu gitaru. No, dobro, iznenađenja su pozitivna stvar, kaj ne? I tako sjedimo mi, pijemo pivkane, čekamo Terrya da dođe i ožeži svoje. I dođe on, tamo negdje par minuta iza 22.00 i počne sa svirkom. Ljudi baš i nije bilo previše, ali baš zbog toga je štimung bil OK, onako intimna atmosfera, svi su sjedili za stolovima, dim, žamor između pjesama. Terry je po običaju između pjesama nasmijavao prisutne. Kao svaki pošteni Amerikanac u Europi, morao se spomenuti i nedavnih izbora u zemlji mu matici. Ali, naviknuti smo na to. Vidjet ćemo danas ove druge Američane što će oni reći. Nakon što je pet-šest pjesama odsvirao sam, na stageu mu se pridružio bubnjar. Naš čovjek, jel! Pa su onda oni svirali. Pa im se onda nakon par pjesama pridružio i Dalibor iz Bambi Molestersa. Pa su njih trojica svirali i smijali se i bili veseli i kako to ide. I koncert je ubrzo završio. Terry je izašao na bis i odsvirao jednu pjesmu sjedeći praktički među publikom, bez razglasa. Onda je otišao piti. A mi smo otišli doma. Sad ću skoro otići s posla. Ali neću ići doma. Danas ne idem doma (buntovno će on). Idem odavde direktamente u Cvječarnicu, naći se sa kolegama koji kao i ja i Vi troše svoje vrijeme pišući i objavljujući svoje tekstove na ovim stranicama, a onda ću opet u KSET. Danas tamo sviraju J Church. Oni su pop punkeri. Pa se idem pop punkerirati. Do sutra, osim ljudima koji će biti u Cvječarnici. Njima do pola sata/četrdeset pet minuta. Krakatonček! |
01.12.2004., srijeda
I need advice...nobody ever looks at me twice!
|
Znate one dane kad je sve u redu, a onda Vas nečije lošije raspoloženje sjebe? E, pa tak nekak je bilo jučer meni. Dođem s posla i ono, sretan sam, jer sam doma, fino toplo, papica, televizorček, playstation (znam, znam)... I uživam si ja u tim blagodatima neko vrijeme, kad nazove Richard. On bi se nalazio sa mnom. "Dobro", velim ja. Bacim na sebe nešto odjeće i nađem se s njim. Krenemo mi u vožnju i tak, pričamo si. Onda on ispriča kak je jednoj curi s faksa, koja mu se sviđa (da baš ne napišem "koju bi jebo") kupio Barbiku iz fore, a sve to nakon razgovora s Dragutinom, kada su njih dvojica zaključili da bi to baš bilo fora, ali da bi još veća fora bila ako bi on sebi kupil Kena. Pa je on kupio i Kena. Pa je onda pričao kako je dao Barbiku toj izvjesnoj dami, pa se ona jako razveselila, ali da joj je veselje naglo splasnulo kad je vidjela da je Richard sebi kupio Kena. Odmah si je valjda štošta zaključila, a Richard se samo htio igrati s lutkama. Ulavnom, to ga je malo sjebalo, jer si je on to protumačil kao jasnu poruku da to "nebu išlo". Tu me već malo načeo svojim pričama o tome kako je sve propalo. Vozeći se tako stigli smo do McDonald's-a. Kad stupe tužni trenuci, važno je dobro se najest, ako se već ne možeš napiti. Punili smo tako trbuhe poluotrovom i bili sretni. Ja sam usput i malo prduckao, a pošto smo sjedili na nekoj drvenoj klupici, dobrano je odzvanjalo polupraznim lokalom. Kad smo pojeli, pokušali smo zaključiti u čemu je naš problem. Zašto svaki, ali baš svaki put kad se napikiramo na neku curu, ne postoji nikakva, pa čak ni minimalna šansa da se nekaj dogodi? Odgovor na to pitanje, nećemo, bojim se, tako uskoro dobiti. Ostali smo sjediti ko dva tužna pajaca, jedan do drugoga, na drvenoj klupici u McDonald's-u u jebenoj Heinzelovoj. To mora da je bila otužna slika. Ja sam si pjevušil jedan te isti stih u glavi. Onaj od gospode Kovača (The Smiths, normalno) iz pjesme Reel Around The Fountain, znate onaj, "...But take me to the haven of your bed / Was something that you never said...". I, tako sam oficijalno prešao iz dobrog raspoloženja u loše. Na putu do doma smo još pokupili Dragutina sa njegovih večernjih školovanja za radio i TV voditelja, i to je bilo to. Doma sam se oprao, pogledao 24, odigrao šah s puncem (ovo vam je isto kao i ono davljenje djevera) i da se samo malo oraspoložim, odigrao par minuta igru klanja na playstationu. Sutra ću skočiti do dragog mi kluba. Onog studenata elektro-tehnike. Da, KSET je u pitanju. Pa, ako će netko od Vas biti tamo, nek se ne boji prići mi. Znak raspoznavanja...ma smislite nekaj. |
