dijamantni dvorac
31.07.2006., ponedjeljak
Isusovci
Isusovci ili Družba Isusova ( DI ) su rimokatolički crkveni red. Ove godine isusovci u svijetu, a i kod nas, slave višestruke jubileje. 500 godina od rođenja Sv Franje Ksaverskog – najvećeg misionara poslije Sv Pavla, 500 godina od rođenja Bl.Petra Fabera jednog od suosnivača Družbe Isusove, 450 godina od smrti Ignacija Loyole,osnivača Družbe Isusove te 400-godišnjica dolaska isusovaca u Zagreb. Ova Družba osnovana je 1540. godine.  Danas je u svijetu najbrojniji crkveni red s oko 20 000 članova. U Hrvatskoj provinciji koja se proteže preko teritorija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Bugarske, nalazi se oko 150 isusovaca. Sjedište provincije je u Zagrebu, Palmotićeva 31.Pater Luka Rađa,koji ima svoj blog je isusovac,od poznatijih isusovaca su i p.Mijo Nikić i p.Antun Cvek.  Redovnici isusovci bili su: znanstvenik Ruđer Bošković, Bartol Kašić,pisac prve hrvatske gramatike,književnici Juraj Habdelić i Antun Kanižlić,misionar Ante Gabrić,pomoćnik Majke Tereze u Indiji, Jakov Mikalja,autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika, Ivan Vreman poznati matematičar i astronom, Petar Perica koji je spjevao pjesme "Do nebesa,nek se ori", i "Zdravo Djevo,Kraljice Hrvata". Isusovci su mnogo pridonijeli na raznim područjima,na vjerskom i misionarskom radu, odgojno-školskom,u kulturnim djelatnostima,u znanosti, filozofiji, matematici, astronomiji, fizici, pravu, politici, gospodarstvu, povijesti, zemljopisu, teologiji, te pučko-prosvjetnim djelima. Isusovci su u naše krajeve došli 16 godina nakon osnutka Družbe Isusove. Tijekom 434 godine ostavili su neizbrisiv trag svoje prisutnosti s prvim javnim gimnazijama i visokim učilištima, prvim gramatikama i riječnicima i zavidnim dostignućima u vjerskoj obnovi naroda, u znanosti i kulturi.  Danas u Zagrebu vode Filozofski fakultet Družbe Isusove, Teološki institut i odjel za kršćanski nazor. Sve do nedavno bili su odgovorni za Dječačko sjemenište na Šalati i za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Ima ih u misijama, rade u izdavačkoj djelatnosti (Glasnik Srca Isusova i Marijina), na TV-u i radiju, na župama (Zagreb (3),Dugo Selo,Opatija,Split,Rijeka) i u katehezi. Vode isusovačku službu za izbjeglice, daju duhovne vježbe i vode pučke misije.Vode “Zakladu biskupa Josipa Langa” za pomoć siromašnima.Imaju web stranicu Prostor Duha. S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protivnost između djelovanja i molitve. Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljudsko iznašašće, nego Božje djelo. Družba Isusova je odgovorna za "Radio Vatikan" a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, filmu i tisku. U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.  U svom radu služili su se tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci. U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume, Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarile. Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja i bili su angažirani u rješavanju gorućih problema, često je red zbog toga upadao u živa razračunavanja. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV. pad pritiskom burbona i janzenista potpisuje dekret kojim dokida Družbu 1773. Papa Pio VII. ponovno je uspostavlja 1814. Danas red u 60 zemalja vodi preko 600 kolegija i 336 visokih škola i sveučilišta. Na njima se školuje oko jedan i pol milijuna mladih, ljudi. Red je prisutan u 112 zemalja širom svijeta. Sveci, blaženici i sluge Božje iz njihovih redova:  Sv.Ignacije Loyola- Osnivač Družbe Isusove.Od njega potječe izraz-Ad Maiorem Dei Gloriam-Sve na veću Slavu Božju.Rođen je 1491. godine u Baskiji.Bio je posljednji od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a poslije kao mladi časnik sanjao je o sjajnoj budućnosti. Na Duhove 1521. godine braneći tvrđavu Pamplonu bio je ranjen topovskim tanetom i jedna mu je noga ostala cijeli život kraća. To ga je ranjavanje na neko vrijeme svezalo za krevet pa je imao vremena promisliti o svome životu i svojim stremljenjima. Kako u kući u kojoj se oporavljao nije bilo nikakvih drugih knjiga osima životopisa svetaca i viteških romana čitao je tu literaturu. Znatno se iznenadio da nakon čitanja viteških romana u njemu ne ostaje nikakav dojam, štoviše ostavljaju ga praznim iako dok ih čita uživao u njima, dok životopisi svetaca u njemu ostavljaju snažan dojam i daju mu kao neko nutarnje svjetlo. Promišljao je što bi to moglo biti? Zašto se to tako događa? Poslije ozdravljena Ignacije je krenuo na hodočašća u marijanska svetišta. U Manresi mu je Bog otvorio oči za nutarnji život, i kako sam kaže, ništa mu više nije bilo kao prije. Odatle je Ignacije kao hodočasnik otišao u Rim, pa Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Tamo je htio obraćati nevjernike, ali u tim okolnostima to je bilo nemoguće. Još u Barceloni je kanio oko sebe okupiti skupinu istomišljenika ali to mu je uspjelo tek u Parizu na studiju koji je bio započeo u Barceloni a nastavio u Alcali, Salamanki. Sa svojim drugovima Ignacije je odluku o zajedničkom životu posvećenu Kristu zapečatio na Veliku Gospu 1534. godine u Kapeli mučenika u Parizu. Potom su završili studije i 1537. došli u Veneciju gdje je rapski biskup 24. lipnja Ignacija zaredio za svećenika. Budući da nisu mogli u Svetu zemlju krenuli su u Rim gdje je papa Pavao III. 27. rujna 1540. godine potvrdio Družbu Isusovu kao novi red. Ignacije je jednoglasno izabran za prvog generala družbe što je on nosio 15 godina sve do smrti. Stoga je i dan danas u Družbi Isusovoj generalni poglavar doživotno na toj službi. Ignacije je umro 31. srpnja 1556. godine ostavivši iza sebe vrlo dobro učvršćen red s brojnim kolegijima i ustanovama i oko 1000 isusovaca čiji je utjecaj nadilazio njihov broj.  Bl.Petar Faber- Rođen u Villaretu u Savoyi; u 12. godini polaže zavjet čistoće; od 1525. na studijima u Parizu. Od 1526. "cimer" sa sv. Franjom Ksaverskim i sv. Ignacijem. Kao prvi priključio se skupini Ignacijevih drugova 1531. te kao jedini svećenik slavio na Montmartreu u kapeli mučenika sv. misu pod kojom je sa sv. Ignacijem skupina (njih 6) položila zavjete i time udarila temelje budućoj Družbi Isusovoj. Tu su temelji kasnije Družbe Isusove. Proputovao je svu katoličku Europu. Odriče se svjesno političkoga utjecaja da bi sve djelovanje duhovno usmjerio. U praksi i izvješćima zastupa blagost i obzir prema protestantima te potrebu unutarcrkvene obnove kojoj je naročito pridonio dajući duhovne vježbe svećenicima i vodećim ljudima iz laičkoga svijeta; 1543. pridobio je Petra Kanizija za Družbu. Pozvan na Koncil u Trident, ali na povratku iz Španjolske u Rimu umire. Njegovo djelo "Memoriale" zapravo je duhovni dnevnik i svjedoči o njegovoj povezanosti s Bogom te o velikim milosnim darovima, pogotovu glede razlikovanja duhova. Na žalost, djelo je tiskano tek nakon 300 godina. Godine 1872. proglašen blaženim (Pio IX.). Poznat je po blagosti, molitvi (znao je nalaziti Boga u svemu), pobožnosti prema presvetoj euharistiji, anđelima i svecima. Sv. Petar Kanizije o njemu je napisao: "Imao je izvanredan dar za stvaranje prijateljstva. Nikad nisam susreo tako duboka teologa i čovjeka tako uočljive svetosti; sve su njegove riječi bile pune Boga."  Sv.Franjo Ksaverski- rodio se u Španjolskoj 1506. godine. Teologiju je studirao u Parizu. Tu se i pridružio sv. Ignaciju Loyolskom, utemeljitelju Družbe Isusove. Zaređen je za svećenika u Rimu 1537. godine. Tu se posvetio djelima milosrđa. Godine 1541. pošao je na Istok. Deset je godina navješćivao Evanđelje u Indiji i Japanu i mnoge obratio ka vjeri. Umro je na kineskom otoku San Čao 1552. godine. Zaštitnik je Zajednice Krvi Kristove. Sv. Gašpar je posebno njega odabrao za zaštitnika ovog laičkog pokreta jer je još kao mali po njegovom zagovoru ozdravio od teške bolesti očiju.Po njemu se zove kvart u Zagrebu-Ksaver.  Sv.Alojzije Gonzaga- Plemić,odrastao u dvorcu,otac mu je bio kockar.Od četvrte godine,išao je u školu za vojnike.Obolio je na bubrege,ali se razveselio tome,jer je imao više vremena za molitvu,dok je ležao u krevetu.Još kao mali,učio je druge o vjeri.Sa 18.godina,svo imanje je prepustio bratu i postao je isusovački novak.Umro je od epidemije s 23 godine. Zaštitnik oboljelih od AIDS-a,mladih,tinejdjera.  Sv.Stanislav Kostka- Poljak iz bogate obitelji,sin senatora.Studirao je u Beču sa bratom,teško se razbolio,ali mu nisu dozvolili da dodje svećenik dati mu posljednju pomast.Molio se svojoj zaštitnici sv.Barbari,koja se pojavila u viziji sa dva andjela i donijela mu SV.Pričest.Ozdravio je zagovorom Majci Božjoj,koja mu je poručila da postane svećenik usprkos protivljenju roditelja.Studirao je u Rimu,prijatelj mu je bio sv.Petar Kanizije,a profesor sv.Franjo Borgia.Postao je svećenik novak,ali je godinu dana kasnije umro s 18 godina. Zaštitnik:bolesnika koji imaju slomljene kosti i koji su na samrti.  Sv.Ivan Berchmans- Sin postolara,rodjen u Belgiji,imao je petero braće i sestara,bio je ministrant,brinuo se za bolesnu majku.Nakon što je pročitao knjigu sv.Alojzija Gonzage,želio je postati isusovac.Studirao je filozofiju u Rimu.Učio je sve važnije europske jezike,jer je htio pomagati doseljenicima.Želio je putovati u Kinu,kao misionar,ali je umro od nepoznate bolesti s 22 godine.Bio je drag,brižan i volio je drugima pomagati.Zaštitnik:mladih i ministranata. |
29.07.2006., subota
Makarska
Ove godine,nisam planirao ići na more,nisam čak puno ni razmišljao o tome,no kada sam dobio poziv od rodjaka da idem s njima,vrlo rado sam prihvatio.Ljetovao sam u Makarskoj,predivnom gradu podno planine Biokovo.Tamo skakuču divokoze po padinama. Fascinantno je kako se na tako maloj udaljenosti nalaze tako visoki vrhovi (do 1500 m) tako blizu moru,uz mnogo zelenila,šume alepskog bora.  Makarska je izuzetno star grad.Još u antičko doba,postojalo je ovdje,rimsko naselje Inaronia.Biskup Nikola Bijanković,zaslužan je za suvremene vizure grada,katedralnu crkvu sv.Marka iz 1766. koja se nalazi na Kačićevom trgu.Fra Andrija Kačić Miošić,rodjen je u obližnjem Bristu.Napisao je najčitaniju hrvatsku knjigu svih vremena:"Razgovor ugodni naroda slovinskoga".Knjiga je do sada imala oko 60 izdanja i prevedena je na desetak stranih jezika.    U Makarskom primorju,uz obalu,prostiru se gotovo neprekinuto,šume alepskog bora.To je najljepši primjer pošumljavanja na našoj obali.Alepski bor je domaća vrsta drveća,izuzetno otporan i prilagodjen životu uz more.Ponekad se mogu vidjeti i vjeverice,kako skaču s grane na granu.   Zalasci sunca bili su posebni svaku večer.    |
20.07.2006., četvrtak
Sv.Brigita Švedska
|
Ova svetica,najpoznatija je po molitvama sv.Brigite.To su izuzetno lijepe i vrijedne molitve,koje svakome preporučujem.Mnogima se promijenio život na bolje,kad su ih molili.Najpoznatije su 15 molitava sv.Brigite,one se nalaze već dugo na lijevoj strani moga bloga ispod linkova.Njih je prvi put objavila u Hrvatskoj još Ana Katarina Zrinski-Frankopan u svom molitveniku “Putni tovaruš”.Njen suprug bio je Petar Zrinski,a polubrat Fran Krsto Frankopan. Ali postoji i 7 molitava sv.Brigite i njih objavljujem na kraju ovog teksta iza životopisa sv.Brigite.U nedjelju je njezin blagdan. p.s.Vraćam se za 7-8 dana,za to vrijeme neću objavljivati ništa na blogu. Prema mišljenju učenjaka Igina Cecchettija sv. Brigita među misticima svih vremena svijetli kao zvijezda prvog reda. Njezino svjetlo neprestano rasvjetljuje noć čovječanstva, a njezine su riječi izvori trajne utjehe i milosti. Brigita je za povijest svoje domovine Švedske ono što je sv.Ivana Orleanska za povijest Francuske, sv. Klara za povijest Italije te za hrvatsku povijest dobra kraljica Jelena i posljednja bosanska kraljica Katarina. Te su velike žene ne samo povijesne ličnosti, već i trajno žive legende svojih naroda. Njihova je duhovna ljepota neprestano trajno nadahnuće za svakoga tko je otvoren prema istinskim vrijednostima. Brigita se rodila oko g. 1302. kao kćerka odlične švedske obitelji u Finstadu kod Upsale. Kad joj je bilo deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala i pod njezinim je dojmom, tako reći, ostala cijeloga života. Prvu noć nakon te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin i pozvao je na trajno razmatranje svoje muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila dragu majku. Do svoje udaje već u 14. godini živjela je kroz tri godine kod svoje tetke, odijeljena od oca i svoje obitelji, što joj je bilo veoma teško. U takvom stanju sve više se sjedinjavala s Kristom, čovjekom boli, pa je iz toga upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku s jedne te pomirenja i milosti u Kristu s druge strane. Udavši se po očevoj volji veoma mlada za Ulfa Gudmarssona, rodila mu je osmero djece, postavši uzornom suprugom i majkom. U braku je poput »jake žene« iz Biblije provela 28 godina. Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. On je uz nju u svakom pogledu lijepo uznapredovao. Brigita je svoju djecu veoma dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: »Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!« Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: »Brigita je iz švedske imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete.« Njena kći Katarina proglašena je svetom. Brigita je bila srce i duša brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljelo razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je vršila i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke. Nakon muževljeve smrti Brigita je sve više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. Više puta je među zavađenim kraljevima izvršila mirotovornu posredničku ulogu, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednoga života biskupâ i svećenikâ. Došavši u Rim, ondje je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Tada se mnogo brinula za hodočasnike što su dolazili u Rim s europskog Sjevera. Brinula se ne samo za njihov smještaj, već još više da im svećenici u njihovu jeziku pružaju vjerske usluge, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem. Svetica se trajno bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kćerka Katarina te uz odobrenje pape Urbana V. u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela: za muškarce i za žene. Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu zemlju. U svibnju je stigla pred Jafu gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila u blizini Getsemanija na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Zadnje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu. U Svetoj zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba. Uz sv. Franju Asiškoga sv. Brigita se ubraja među najglasovitije srednjovjekovne hodočasnike Svete zemlje. Ta je svetica u katoličkom svijetu postala slavna još i po svojim spisima koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov Objave. Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je svetica ušla u povijest »kao Božji apostol i prorok«, kao »vidjelica i mističarka Sjevera«. Objave sv. Brigite stručnjaci smatraju pravim književnim i mističnim remek-djelom, jer su pisane živim, slikovitim, kojiput i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro očarati i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je latinskim jezikom, ne doduše klasičnim, ali unatoč tome dostojanstvenim. U Objavama kao ideje vodilje dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrđe. Objave izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino bezgrješno začeće. Od svetaca slavi sv. Josipa i one svete kojih je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila, osobito ono sv. Jakova u Compostelli. Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima. Katolici su uvijek mnogo držali do spisa sv. Brigite jer smatraju da su oni štivo što je kadro čovjeka uzdignuti i dušu mu ojačati. Sv. Brigita je u prisutnosti svoje kćerke Katarine i svoga ispovjednika umrla u Rimu na današnji dan godine 1373. Njezini zemni ostaci preneseni su u Švedsku te ondje sahranjeni u crkvi u Vadsteni. 7 MOLITVI SV.BRIGITE 7 molitava sv.Brigite na čast Muke i Krvi Isusove. Mole se 12 godina. Isus je objavio sv.Brigiti da je za vrijeme svoje Muke dobio gotovo 6000 udaraca i da je za nas prolio više od 30 000 kapljica svoje Presvete Krvi dodajući: "Znaj da ću udijeliti slijedećih pet milosti svakome tko bude svaki dan častio moju Presvetu Krv kroz 12 godina, moleći 7 Oče naša i 7 Zdravo Marija s molitvama koje ti objavljujem!" Isus dalje svetici nabraja obećane milosti: "Osoba koja bude molila ove molitve: 1. Neće ići u Čistilište 2. U Nebu će biti pridružena mučenicima kao da je prolila svoju krv za vjeru 3. Onaj koji moli ove molitve može izabrati tri osobe iz svoje obitleji ili rodbine i Ja ću ih po ovim molitvama dovesti i održati u stanju posvetne Milosti. 4. Nitko iz obitelji osobe koja izmoli ove molitve neće u slijedeće 4 generacije propasti u Paklu 5. Osoba će mjesec dana ranije imati spoznaju o svojoj smrti." Ako osoba koja odluči moliti ove molitve umre prije isteka 12 godina, Isus je obećao sv.Brigiti da će u tom slučaju primiti nakanu osobe kao da je izmolila sve molitve i udijeliti joj sve obećane milosti. Isto tako ako netko iz nehotičnog zaborava ili zbog opravdanih razloga ne bi izmolio molitve jedan ili više dana, može ih nadoknaditi moleći ih drugi dan dva ili onoliko puta koliko ih je dana propustio moliti. Pobožnosti objavljene sv.Brigiti odobrila je Sveta kongregacija za širenje vjere (De propaganda fide) i papa Klement XII (1730.-1740.), a nalaze se u knjižici "Objava" sv.Brigite. I papa Ivan Pavao II u apostolskom pismu od 8.rujna 1991., prigodom 6 stoljeća kanonizacije sv.Brigite, pohvalno govori o toj svetici. 7 molitava sv.Brigite na čast Muke i Krvi Isusove UVODNA MOLITVA Gospodine Isuse, želim uputiti Ocu ovu tvoju molitvu, sjedinjujući se s ljubavlju s kojom si je Ti posvetio u svome Srcu. Prenesi je sa mojih usana u svoje Srce. Usavrši je i dopuni na savršen način, tako da može iskazati Presvetom Trojstvu svu čast i radost koje si Mu ti iskazao moleći je na zemlji. Neka čast i radost prožmu tvoju svetu Ljudsku Narav na proslavu tvojih svetih Rana i tvoje svete Krvi koja je iz njih potekla. I.MOLITVA-ISUSOVO OBREZANJE Vječni Oče, po prečistim rukama Marijinim i po Božanskom Srcu Isusovu prikazujem Ti prve rane, prve boli i prvu krv koju je On prolio kao naknadu i zadovoljštinu za moje grijehe iz mladosti i grijehe svih ljudi, te kao zaštitu protiv prvih smrtnih grijeha, osobito mojih srodnika po krvi. Oče naš, Zdravo Marijo... II.MOLITVA-ISUSOVA MUKA U GETSEMANSKOM VRTU Vječni Oče, po prečistim rukama Marijinim i po Božanskom Srcu Isusovu prikazujem Ti užasne muke Srca Isusova u Getsemanskom vrtu, i prikazujem Ti svaku kaplju krvavog znoja kao naknadu i zadovoljštinu za sve grijehe moga srca i grijehe svih ljudi, kao zaštitu protiv tih grijeha i za širenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Oče naš, Zdravo Marijo... III.MOLITVA-BIČEVANJE ISUSOVO Vječni Oče, po prečistim rukama Marijinim i po Božanskom Srcu Isusovu prikazujem Ti tisuće udaraca, strašne boli i Predragocijenu Krv Isusovu, koju je prolio za vrijeme bičevanja, kao naknadu i zadovoljštinu za moje tjelesne grijehe i grijehe svih ljudi, kao zaštitu protiv tih grijeha i za očuvanje nevinosti, posebno mojih srodnika po krvi. Oče naš, Zdravo Marijo... IV.MOLITVA-KRUNJENJE TRNOVOM KRUNOM Vječni Oče, po prečistim rukama Marijinim i po Božanskom Srcu Isusovu prikazujem Ti Rane, boli i Predragocijenu Krv, koja je istekla iz Isusove glave kad je bio okrunjen trnovom krunom, kao naknadu i zadovoljštinu za sve grijehe moga duha i grijehe svih ljudi, kao zastitu protiv tih grijeha i za ostvarenje Božjeg Kraljevstva na zemlji. Oče naš, Zdravo Marijo... V.MOLITVA-ISUSOV KRIŽNI PUT Vječni Oče, po prečistim rukama Marijinim i po Božanskom Srcu Isusovu prikazujem Ti boli i trpljenja koja je Isus proživio noseći Križ na Kalvariju. Na poseban Ti način prikazujem njegovu Presvetu Ranu na ramenu i Predragocijenu Krv koja je iz nje istekla, kao naknadu i zadovoljštinu za moje grijehe pobune i odbacivanja križa, te grijehe svih ljudi, za grijeh mrmljanja i odbijanja tvojih svetih planova, za sve druge grijehe govora i jezika, kao zaštitu protiv tih grijeha, te za pravu ljubav prema svetome križu. Oče naš, Zdravo Marijo... VI.MOLITVA-ISUSOVO RAZAPINJANJE Vječni Oče, po prečistim rukama Marijinim i po Božanskom Srcu Isusovu prikazujem Ti tvoga Sina pribijena i uzdignuta na Križu, njegove Rane na rukama i nogama, te Presvetu Krv koja je iz njih istekla, njegovo krajnje siromaštvo i savršenu poslušnost, njegove strašne boli Tijela i Duše, Predragocijenu Smrt i nekrvno obnavljanje njegove Žrtve u svim svetim Misama slavljenima na Zemlji. Prikazujem Ti sve ovo kao naknadu i zadovoljštinu za moje grijehe i grijehe svih ljudi za bolesnike, umiruće, svećenike, laike, za nakane svetoga oca Pape, za obnovu kršćanskih obitelji, za jedinstvo u vjeri, našu domovinu, jedinstvo svih narodau Kristu i u svetoj Crkvi, te za one koji su izvan nje. Oče naš, Zdravo Marijo... VII.MOLITVA-RANA PRESVETOG SRCA ISUSOVA Vječni Oče, udostoj se primiti Krv i Vodu što potekoše iz Presvetog Srca Isusova i beskrajne zasluge koje iz njega proizlaze, za potrebe svete Crkve, te kao naknadu i zadovoljštinu za grijehe svih ljudi. Molim Te, budi nam blag i milosrdan. Krv Kristova, zadnji sadržaju Presvetog srca Isusova, očisti me i očisti svu moju braću od svakoga grijeha! Vodo iz Presvetog Srca Isusova, oslobodi me od svake zaslužene kazne za moje grijehe i ugasi Čistilišnu vatru za mene i za sve duše u Čistilištu! Amen. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu... Svim dušama u Čistilištu i svima koji će danas umrijeti, pokoj vječni daruj Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru! Amen! Podrazumijeva se da ove molitve ne mogu i ne smiju nadomjestiti sakramentalnu praksu nedjeljne sv.Mise i redovne ispovijedi vjernika koji ih moli |
18.07.2006., utorak
Govor Majke Tereze
|
na dodjeli Nobelove nagrade za mir, 10.12.1979. Oslo, Norveška (dio teksta) Svi zajedno zahvalimo Bogu za prekrasnu priliku u kojoj zajedno jedni sa drugima možemo podijeliti i izraziti radost što širimo mir, radost, što jedni druge volimo, što volimo Njega, i što su najsiromašniji među siromašnima naša braća i sestre. Ovdje smo se okupili da Bogu zahvalimo na daru mira. Svima sam Vam dala molitvu mira koju je sv.Franjo Asiški molio prije mnogo godina i pitam se da li je osjećao istu potrebu koju mi sada osjećamo da molimo za mir. Pa pomolimo se zajedno: "Učini nas dostojnim, Gospodine, da služimo ljudima u cijelom svijetu, koji žive i umiru u siromaštvu i gladi. Daj njima kroz naše ruke, njihov svakodnevni kruh, daj im mir i radost kroz našu ljubav punu razumijevanja. Bože moj, dopusti mi, mira Tvog da budem glas. Ima li mržnja bilo gdje, daj da ljubav nosim tu. Ima li sumnja bilo gdje, daj da vjeru nosim tu. Ima li očaj bilo gdje, daj da nadu nosim tu. Ima li žalost bilo gdje, daj da radost budem tu. Ima li tama bilo gdje, daj da svjetlo budem tu. Gospodine,daj da ja radije tješim druge, nego što je meni potrebna utjeha; da ja više razumijem druge, nego što je potrebno razumijeti mene; da ja volim, više nego je ljubav meni potrebna; jer zaboravljanjem samoga sebe, čovjek se pronalazi; opraštanjem, biva njemu oprošteno; smrću, on se budi u vječnom životu. Amen." Bog je svijet volio tako jako da mu je poklonio svoga Sina; i poklonio mu je blaženu Djevicu Mariju, i ona je - u onom trenutku u kojem joj je On dao život - požurila da Njemu da drugi. A što je radila tamo? Ona je radila za čin služenja. Ona je služila. Širila je radost, dok je voljela druge. A Isus Krist voli i tebe i mene, On je svoj život dao za nas. I kao da to još uvijek za Njega nije bilo dovoljno rekao je: "Volite onako kako sam ja volio vas, onako kako vas sada volim!" A kako to mi moramo voljeti? Voljeti dok dajemo, jer On nam je dao svog Sina. On je dao svoj život za nas i nastavlja da nam daje; On nam daje sada i uvijek, daje nama i drugima. Nije mu bilo dovoljno da umre za nas, htio je da se mi volimo, da vidimo njega jedni u drugima. I da bi bio siguran da razumijemo ono što trebamo raditi, u času svoje smrti On je rekao da će se nama suditi po onome što smo bili prema siromašnima, gladnima, golima i onima bez domovine. On je sam sebe učinio gladnim, golim i bez domovine, gladnim, ne kruha nego ljubavi, golim ne samo bez ijednog komada odjeće, nego golim ljudskog dostojanstva, bez domovine, ne samo jer nije imao doma, nego jer je bio zaboravljen, ni od koga voljen i ni za koga vrijedan. I rekao je: "Ono što ste učinili i mom najmanjem bratu, to ste učinili i meni." Tako da je za nas divno da postanemo sveti putem ove ljubavi. Svetost, naime, nije luksuz za samo mali broj nas, već jednostavna obaveza za nas sve. A ovom ljubavlju, ovom ljubavlju jednih prema drugima mi postižemo tu svetost. Danas, pošto sam dobila ovu veliku nagradu - ja osobno sam nedostojna - sretna sam zbog naših siromašnih, sretna da siromašni, precizno rečeno mogu razumjeti siromaštvo naših ljudi. Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od lepre. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljenima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donjeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je insistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu veselu vijest. Prije nekoliko tjedana skupili su se neki siromašni. Htjeli smo im reći radosnu vijest: "Bog nas voli, mi volimo Njega, vi ste jedni od nas, i vi ste stvoreni istom voljenom rukom Božjom kao i sva ostala bića, da biste voljeli i bili voljeni." Naši siromašni su izuzetni ljudi i oni su vrijedni ljubavi. Oni ne trebaju naše sažaljenje, našu simpatiju oni trebaju našu ljubav koja ih razumije. Oni trebaju naš respekt i žele da se prema njima odnosimo s ljubavlju i poštovanjem. I osjećam da je najveće siromaštvo, to što mi ovo saznajemo, to što mi to naučimo razumijevati, tek kada su naši ljudi već mrtvi. Nikada neću zaboraviti kako sam jednom pokupila jednog čovjeka na ulici. Bio je prekriven larvama kukaca. Njegovo lice bilo je jedino čisto na cijelom tijelu. Ja sam ga odnijela u dom za umiruće, a on je rekao samo jednu rečenicu: "Živio sam kao životinja na ulici, a sada ću umrijeti kao anđeo, voljen i zbrinut." I umro je prelijepo. Otišao je kući, Bogu. Smrt nije ništa drugo do odlazak kući, Bogu. Osjetila sam koliko ga je razveselila ova ljubav koju je priželjkivao, da za nekoga i on bude netko. Imam jedno uvjerenje koje bih rado podielila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: "Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti." Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni sa jednakom ljubavlju kao vi i ja, sa Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su narodi koje su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele - ne žele više ni jedno dijete - i dijete mora umrijeti. Ja vas ovdje molim u ime malih: Spasite nerođeno djete, prepoznajte prisustvo Isusa u njemu! Kada je Marija Elisabeti došla u posjetu, dijete je u istom trenu u krilu svoje majke počelo poskakivati od radosti, kad je Marija ušla u kuću. Nerođeni se obradovao. Zbog toga obećajmo si ovdje da ćemo spasiti svakog nerođenog. Dajte svakom djetetu priliku da voli i da bude voljeno. Pokušavamo se usvajanjem boriti protiv abortusa. Sa Božjom milošću uspjet ćemo. Bog je blagoslovio naš rad. Mi smo spasili tisuće djece, oni su pronašli svoj dom, u kojem su voljeni, u kojem su željeni, u koji su donijeli radost. Zbog toga danas od vas zahtijevam i pozivam Vas Veličanstva, Ekscelencije, moje dame i gospodo, svi vi, koji ste došli iz različitih zemalja svijeta: Pomolite se da imamo hrabrosti da zaštitimo nerođeni život. Ovdje, u Norveškoj imamo šansu da se za to založimo. Bog blagoslovio dobrostanje, ali u mnogim obiteljima ovdje mi možda imamo nekoga tko nije gladan kruha, ali je gladan, jer se osjeća zaboravljenim i nevoljenim, jer mu je potrebna ljubav. Ljubav počinje kod kuće, prvo tamo. Nikada neću zaboraviti jedno dijete, jednog četverogodišnjeg Hindu-dječaka. On je na neki način čuo: "Majka Tereza nema šećera za svoju djecu." Otišao je kući svojim roditeljima i rekao "Ja ne želim jesti šećer tri dana, poklonit ću ga Majci Terezi." Nakon tri dana njegovi roditelji su ga morali dovesti k meni i on mi je poklonio malu staklenku šećera. Kako je jako volio ovaj mali dječak! Volio je do bola. Ne zaboravite da mnoga djeca, mnoge žene i mnogi muškarci na ovome svijetu nemaju ono što vi imate, i mislite na to da ih volite do bola. Prije nekog vremena pokupila sam jedno dijete sa ulice, na čijem sam licu mogla vidjeti da je gladno. Ne znam koliko dana to dijete nije ništa jelo. Dala sam mu komad kruha i mali je jeo mrvicu po mrvicu. Rekla sam mu: "Pa jedi taj kruh!" Tada me dijete pogledalo i reklo: "Strah me je jesti, strah me je kada dođe kraj da ću opet biti gladan!" Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: "Tamo živi jedna Hindu-obitelj sa osmero djece, koja već dugo vremena gladuju." Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani. Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: "I oni su gladni". Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska porodica, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i dugih koji pate. Ona je imala hrabrosti da dijeli i da podijeli ljubav. To je ono što ja želim od vas: Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i bez domovine da bismo vi i ja imali priliku da ga volimo. Gdje je Bog? Kako ga možemo voljeti? Nije dovoljno da se kaže: "Moj Bože ja te volim." Mi Boga volimo na ovome svijetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo. Naravno, da ja šećer mogu pojesti sama, ali ga mogu i dati nekom drugom. Mogu ga dati odraslima, mogu ga dati djeci. Ako cijeli svoj život u toku cijelog dana sami dajemo, onda ćemo biti iznenađeni onoga lijepog dana kada ljudi budu sve međusobno dijelili i radovali se tome. Tako, ja ću moliti za vas, da vi molitvu proširite dalje u svojim obiteljima. Plod molitve bit će da vjerujemo, da to činimo za Krista. Kada zaista počnemo da vjerujemo, počet ćemo voljeti, najprije u našem domu, potom našeg susjeda, a onda ljude u zemlji u kojoj živimo. Hajdemo svi izgovoriti molitvu: "Bože daj nam snage da zaštitimo nerođeno djete." Jer dijete je najveći Božiji dar jednoj obitelji, narodu i svijetu. Bog vas blagoslovio! Majka Tereza |
16.07.2006., nedjelja
Karmel
Karmel je brdo u Izraelu,po kojem je dobio ime redovnički red karmelićana i karmelićanki. Gospa Karmelska ili Gospa od Karmela je naziv za Blaženu Djevicu Mariju-okrunjenu kraljicu neba i zemlje.  Karmel je brdo koje se često veliča u Starom zavjetu zbog svoje ljepote.Izvorno ta riječ znači rasadnik.Tu se od davnina nalazi svetište. Karmel je mjesto gdje je boravio prorok Ilija i gdje se borio za vjernost pravom Bogu protiv poganskih svećenika. Ilija je jedan od najpoznatijih proroka.Živio je u 8.stoljeću prije rodjenja Krista.Borio se protiv kralja Abaha koji je gradio svetišta poganskim bogovima. Ilija je htio dokazati da postoji samo jedan pravi Bog,a da su njihovi bogovi lažni.Pozvao ih je na brdo Karmel.Okupilo se 450 poganskih svećenika s jedne strane,Ilija s druge strane,a izraelski narod je to promatrao.Uzeli su dva junca.Poganski svećenici su zazivali svojeg boga,no bez ikakvih uspjeha,a Ilija je pomolio se Jahvi,Bogu i tada padne oganj i proguta žrtvu i žrtvenik. Svi se bace na tlo i zaviču: “Jahve je Bog,Jahve je Bog!” Time se pokazalo da je Bog jedini koji daje i uzima život. Bujan život i ljepota Karmela slika su nade u oslobodjenje i sretan život izrelskog naroda,a uvenuli Karmel je slika propadanja i uništenja izreaelskog naroda. Redovničku zajednicu karmelićanki i karmelićana,po legendi,neposredno je utemeljio sv.Ilija. Međutim, pristaše legenda o neposrednom utemeljenju Reda iz razdoblja života proroka Ilije i Elizeja prihvaćaju misao da je prvo pravilo Reda napisao jeruzalemski patrijarh Ivan (oko 410.), drugo antiohijski patrijarh u XII. st., i konačno treće prvotno pravilo dao je jeruzalemski patrijarh Albert.  Sv.Terezija od Isusa (Terezija Avilska) je počela s reformacijom ženske grane Karmela, i to je "proširila" na redovnike među kojima ju je sv.Ivan od Križa najbolje prihvatio i s njom dalje širio taj "novi" stari duh Karmela. Živjeli su u isto vrijeme u središnjoj Španjolskoj u vrijeme procvata njihove zemlje i velikih zemljopisnih otkrića.Pisali su vrlo kvalitetne knjige i oboje su prozvani crkvenim naučiteljima.  Sv.Ivana od Križa,smatraju jednim od velikana španjolske književnosti,bio je majstor pera. Mnogo je svetaca i svetica iz reda karmelićanki i karmelićana. Medju njima posebno se ističe Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica - Mala Terezija  Ona je takodjer crkvena naučiteljica i zaštitnica misija,makar nikad nije bila u misijama i napisala je malo prije nego je umrla sa 24 godine.Ali ona je imala tako veliku želju da širom svijeta govori o Isusu;nije mogla ostvariti naum zbog bolesti i rane smrti.Njena knjiga “Povijest jedne duše” postala je bestseler,prevedena je na više od 50 svjetskih jezika, čitali su je milijuni ljudi od najsiromašnijih do najbogatijih,od seljaka do znanstvenika i sportaša..U knjizi je opisala jednostavan način kako postići svetost ,koji je nazvala Mali Put.Smisao je da se sve što se čini , čini iz ljubavi.Bog ne gleda na veličinu djela,nego s koliko se ljubavi radi.Njeno zanimanje bila je ljubav. Velika svetica je i sv.Edith Stein, filozofkinja i obraćenica iz ateizma, mučenica logora Ausschwitz, koja je 10. listopada 1998. proglašena svetom, a 1. listopada 1999. suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sijenskom. Gerard Tomo Stantić je redovnik karmelićan,rodjen 1876.u Djurdjinu kod Subotice,Hrvat iz Bačke,koji je planirao dovesti karmelićane u Hrvatsku.Tome je pomogao bl. kardinal Alojzije Stepinac.Drugi svjetski rat je to odgodio,pa su karmelićani došli u Zagreb tek 1959.g,a kasnije u Split i na Krk.Gerard Toimo Stantić bio je vrlo uzoran svećenik-redovnik i vodi se postupak da se proglasi blaženim i svetim. Bože,milosrdan si djeci svojoj i Tvoje je milosrdje u sakramentu pomirenja osobito darežljivo dijelio Gerard Tomo Stantić.Dopusti nam ,da Tvoga vjernog slugu,možemo častiti na oltarima svete Crkve. Svoje molitve,radosno življen pokornički život i svoju svećeničku djelatnost,Gerard Tomo Stantić,utrošio je da ljude privuče Malom Isusu i u zajedništvo života s Tobom;stoga daj da se njegovim zagovorom približim vrelu Milosti kako bi moja molitva za milost..(navesti molbu)..bila uslišana njegovim zagovorom.Po Kristu Gospodinu našem.Amen. Hrvatska glumica Edita Majić,pročitala je jednu knjigu sv.Terezije Avilske i tako je bila oduševljena da je pročitala sve ostale njene knjige koje je mogla naći.Odlučila je postati časna sestra karmelićanka i otišla je u samostan u grad Avilu u Španjolskoj,iz kojeg potječe sv.Terezija Avilska.Pronašla se u tome i snimljen je dokumentarni film o njoj.Iz njenih očiju,vidjela se velika radost,iz njenog glasa čula se velika sreća,ona je pronašla svoj mir.  "- To je mjesto za koje se kaže da je raj već ovdje na zemlji, Božji kutak s vrtom i starom bibliotekom, a ja jako volim čitati. Volim se i smijati - a kako je Bog sama radost, samostan neprestano odzvanja smijehom redovnica. S njima sam se smijala kao nikada u životu, od čiste sreće. Sestre - momentalno ih je u samostanu trinaest, a može ih biti najviše 21 - jako su ljubazne i pune prijateljstva i dobrote. Ali, one su i pustinjakinje i samostan u koji odlazim daleko je od svjetske buke, pogodan za sabranost, razgovor s Bogom, meditaciju i kontemplaciju." "- To se događalo postupno, ali brzo. Svi znamo što je protiv Boga, jer sve piše u deset zapovijedi.Griješeći ubijamo život u sebi, te ponovno razapinjemo Krista i pljujemo mu u lice. Svaka ovisnost prema novcu, alkoholu i svemu drugom nas zarobljava" |
12.07.2006., srijeda
Bl.Dj.Marija kroz hrvatsku povijest
|
Svećenik pavlinskoga Reda Eggerer imao je pravo,kada je Hrvatsku nazvao “pravim Marijinim kraljevstvom”. Već kod prvih hrvatskih knezova i kraljeva isticalo se izvanredno poštovanje prema Presvetoj Bogorodici. Kod Knina, u selu Biskupija, pronadjen je Pralik Gospe Velikoga Zavjeta iz oko 1050.g. Kasnije su štovanje podržavali i širili osobitom revnošću pavlini,franjevci,dominikanci,isusovci. S pavlinima je u vezi razvoj Marijinih svetišta u Remetama i u Mariji Bistrici. Franjevci su podigli svetišta na Trsatu,u Sinju,u Iloku. Dominikanci su posredno ili neposredno uveli u hrvatske obitelji moljenje svete krunice. Isusovci su odgojili mnoge kreposne mladiće i djevojke pomoću Marijinih kongregacija. Štovanje je Marije uvijek bilo jedan od sastavnih dijelova hrvatske duhovne kulture. Po gradovima i selima,pjevali su starci,odrasli i djeca : Pod obranu se tvoju utječemo sveta Bogorodice! Ljudi su molili Mariju: O Majko,daj nam pravu ljubav! O Majko,daj nam krepost! O Majko,daj nam čistoću! O Majko daj nam pravo junaštvo! Na bojnim poljima vijala se pred hrvatskim vojnicima zastava sa slikom Presvete Bogorodice. Pouzdanje Hrvata u Bl.Dj.Mariju bilo je poznato širom Europe.U starim je njemačkim i francuskim knjigama zabilježen ovaj dogadjaj.Njega je prepisao bl.Alojzije Stepinac iz jedne njemačke knjižice: “ Dana 1.1.1648. na granici Lotaringije,tri milje od Pont-Monssona,bili su opkoljeni hrvatski vojnici od satnije konjaničkih lovaca.Pogibali su jedan za drugim.Jedan pobožni Hrvat,kadet,bio je već prilično ranjen,ali se još branio.Kad su ga htjeli ubiti,rekao je: ”Pa makar vi bili još okrutniji prema meni,života mi ipak ne možete oduzeti,dok se ne ispovijedim,jer ja sam cijeli svoj život molio Mariju za tu milost.” Ostavili su ga da leži u krvi.Poduprt pomoću Majke Božje,vukao se oko dva sata dok nije našao svećenika,pred kojim se ispovijedio,a nakon toga je umro.” Godine 1935.zagrebački nadbiskup Antun Bauer okrunio je u Mariji Bistrici, čudotvorni kip Marijin i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju,kraljicom Hrvata. (prof. Petar Grgec) p.s. Molim vas da posjetite blog Vjerovati Radosti i blog Smisao tvojeg života.Na prvom blogu,priča je o Heleni,a na drugom njen blog.Ona je djevojka zlatnog srca,koja treba naše molitve,jer boluje od neizlječive bolesti. |
10.07.2006., ponedjeljak
Mali princ
|
Jedna od mojih omiljenih knjiga,koju sam prvi put pročitao bez prekidanja.pritom se smiješeći. Pisac Antoine de Saint Exupery,napisao je svoje najpoznatije i najslavnije djelo,1943.g. za djecu i odrasle.U njemu podjeća odrasle da su i oni nekada bili djeca (ali samo se neki toga sjećaju). Kroz lik malog princa koji je neiskvaren i nježan,pisac kritizira svijet odraslih,materijalizam,koristoljublje i ljudsku glupost,a veliča prijateljstvo,odgovornost,žrtvu,ljubav prema životu. Mali princ govorio nesputano “dječjim ustima” i ne skriva plemenite osjećaje,ne zatomljuje ih,poput odraslih,koji s druge strane nemaju srama u borbi za grabež i prestiž. Pisac započinje priču dogadjajem iz svoga djetinjstva.Kada je imao šest godina, čitao je o prašumi i inspiriran time,nacrtao svoj prvi crtež. Odrasli su mislili da je to šešir,ali to je zmija boa koja je progutala slona.Tada im je nacrtao zmiju bou iznutra,kako bi ga odrasli bolje shvatili. Odrasli su mu savjetovali da se ostavi crtanja zmije boe izvana ili iznutra i da se radije pozabavi geografijom, povijesti,računicom i gramatikom. Bio je obeshrabren neuspjehom svog crteža broj l i svog crteža broj 2. Odrasle osobe nikad ništa ne shvaćaju same, a djeci je muka da im stalno daju objašnjenja. Dugo je živio medju odraslima. Vidio ih je sasvim izbliza. To nije mnogo popravilo njegovo mišljenje o njima. Kada bi sreo nekog od njih tko bi mu izgledao malo bistriji, iskušavao ga je svojim crtežom broj l, koji je stalno čuvao. Želio je saznati da li on zaista shvaća. Ali on bi mu uvijek odgovarao:«To je šešir«. Tada mu ne bi pričao ni zmiji boi, ni o prašumi, ni o zvijezdama. Spustio bih se na njegov nivo. Govorio bi mu o bridžu, o golfu, o politici i o strojevima. I odrasla osoba bila bi vrlo zadovoljna što se upoznala sa tako razboritim čovjekom. Mali princ dolazi s asteroida B 612.Njega je otkrio turski znanstvenik.Prilikom prezentacije otkrića,nisu ga shvaćali ozbiljno,jer je bio odjeven u tursku nošnju.Kada je jedan turski silnik,zapovijedao da se Turci moraju odijevati,kao i ostali,ponovio je prezentaciju i tada su priznali njegovo otkriće. Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: »Kakva je boja njegovog glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire?« Nego vas pitaju: »Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zaradjuje njegov otac?« Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kažete odraslim osobama: »Vidio sam jednu lijepu kuću od crvenih cigli sa geranijama na prozorima i golubovima na krovu...«, oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: »Vidio sam kuću od sto tisuća franaka«. Tada će uzviknuti: »Kako je lijepa!« Ne treba im zamjeriti. Djeca trebaju biti vrlo popustljiva prema odraslim osobama.Ali, naravno, mi koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve Poznajem planet na kojem živi neki crveni debeljko. Nikad nije pomirisao cvijet. Nikad nije pogledao zvijezdu. Nikad nije nikoga volio. Nikad ništa drugo nije radio, samo je računao... I po cijeli dan ponavlja kao i ti: »Ja sam ozbiljan čovjek! Ja sam ozbiljan čovjek!« i pri tom se sav nadima od ponosa. Ali to nije čovjek, to je gljiva. I ako ja poznajem jedan jedinstveni cvijet, koga nema nigdje osim na mom planetu, i koji jedna mala ovca može uništiti u jednom trenu, samoo tako, jednog jutra, čak i ne shvaćajući šta čini, zar to nije važno! Mali princ je putovao svemirom i nailazimo na zanimljive likove,koji su živjeli besmisleno i okupirali život glupostima.Kralj je vladao asteroidom na kojem nije bilo podanika,pijanac više nije ni znao zašto pije,poslovni čovjek,kupovao je zvijezde koje mu ničemu ne služe,jer ne može do njih,samo mu se pripaljivač plinskih svjetiljki svidio,jer se on bavi nečim drugim,a ne samim sobom. Ipak je kralj rekao nešto pametno:Treba od svakoga zahtijevati,ono što može učiniti.Vlast u prvom redu,ovisi o razumu. Pijem, odgovori pijanica turobno. Zašto piješ? upita ga mali princ. Da zaboravim, odgovori pijanica. Što da zaboraviš? raspitivao se mali princ koji ga je već žalio. Da zaboravim da se sramim, prizna pijanica obarajući glavu. Čega da se sramiš? raspitivao se mali princ koji je želio da mu pomogne. Da se sramim što pijem,završi pijanica i utonu konačno u šutnju. I mali princ ode zbunjen. »Odrasli su zaista vrlo, vrlo čudni«, govorio je on u sebi dok je putovao. I što radiš s tim zvijezdama? Što radim s njima? Da. Ništa. One su moje. Zvijezde su tvoje? Da. Čemu ti to služi što su zvijezde tvoje? To me čini bogatim. A čemu ti služi što si bogat? Da kupim druge zvijezde, ako ih netko pronadje. Kako zvijezde mogu biti nečije? Pa čije su one? – odgovori mrovoljno poslovni čovek. Ne znam. Ničije. Onda su moje, pošto sam ja prvi na njih pomislio. To je istina, reče mali princ. I šta radiš s njima? Upravljam. Brojim ih i prebrojavam reče poslovni čovjek. To je teško. Ali ja sam ozbiljan čovjek. Mali princ još nije bio zadovoljan. Ali ako ja imam šal, mogu ga staviti oko vrata, i odnijeti ga. Ako imam cvijet, mogu ga ubrati i odnesti. A ti ne možeš da ubereš zvijezde! Ne, ali mogu ih staviti u banku. Šta to znači? Znači da napišem na papir broj mojih zvijezda. Zatim taj papir zaključavam u sef. I to je sve? To je dovoljno! »Odrasli su zbilja sasvim neobični«, reče jednostavno mali princ u sebi dok je putovao. Sedmi planet bila je dakle, Zemlja. Mali princ ode da ponovo vidi ruže. Vi uopće ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Ruže su se osjećale vrlo nelagodno. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama,značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoloo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on... Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Ono što je bitno,očima je nevidljivo. Da bolje zapamtite  Voici mon secret. Il est trčs simple: on ne voit bien qu'avec le coeur. L'essentiel est invisible pour les yeux. francuski And now here is my secret, a very simple secret: It is only with the heart that one can see rightly; what is essential is invisible to the eye. engleski Hier ist mein Geheimnis. Es ist ganz einfach: man sieht nur mit dem Herzen gut. Das Wesentliche ist für die Augen unsichtbar. njemački He aquí mi secreto. Es muy simple: no se ve bien sino con el corazón. Lo esencial es invisible a los ojos. španjolski Íme, a titkom. Egyszerü: az ember csak a szívével lát jól. A lényeges a szemnek láthatatlan. madjarski Oto moja tajemnica. Jest bardzo prosta: widzimy tylko poprzez serce. To co najwazniejsze jest niewidoczne dla oczu. poljski Cuj mojo skrivnost. Zelo preprosta je: Kdor hoce videti, mora gledati s srcem. Bistvo je ocem nevidno. slovenski Dobar dan, reče mali princ. Dobar dan, reče trgovac. To je bio trgovac savršenih pilula koje gase žedj. Čovjek proguta jednu tjedno i ne osjeća više potrebu da pije. Zašto to prodaješ? upita mali princ. To je velika ušteda u vremenu, reče trgovac. Stručnjaci su proračunali. Čovjek uštedi pedeset tri minuta tjedno. A što radi za tih pedeset tri minuta? Radi što hoće... »Kada bih ja imao, reče u sebi mali princ, kad bih ja imao slobodnih pedeset tri minuta, uputio bih se sasvim lagano nekom izvoru...« Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, uzgajaju pet tisuća ruža samo u jednom vrtu... i nisu u stanju da u njima nadju ono što traže... Nisu u stanju da nadju, odgovorih... A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode... Ako vam pristupi dječak,ako se smije,ako mu je kosa zlatna,ako ne odgovara kada ga pitate,pogodit ćete odmah tko je on!Ne dajte mi da tugujem,odmah mi javite da se vratio… |
08.07.2006., subota
Bl.Marija od Propetoga Isusa Petković
|
Životopis Marija od Propetoga Isusa Petković rodila se 10. prosinca 1892. u župi Svih Svetih u Blatu, na otoku Korčuli. Bila je šesto od osmero djece u obitelji Antuna Petković-Kovač i Marije Petković (djevojački Marinović). Uzorni roditelji djecu su kršćanski odgajali i poučavali ih u vjeri. Njihova kći Marija pokazivala je sklonost pobožnosti i milosrđu. Uočavala je patnje ljudi, glad i neimaštinu, pa je već u djetinjstvu odlučila štititi siromahe, tu »probranu i ljubljenu braću raspetoga Gospodina«, kako ih je znala oslovljavati.Obitelj je bila bogata (imali su oko 750 radnika najamnika u maslinicima i vinogradima),ali nju nisu zanimala zemaljska dobra. Bila je jako bistra i već je sa pet godina pošla u osnovnu školu,a završila je s 11 god.Sa 14. godina obećala se Isusu i s Njim se «vjerila», kako to ona kaže. Kada je imala 19 g.umro joj je otac i ona se tada brinula o mladjim sestrama blizankama. Uz to je godinama samoinicijativno okupljala djecu siromašnih obitelji, poučavala ih je vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole. Bila je poprilično krhka i često je pobolijevala. Nošena čežnjom pomagati siromasima i potrebnima, na poticaj je dubrovačkoga biskupa Josipa Marčelića 1919. postavila temelje svoje buduće redovničke zajednice zamišljene »za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži«..U prosincu 1956., zajednica je dobila papinsko priznanje i odobrenje konstitucija. Marija Propetoga Isusa Petković najveću radost vidjela u siromasima, odbačenima na rub društva i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se je ako im je mogla biti na usluzi. Stoga se sve do svoje blažene smrti u Rimu 9. srpnja 1966. nije u marala poticati svoje sestre neka ponašanjem i žrtvom pokazuju kako se i u njima utjelovila Božja ljubav, dobrota i milosrđe. Ova je kćerka Dubrovačke biskupije uspjela u svojemu duhovnom životu spojiti apostolsko djelo širenja vjere s djelotvornom skrbi i ljubavi prema malenima. Bila je kadra trpjeti i podnositi uvrjede, a »siromaštvo i poniznost učinila je najvećom životnom vrijednošću«. Duhovnu jakost i razboritost crpila je iz molitve i savjetâ crkvenih pastira, pred kojima se pokazivala vrlo poučljivom i poslušnom. Posebice je poštivala i cijenila biskupske i papinske odredbe, što se najbolje vidi iz okružnice kojom je svojim sestrama objasnila što znače pravila i konstitucije: »One su riječ i zakon našega Gospodina... sveto Pravilo, knjiga života, put križa, ključ raja i veza vječnog prijateljstva...«. Papa Ivan Pavao II.proglasio ju je blaženom 6.lipnja 2003..u Dubrovniku. Družba kćeri Milosrđa, koju je ona osnovala, broji danas 429 sestara, koje djeluju u državama Europe (Hrvatska,Srbija,BIH,Slovenija,Njemačka,Italija,Rumunjska) i Južne Amerike (u Argentini, Paragvaju, Čileu i Peruu) te u Kanadi.Kuća matica Družbe je u Blatu, središnjica s vrhovnom upravom u Rimu, a u Zagrebu je sjedište Hrvatske provincije Krista Kralja te u Šestinama kuća početne redovničke formacije (novicijat) i u Dubrovniku prednovicijat. Sestre se bave odgojem djece i mladeži, njegom staraca i bolesnika, župnim apostolatom, promaknućem dostojanstva ljudske osobe te promaknućem misija i ekumenskoga dijaloga. Molitva blaženoj Mariji od Propetoga Isusa Petković Vjerni Oče, u svojem neizmjernom milosrđu htio si da Krist za nas trpi sramotu križa da nas njegovom sinovskom poslušnošću oslobodiš od vlasti Zloga. Udijeli nam da iskusimo žarku ljubav prema Kristu i Crkvi koja je obilježila život i djela tvoje Službenice Marije Propetog Isusa. Dopusti nam da se radujemo plodovima milosti koji izviru iz drveta Spasiteljeva slavnog križa, da mognemo zajedno sudjelovati u tvojoj vječnoj slavi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu… U Vatikanu je 19. studenoga u Kongregaciji za kauze svetaca održana redovita skupština kardinala i biskupa, članova iste kongregacije, tijekom koje je definitivno potvrđeno čudo, koje se dogodilo po zagovoru Časne službenice Božje Marije od Propetog Petković, utemeljiteljice Družbe Kćeri Milosrđa. To je čudo predstavljeno u postupku za njezinu beatifikaciju. Dana 26. kolovoza 1988. u podmornicu peruanske vojne mornarice "Pacoca", dok je plovila prema bazi Callao nedaleko Lime, udario je japanski ribarski brod i prouzročio veliku pukotinu na podmornici, tako da su se prostori s električnim postrojenjima napunili vodom. Podmornica je ostala bez struje i bez pogona. Članovi posade, njih 23 bacili su se u more i uspjeli se spasiti. Drugih 25 je međutim ostalo zarobljeno u truplu podmornice. Zapovjednik, koji je kasnije poginuo, uspio je zatvoriti izvana okna na zapovjedničkom mostu. Ostala je međutim otvorena glavna pumpa zraka kroz koju je tijekom spuštanja podmornice ušla voda sve do prostora gdje su se nalazili motorni pogoni. Poručnik na bojnom brodu, Roger Luis Cottrina Alvarado, pojurio je u prednji dio lađe, gdje se nalazio prostor za pucnjavu i nastojao spasiti posadu, koja se nalazila ispod palube. U toj manevri mornar Panana je ostao užlijebljen nogom u gornji zatvarač stražarnice, koja služi kao izlaz. Poručnik Cottrina je uspio podići zatvarač i osloboditi mornara, ali ga je jaki pljusak vode odbacio i poskliznuo se do nepropustive pregrade, koja se nalazila između sale za pucnjavu i odjela s baterijama. Podmornica se potapljala s pramcem. Tri mornara, koja su se nalazila u prostorijama motora su poginula. Unatoč velikoj količini i jakim pritiscima vode poručnik Cottrina uspio se popeti do gornjeg zatvarača i zatvoriti ga. Da stvar bude još gora nestale su i zasovnice. On je uspio pokrenuti ručno kolo i staviti zasovnice. Na taj je način zaustavio ulaz vode i poplavu prostorija. Tako su se spasila 22 mornara i dan kasnije bila izvučena iz podmornice. Istražno vojno, a kasnije i crkveno povjerenstvo je ustvrdilo da se radi o izvanrednom slučaju, jer se zatvaranje pumpe u onakvim uvjetima ne može objasniti normalnim silama. Roger Cottrina, 42-godišnji poručnik na bojnom brodu je ispripovjedio kako se u onim teškim trenucima obratio službenici Božjoj Majci Mariji od Propetog Petković, o kojoj su mu govorile sestre Kćeri Milosrđa tijekom njegova boravka u mornaričkoj bolnici, koje tridesetak godina djeluju u toj bolnici, gdje je čitao i njezin životopis te je uvjeren da je ona posredovala u spašavanju njega i većeg djela mornara na podmornici. Roger Luis Cottrina Alvarado, časnik vojne mornarice iz Lime (Peru) 1998. godine dobio je nagradno putovanje po Europi, te je tom prigodom posjetio grob svoje čudotvorke čiji su zemni ostaci tada još bili u Rimu. |
07.07.2006., petak
Da li postoji zlo?
|
Profesor je izazvao svoje studente ovim pitanjem. “Da li je Bog stvorio sve što postoji?” Student je hrabro odgovorio,”Da,jest!” Profesor nastavi, "Ako je Bog stvorio sve, onda je Bog stvorio i zlo, dok ono postoji. I prema principu da naša djela govore o tome tko smo mi, slijedi da je Bog zlo!" Studenti zanijemiše pred takvim odgovorom. Profesor je bio prili čno zadovoljan sobom jer je jos jednom dokazao studentima da je vjera u Boga samo mit. Jedan student je podigao ruku i zapitao profesora: "Mogu li vam postaviti jedno pitanje profesore?" "Naravno," odgovori profesor. Student ustade i zapita: "Profesore, da li hladnoća postoji?" "Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikada nije bilo hladno?" Studenti su se zasmijali na čudno kolegino pitanje. Mladi student nastavi, "U stvari, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono sto mi smatramo hladnoćom, u realnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt je podložan izučavanju kada posjeduje ili zrači energiju. Apsolutna nula (-273 C) je totalno odsustvo topline. Svaka materija postaje inertna i nesposobna za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo izmislili taj pojam da opišemo kako se osjećamo kada nemamo topline." Student nastavi dalje. "Profesore, da li tama postoji?" Profesor odgovori, "Naravno da postoji." "Jos jednom ste u krivu profesore. Ni tama ne postoji takodjer. Tama je u stvarnosti odsustvo svjetla. Možemo izučavati svjetlo ali ne i tamu. U stvari, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razlomimo svjetlo u više boja i izučavamo različite svjetlosne dužine svake boje posebno. Ne možete mjeriti tamu. Jedna zraka svjetla može doći u tamu i osvijetliti je. Kako znate koliko je neki prostor taman? Možete mjeriti samo količinu prisutne svjetlosti, zar ne? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se dogadja kada nema prisustva svjetla." Konačno, mladić upita profesora, "Profesore, da li zlo postoji?" Sada nesiguran, profesor odgovori, "Naravno, kao što sam to već rekao. Vidimo to svaki dan. Svakodnevno možete vidjeti ljudsku nečovječnost prema drugim ljudima. Mnoštvo je primjera kriminala i nasilja svuda po svijetu. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo." Na ovo je student odgovorio, "Zlo ne postoji gospodine profesore, ili bar ne postoji samo po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. To je isto kao tama i hladnoća - riječ koju je čovjek izmislio da opiše odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjerovanje ili ljubav, koji postoje isto kao svjetlo ili toplina. Zlo je rezultat onoga što se dogadja kada čovjek ne posjeduje Božju ljubav u sebi. To je kao hladnoća koja dolazi kada nema topline ili tama koja dolazi kada nema svjetlosti." Profesor je sjeo i nije ništa rekao. Ime mladog studenta bilo je - Albert Einstein! |
04.07.2006., utorak
Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metod
|
Sv. Ćiril i Metod su braća,koji su donijeli kršćanstvo na naše prostore.Slave ih i katolici i pravoslavci.Papa Ivan Pavao II. ih je 31. prosinca 1980. proglasio suzaštitnicima Europe. A prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Metoda,papa Ivan Pavao II. je 2. lipnja 1985. objavio encikliku “Slavorum apostoli”, u kojoj slavi dvojicu Sv. Braće kao »duhovni most« između zapadne i istočne tradicije, kao »ekumenske zaštitnike istočne i zapadne Crkve koji su dali također i kulturno jedinstvo jednom dijelu Europe«. Zaštitnici su ekumenskog pokreta,Češke,Slovačke, Makedonije,Bugarske. Po njima je nazvana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda,koja obuhvaća kontinentalnu Hrvatsku.A,u Skopju,u glavnom gradu Makedonije,sveučilište je nazvano po njima- Sveučilište sv.Kirila i Metodija.U zagrebačkoj katedrali,nalaze se njihovi kipovi,a po njima je nazvana i crkvica u mjestu u kojem sam živio do sedme godine.Tamo su mi djed i baka. Metod je rodjen 826.g,a Ćiril,(velik dio života zvao se Konstantin) godinu dana kasnije u Solunu u Grčkoj.Tada je taj grad bio u Bizantskom carstvu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik,prerano je umro,a majka Marija vjerojatno je slavenskog porijekla.Braća su studirala u Carigradu (Istanbul), Ćiril je nakon studija postao svećenik,a Metod puno kasnije u Rimu. Ćiril je bio bibliotekar crkve sv.Sofije (Aja Sofija). Oko g. 860. car je zadužio Ćirila za jednu političkoreligioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza.Metod je išao sa njime.Misija je uspjela,mnogi Kazari su se pokrstili,a njihov Kan je sklopio prijateljstvo s bizantskim carem.Usput su pronašli grob sv.Klementa,pape i mučenika kod Kersona na Krimu i njegove relikvije su uzeli sa sobom. U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846–860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metoda jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Ćiril izumio novo pismo i postao prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika. On je na taj jezik preveo tekstove bizantinske liturgije, tj. Euhologij (Obrednik), Evanđelja, Poslanice te neke tekstove latinske liturgije. Nakon njegove smrti Metod je dovršio prijevod Sv. Pisma-Biblije, osim knjiga Makabejaca, preveo je i Novokanon te jednu zbirku iz djela sv. Otaca. Godine 868. krenuli su sa pratnjom prema Moravskoj.Tamo su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. simbol sveučilišta u Skopju,nazvanog po njima Krenuli su na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenik. (Kasnije su pape zabranile korištenje u liturgiji svih jezika osim latinskog da se uvede red i jedinstvenost.Samo su Hrvatima dozvolili da se koriste staroslavenskim jezikom i to je trajalo sve do II.vatikanskog sabora u XX.stoljeću ,kada su dopušteni svi jezici.Govori se da su Hrvati imali povlasticu zbog sv.Jeronima,koji je rodjen na našim prostorima,a koji je prvi Bibliju preveo na latinski.) Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas. Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metoda imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Srijemske Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen od germanskih knezova i tri godine proveo u zatvoru. Papa Ivan VIII. (872–882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. Širio je kršćanstvo po Moravskoj,Panoniji,Češkoj i Poljskoj. Metod je umro 6. travnja 885. u Velehradu u Češkoj. |
02.07.2006., nedjelja
Žrtve u Lugu
|
Ovaj tekst je tužan i govori o stradanjima ljudi poslije II.svjetskog rata.Posvećen je nevinim žrtvama. Prošli tjedan bio je pokop posmrtnih ostataka 293 žrtve progona poslije završetka II.svjetskog rata u šumi Lug u predgradju Bjelovara. Sv.Misu je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons.Josip Mrzljak.Prisustvovali su predstavnici Vlade,Hrvatskog Sabora,Županije,okolnih gradova,rodbine žrtava i gradjani(Večernji list). II.svjetski rat donio je velika stradanja.Tako je samo na području Bjelovarsko-bilogorske županije,poginulo i ubijeno 3593 ljudi za vrijeme rata,a 2571 ljudi nakon rata.Broj vjerojatno nije konačan,jer se još rade istraživanja. Na kraju II.svjetskog rata,pobijedili su partizani.Oni koji su bili na suprotnoj strani bojali su se,pa su bježali prema austrijskoj granici.Radilo se o jako velikom broju ljudi od nekoliko stotina tisuća vojnika različitih vojski,civila,žena i djece.Na Bleiburškom polju u Austriji,zaustavili su ih britanski tenkovi,oduzeli im oružje i predali jugoslavenskoj vojsci.Mnogi su već tamo ubijeni,a ostali su svrstani u kolone i tjerani pješke u obrnutom smjeru. Jedan Slovenac je u Lugu držao govor i pritom je rekao da njegova slovenska udruga nastojio pronaći grobnice,istražiti ih i dostojno ljude pokopati.Izjavio je da po Sloveniji u šumama,jamama ima oko 170 000 do 190 000 poginulih Hrvata poslije II.svjetskog rata i oko 50 000 Slovenaca i pripadnika ostalih naroda.Slovenske i hrvatske vlasti,po njegovim riječima ne vode nikakvu brigu o tome,nego male nevladine udruge poput njegove,nastoje se brinuti i učiniti što mogu. Dio ljudi koji su preživjeli put preko Slovenije,preživjeli su i pušteni su kući ili su uspjeli pobjeći.Moj djed imao je tada 17 god.,služio je vojni rok u domobranima.Bio je zarobljen i u koloni.Kada su prolazili kroz njegovo selo,primijetile su ga žene iz sela,izdvojile ga iz kolone i tako je preživio. No,velik broj njih imao je drugačiju sudbinu.Bilo je više od 20 tranzitnih,sabirnih i radnih logora širom Jugoslavije poslije 1945.g. Medju mnogim gradovima,koji su bili sjecišta koloni bio je i Bjelovar.Tu su bili prolazni ili konačni logori.Zatočenici su odvodjeni pred “brzometne” vojne ili “narodne” sudove koji su izricali smrtne ili zatvorske kazne,uglavnom bez prava žalbe. Na području Bjelovara bilo je 9 gubilišta,a na području županije čak 58 (iz knjige Zdravko Ivković:Hrvatski križni put,postaja Bjelovar-Lug 1945.,Matica Hrvatska) Jedno od tih gubilišta je i šuma Lug (na slici),gdje je ubijeno mnogo ljudi.Još i danas,vide se na stablima tragovi metaka i kuke za vješanje.Mučenici su bačeni u zajedničke jame.Do nedavno o tome se nije smjelo pričati i tek 1992.,podignuto je spomen-obilježje,veliki križ sa trnovom krunom.Iskopane su jame i nadjeni posmrtni ostaci 293 ljudi,vjerojatno ih ima još,jer nije cijelo područje još istraženo.Istraživanja posmrtnih ostataka radjena su u Zagrebu,pa su tek sada dostojno pokopani u novu grobnicu,zajedno sa žrtvama iz šume Trnovka. Ubijen je i franjevac Sebastijan Šantalab,rodjen u Crkovcu kraj Lepoglave1913.g.U Gimnaziji Bjelovar predavao je vjeronauk,zamjerio se jednoj učenici,komunistički nastrojenoj,optužila ga je i tražila njegovu glavu.Uhićen je i ubijen bez suda u šumi Lug sa drugima 20. srpnja 1945.g. Ferdo Gassmann,rodjen u Bački,porijeklom Nijemac,gvardijan samostana u Bjelovaru ubijen je 28.studenoga 1946.g i pokopan negdje pod plotom na bjelovarskom groblju.Bio je vrlo nadaren i drag čovjek,prevoditelj knjiga,pomogao je siromašnima.Jedno vrijeme,predavao je matematiku i fiziku.Uspio je pobjeći nekoliko puta,dok nije strijeljan. Oba su dobila svoje ulice u Bjelovaru,a postoji i ulica Put žrtava u Lugu. Napisao sam ovo,jer treba imati poštovanja prema žrtvama,od kojih su mnogi bili nevini,obični gradjani i seljaci.Svi ljudi po Deklaraciji o ljudskim pravima imaju pravo na život,pošteno sudjenje,pravo na žalbu,što oni nisu imali.Nisu imali ni svoje grobove,njihovi rodjaci nisu mogli pohoditi njihova počivališta do sada.Radilo se o velikoj nepravdi i nevinim žrtvama,koje ne zaslužuju da ih se zaboravi.Jedan poljski nobelovac rekao je:”Možete me ubiti,ali moja djeca,pisat će što ste mi učinili.” Teško je graditi budućnost,kada nisu riješeni povijesni problemi.Trebalo bi istražiti masovne grobnice poput ove,posmrtne ostatke ljudi dostojno pokopati,bar to su zaslužili. Mnogi od onih koji su to učinili,više nisu živi,a neki i jesu.Nema smisla se osvećivati i nanositi nove boli.Treba oprostiti,makar kako to bilo teško,jer samo se dobrim zlo briše.Treba moliti Boga za pokojne i za obraćenje krivaca i voditi poteze da se ovakva zla ne dogadjaju ni nama ni budućim generacijama.Previše je nevine krvi proliveno. Gospodine svemogući Bože,molim Te,po dragocjenoj krvi koju je Tvoj božanski Sin Isus prolio iz svojih svetih ruku i nogu,pomozi dušama u čistilištu stradalima za vrijeme i nakon II.svjetskog rata.Smiluj im se,kako bi Te hvalili i slavili u Tvome veličanstvu kroz svu vječnost.Amen. Pokoj vječni,daruj im Gospodine i svjetlost vječna,svijetlila im,počivali u miru Božjem.Amen Hodam na prstima ovom zemljom, da ne budim uspavane boli i pazim gdje ću stati na ovoj zemlji ranjenoj, da usput ne zagazim u kosti iz kojih već mnogo ljeta cvjetaju crveni božuri na uskipjeloj krvi Hrvata i zriju žita iz lubanja mrtvih ratnika. Gospodine podari im mir u njihovim znanim i neznanim grobovima, a njihove duše pridruži vojsci duša poginulih za domovinu Hrvata. Branko Kreštan,iz pjesme” Tu gdje je uskipjela krv” "VI STE UVIJEK BILI ROBLJE.." napisao: Vladimir Nazor pjesmu su uglazbili Gibonni & The Obala Rekoše: "Vi ste uvijek bili roblje, A povijest vaša nalik je na groblje Na kome niti pravog križa nema; Ponegdje ploča, bez imena, nijema; I korov svuda! Uza sve su pute Otaca vaših kosti razasute! U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju: Pognojili su kao đubre zemlju I nestade ih pustih... bez spomena! Svu prošlost vašu zastrla je sjena, I ovi je mrak!" Da, to nam kažu, A sve u meni na to kliče: Lažu! lako nema raka, spomenika, Zidina, ploča, pergamena, slika, Ja ipak znam što bje i kako bje. Ne razasute na sve četir’ strane Već u mom tijelu leže ukopane Otaca mojih put i kosti sve! Propao nije ni duh im ni lik: Pognojili su tlo iz koga nikoh, Njivu što gradim, putove što svikoh: Njih mrtvih ja sam živi spomenik! |
