Danas ujutro sam se probudio žedan, kao da sam danima lutao pustinjom. Strusio sam u sebe tri čaše vode i raspoloženje se malo popravilo (barem što se tiče tjelesnih funkcija). No, psihički sam bio u derutnom obliku. Nije mi se dalo spavati, nije mi se dalo ići na posao, nije mi se dalo skidati majicu koja mi služi umjesto pidžame (što me podsjeća da bi je baš mogao i promijeniti pošto više nije najčišća, ponajviše zahvaljujući akrobacijama koje vršim jednom od svoje dvije ruke, hm možda malo previše pričam, ali valjda ste se već navikli, ja se nadam da jeste). U kratko, nije mi se dalo apsolutno ništa. Mislim da je kriv pogled koji sam bacio kroz prozor sobe mi moje. Sivilo, hladnoća i još poneka riječ tmurna sadržaja prve mi padaju na pamet. Da Vam okarakteriziram o kojoj razini jada je riječ, reći ću Vam da nisam ništa niti jeo. Dakle, znate da je bilo ozbiljno. Ali, ipak, dužnost je dužnost, te se spakirah i krenuh putem dalekim na svom vrancu na dvije nove gume, odjeven u toplu odjeću, od materijala koji je ubran na nekoj plantaži, u nekoj stranoj zemlji, gdje strogi čuvar bičem čuva stado djece, ne bi li im onda za to platio tek neku siću. (Ovo je bio socijalno-politički dio posta.) I vozim se ja tako i smrzavam se i dođem do jednog semafora i počnem lagano kočiti, kada najednom desno staklo mojih naočala ispadne iz okvira koji je puknuo. Pomislih...snajperi!!! Našli su me i hoće me dokrajčiti. Nekom sam se zamjerio i hoće me vidjeti mrtvog. No, brzo sam se sabrao i sjetio da mi se to dogodilo već par puta, jer je šaraf na tom dijelu okvira jako slab. Čim sam se toga sjetio, sjetio sam se i toga da vjerojatno taj šaraf više neću nikad vidjeti, pošto je minijaturan. Pokupih staklo s poda. Na sreću nije puklo. Pokušah tražiti šaraf po podu, ali shvatih ubrzo da je to nemoguća misija, te uz povike koji su bili prosti nastavih put do radnog mi mjesta. Od onda sam na poslu. I sad sam na poslu i valjda ću uskoro doma.
Jučer smo dr. Phil i ja bili u KSETU. Napisao sam ovo kao da je čudo neviđeno. Ne to da smo nas dvojica negdje bili, nego činjenica da smo bili u KSET-u, pošto zadnjih par postova samo opisujem kako mi je bilo u KSET-u. Ovo je bila reklama za KSET. Neplaćena, jasno. No, da ne duljim, održana su dva koncerta. Jedan je bio od benda Friends of Dean Martinez, koji jučer doduše nisu bili bend, nego ih je zastupao samo jedan član, a drugi od benda (zbilja benda, bilo ih je pet) Barbez. Ne mogu reći da smo se ludo i nezaboravno zabavili, ali ipak, i to je bilo neko iskustvo. Ovo mi je bio prvi put u dugo vremena da sam otišao sa koncerta prije nego je isti završio. Nekako je Barbez...mislim da je dosadan prava riječ. A i atmosfera u klubu je bila nekako čudno nabrijana, pa se valjda sve to poklopilo i meni nije bilo najbolje. Otišli smo mi zato pojesti pokoju, ne bi li sprali sa sebe okus lošeg koncerta. U Baschieri smo ubili jumbo pizzu (tu se vračamo na početak posta, jer saznajemo zašto sam ujutro bio dehidrirao) i razgovarali o bitnim ljudskim pitanjima. Konkretno o ženama, jer su one ipak bitno ljudsko pitanje. Ne bi htio prepričavati sadržaj razgovora, uglavnom je sadržaj uvijek manje-više isti, pa Vi zaključite po svojoj logici o čemu smo mi razgovarali. Danas su mi rečenice dugačke i komplicirane.
Evo sad i nešto za kolegu mi Sensualissima. Htio je neku listu opskurnih albuma, pa mu je nudim na uvid. Dakle, neka lista opskurnih albuma po moa (moi se piše na francuskom, da ne ispadne da nisam poliglot, jelte...):
Godspeed You Black Emperor! - Lift Your Skinny Fists Like Antennas To Heaven
Prvi je iz razloga jer trenutno i svira (da, baš dok ovo pišem, zar to nije fantastično??!!). Na trenutke silovit, na trenutke nježan, dupli album skvotera iz Kanade. Riječ je o instrumentalnoj glazbi, podžanr post rock, kako se to voli zvati.
At the Drive-In - Relationship of Command
Uvijek bi ga stavio na bilo koju listu, nosio bi ga na napušteni otok. Toliko energije, a opet isto toliko emocija rijetko kad će neko više stvoriti.
Xiu Xiu - Promise
Dvoumio sam se između ovog albuma i Fabulous Muscles iste grupe, ali ipak je prevagnuo ovaj, jer na njemu je ipak pjesma pod imenom Apistat Commander koja je jako dobra.
Explosions In The Sky - Those Who Tell The Truth Shall Die, Those Who Tell The Truth Shall Live Forever
I tu je bilo dvoumljenja, ali odabran je ovaj jer ima fora naslovnicu, a ima i pjesmu koja se zove The Plane Will Crash Tommorow, a kuriozitet je i to da je album izdan dan prije pada Twinsa, a pogledajte opet kako se zove grupa, a kako pjesma. Spuki bre! E, da, i ovo je podžanr post rock.
cLOUDDEAD - cLOUDDEAD
To je kao hip-hop. A u biti nije. To je cLOUDDEAD.
Dalje mi se ne da, budem slijedeći put nastavio. Eto, svršavam ovaj poduži post (nakon dugo vremena) i nadam se da ću u skorijem vremenu još nekog inspirirati. :) Kukebalo!
P.S. Tanja, nisam te zaboravil, i ti dolaziš na red. Lakše mi je za albume, nego za sentimentalne pjesme, tu ipak treba više vremena.
Post je objavljen 14.12.2004. u 17:52 sati.