Zlo je u zraku. Ne znam kaj bi to trebalo značiti, ali dobro zvuči.
Bicikl je popravljen, kao što sam Vas već obavjestio. A danas pada kiša. Pitanje za nekoliko milijuna dolara: Da li sam došao s biciklom na posao, ili ne? Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Isteklo je vrijeme, nažalost. Odgovor je: Jesam.
Jučer smo Dragutin, Richard i ja bili u Gjuri. Tamo se odvijao neki party povodom otvaranja Zgrafa. Došli smo negdje oko pola jedanaest, a prije toga smo bili u McDonald's-u, gdje smo jeli, prdili i gdje je Dragutin hodao po lokalu izvučenih jaja, bez da je itko primjetio ista, iako su velika. Evo kako se zabavljamo radnim danom. U Gjuri je bila poveća gužva, i došli smo baš u vrijeme kada je neki mladić recitirao svoju (ili nečiju tuđu) slam poeziju. Onda je na scenu iskočio Mario Kovač, koji je najavio neki bend, koji je onda svirao svima nama. Nas trojica smo se slikali, pa smo malo čamili u dosadi naslonjeni na zid najužeg mogučeg prolaza u Gjuri, pa su nas svi gurali dok su prolazili, a ja to mrzim.Onda smo se malo prošetali po klubu, pa smo naletili na jednu prijateljicu s njenom prijateljicom, pa smo stajali malo s njima. Ako sam mislio da je prijespomenuti prolaz najuži u Gjuri, tada je ovaj gdje smo stajali nas petero, još užiji. Vidjeli smo nekoliko poznatih lica, među kojima su i neka koja glume u svjetski poznatoj dramskoj seriji Villa Maria. Klanjali smo se tim bogovima drame, kojih se ne bi posramila niti stara Grčka. Onda smo odlučili da nam se više ne da biti u Gjuri, jer su nas, po riječima mladog Dragutina, valovi dosade tjerali u žestoku depresiju. Ili su možda to bile moje riječi? Nema veze. Otišli smo do auta i vozili se po gradu dobrih sat vremena. Oko dva ujutro bio sam u krevetu.
Post je objavljen 10.11.2004. u 17:16 sati.