dijamantni dvorac
12.11.2017., nedjelja
Šumarski kviz
|
1. Šumarski muzej postoji u: a) Slatini b) Krasnu c) Novoj Gradiški 2. Koji je od navedenih hrvatskih književnika bio i poznati dipl. ing. šumarstva? a) Mato Lovrak b) Josip Kozarac c) Petar Preradović 3. Koja je najčešća vrsta drveća u šumama Hrvatske? a) Obična bukva b) Hrast lužnjak c) Obični grab 4. Koji je postotak državnih šuma u Hrvatskoj? a) 20% b) 45% c) 75% 5. Koliko ima šumarskih fakulteta u Hrvatskoj? a) jedan b) dva c) tri 6. Gdje se nalazi najpoznatija srednja šumarska škola u Hrvatskoj? a) u Karlovcu b) u Bjelovaru c) u Rijeci 7. Koliko ima živućih hrvatskih akademika iz područja šumarstva? a) nijedan b) dva c) četiri 8. Koje godine je počeo izlaziti Šumarski list? a) 1877. b) 1912. c) 1952. 9. Koje godine je nastalo Hrvatsko šumarsko društvo? a) 1816. b) 1846. c) 1916. 10. Koja od navedenih vrsta drveća ima meko drvo? a) grab b) lipa c) brijest 11 U kojem od navedenih hrvatskih nacionalnih parkova, glavna vrijednost je šuma? a) Brijuni b) Kornati c) Risnjak 12. Koju vrstu drveća je otkrio Josip Pančić rođen u Bribiru kraj Crikvenice? a) ariš b) omoriku c) tuju 13. Koja od ovih vrsta drveća nije listopadna vrsta? a) cedar b) bagrem c) javor 14. Koja od ovih životinja ne živi u šumama Hrvatske? a) dabar b) veliki tetrijeb c) svizac 15. Tko je bio prvi direktor poduzeća „Hrvatske šume“? a) Josip Kuže b) Josip Dundović c) Josip Manolić 16. Koji je drugi naziv za niske šume? a) sjemenjače b) panjače c) blistače 17. Što je to garig? a) degradirana makija b) čistina usred šume c) vrsta šumske ceste 18. Koja je ophodnja (sječiva dob) hrasta lužnjaka? a) 70 godina b) 140 godina c) 180 godina 19. Kako se zove najveći kompleks šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj? a) Spačva b) Čorkova uvala c) Golubinjak 20. Kako se zove plod jasena? a) žir b) šipak c) perutka p.s. Ako nekoga zanima, naknadno mogu dati rješenja. |
15.10.2017., nedjelja
Molitva za nerođene - 40 dana za život
|
Nakana: Molimo za svekoliko dublje razumijevanje kako je poruka ZA život ukorijenjena u dvjema osnovnim životnim istinama: 1. Bog postoji; 2. taj Bog nisam ja. Sveto pismo: »Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša.« (Post 2,7) Razmatranje: Bog postoji i taj Bog nisam ja. Ne, mi smo sami po sebi malena i slaba bića. No, samo ako nemamo Boga u svom životu. Stoga svi u svom srcu čeznemo biti jaki. No, kako je to moguće? Biti jak, a ne biti Bog. Nama ljudima to je često neshvatljivo i teško pitanje. Zato je Bog poslao svog Sina da se rodi. Stvorio ga je od praha zemaljskog da bi bio Bog i čovjek. Da u Njemu imamo uzor i da se u Njega ugledamo. Jer i On, Bog, postao je čovjekom, djetetom, malenim i slabim da bi nam pokazao što to znači biti čovjekom. Što je čovjek i što čovjek kao dijete Božje može. Toliko simbolike ima u samom Isusovom rođenju. Jer kroz njegovo rođenje i nama ljudima ponovno je udahnut novi dah života. Rođena je nova nada, nova snaga i putokaz, a sve to u malenom djetešcu. Ne trebamo se bojati biti maleni i slabi jer ako nosimo Boga u svom srcu i živimo u punini možemo, iako maleni, činiti velika djela. Osim simbolike Isusova rođenja velika je i simbolika u zlu Herodova doba. Tada je počela borba protiv Imena Isusova. Herod je želio uništiti Ime Isusovo, satrti ga da nestane. No, nije uspio, ali su u tom bijesu stradali najneviniji, nevina dječica. To se događa i dan danas. Herodi današnjeg vremena žele satrti Ime Isusovo u našim srcima. U srcima majki. Da zaborave ljubav u sebi, da zaborave Isusa. I pri tome i dan danas stradavaju najneviniji. Molitva: Budimo mudri i srca puna ljubavi te se ugledajmo na mudrace onog vremena te postanimo mudraci ovoga. Dođimo i poklonimo se Isusu pred bolnicu jer u svakom licu malenog djeteta ocrtava se milina lica Djeteta Isusa. Donesimo mu u srcu što su mu i mudraci donijeli. Mir, radost i ljubav. Neka naša molitva bude naše zlato, neka naša radost bude tamjan koji se širi svuda oko nas i neka naša smirna bude naš mir i ljubav koju nosimo za one koji su najranjiviji. Amen! Margareta Pleša, organizacijski tim 40 dana za život – Bjelovar |
20.09.2017., srijeda
Popis hrvatskih dance pjesama
|
Na popisu su poznatije hrvatske dance pjesme ponajviše iz 1990.-ih. E.T. *Tek je 12 sati *Da ti nisam bila dovoljna *Ne traži ljubav *Sve bi dala da znam *Ja ti priznajem *Probudi me *Totalno sam lud (s Tony Cetinskim) *Daj mi dozvoli *Drugo ime ljubavi *Nemoj mi raditi to Colonia *Sve oko mene je grijeh *Za tvoje snene oči *Oduzimaš mi dah *Plamen od ljubavi *Ti da bu di da *Svijet voli pobjednike *Svjetla grada *Mala garava *Takvi kao ti *Budi mi zbogom *Mirno more *Lažu oči tvoje *Pogledom me skini *Jače nego ikad *Najbolje od svega Dino Dvornik *Afrika *Ti si mi u mislima *Zašto praviš slona od mene *Jače manijače *Ja bi preživio *Nadahnuće *Ella e Tony Cetinski *Ljubav i bol *Prah i pepeo *Tvoje tijelo *Danas ćeš mi trebati *Moja mala kraljice *Mi Massimo *Benzina Ivana Banfić *Šumica *Imam te *Ne mazi me kao on *Navigator *Di je vatra *Otisak prsta *Žena zna *Ko bi doli *Predaleko Nina Badrić *Godine nestvarne *Ja sam vlak (s Emilijom Kokić) *Budi tu *Ako odeš ti *Ja za ljubav neću moliti Alka Vuica *Laži me *Otkad te nema *Nek ti jutro miriše po meni Kasandra *Kazna *Nisi ti jedini na svijetu *Bilo bi dobro *I got a feeling Mandi *Nisi me bio vrijedan ti *Mala ptica nebeska *Pitali momci Minea *Uberi ljubicu *Good boy *Vrapci i komarci Simplicija *Ciganka *Plima Velina *Sherry, sherry Nikita *Papageno *Daj uvjeri me Kuzma&Shaka Zulu *Lito ide mala Alan Hržica *Kako bi nam dobro bilo Tina i Nikša *Da je bilo sve po mom *Za sva vremena Ella *Iza ponoći *Nađi mi ritam *Nek se selo okrene na peti Vlatka Pokos *Kad će taj petak *Ne tražim ništa *Metak Magazin *Svileni *Rano, ranije Teens *Što mi je trebalo to *Hajde reci što *Oči boje neba Maja Šuput &Enjoy *Ljubila sam kao mala *17 ti je godina *Čista petica *Baby Viktorija Đonlić *Nema veze Ivana Brkić *Oči boje kestena *Nježno, nježnije Dreletronic *Kolinje *Čavel v glavi Emilija Kokić *Javi se *Ja sam vlak (s Ninom Badrić) *Ti si najbolje Dalia *Suparnica *Ja Dar mar *Daj mi vina da se napijem Sandi *Ljubav za sve *U tvojim mislima *Kad srce kaže da Ilan Kabiljo *Kad nema lljubavi *Prekasno za nas *Nemoj reći ne (s E.T.) E.N.I. *Probudi me Ćubi *Pumpaj Annamaria *Novi svijet *Svoja ili ničija *100 posto Senna M *Indijanac *Kiša *Beba malena *Zlatna ribica Zadruga *Mala Čiči Malavizija *Kad bi svi Gracija *Linđo Neno Belan *Sunny Day *Vino noći Karma *Malo pomalo *Molitva Srebrna krila *Dugo sam te čekala *Kiss my body *Ljubav je za ljude sve *O kako ludo se osjećam |
10.09.2017., nedjelja
Popis hrvatskih pjesama novog vala
|
Na popisu su poznatije pjesme hrvatskoga novoga vala po izvođačima: Azra A šta da radim Marina Jablan Balkan Lijepe djevojke prolaze kroz grad Užas je moja furka Obrati pažnju na posljednju stvar Poljska u mom srcu Prljavo kazalište Crno-bijeli svijet Sretno dijete Mi plešemo Film Zamisli život Moderna djevojka Neprilagođen Prvi poljubac Pjevajmo do zore Zajedno Boje su u nama Mi nismo sami Haustor Moja prva ljubav Animatori Komarci – Ljeto nam se vratilo Anđeli nas zovu da im skinemo krila Ostat ću mlad Parni valjak Vruće igre Neda Ona je tako prokleto mlada Paraf Narodna pjesma Moj život je novi val Termiti Vjeran pas Aerodrom Obična ljubavna pjesma Stavi pravu stvar Xenia Troje Patrola Ne pitaj za mene ITD Band Skidam te pogledom Grupa 777 Ti si moj hit |
16.08.2017., srijeda
‘Ne sagriješi bludno’ – što katolik treba znati o šestoj zapovijedi i dostojanstvu i ljepoti spolnosti
|
Bitno.net donosi veliki niz o ”Deset zapovijedi prema Katekizmu Katoličke Crkve”, kojim se kršćanima želi približiti pravi smisao i istina o temeljnom Božjem zakonu. Deset zapovijedi, koje je Bog preko Mojsija darovao Izabranom narodu, prilično su kratke, ali njihovo duhovno bogatstvo je toliko da bismo mogli provesti život razmatrajući o samo jednoj od njih. Također, želimo svoje čitatelje potaknuti na aktivno čitanje i razmatranje Katekizma Katoličke Crkve (KKC), u kojem je sadržan i objašnjen temeljni nauk Crkve. “Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (…) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva”. Povrede čistoće Bludnost je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja. Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. “U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan.” “Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.” Spolni se užitak tu traži izvan “spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja.” Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. On se teško protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerana bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi. Pornografija se sastoji u izvlačenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu drugim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povređuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teški prijestup. Građanske vlasti moraju spriječiti proizvodnju i širenje pornografskih proizvoda. Prostitucija vrijeđa dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeći je na spolni užitak što ga nudi. Onaj koji plaća teško griješi protiv sebe samog: oskvrnjuje čistoću na koju ga obvezuje krštenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je društvena rana. Obično pogađa žene, ali i muškarce, djecu i mlade u razvoju (u ova posljednja dva slučaja grijeh je u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek teško grešno odavati se prostituciji, ipak krivnja može biti umanjena uslijed bijede, ucjene i društvenog pritiska. Silovanje znači nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krši i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštivanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi je uvijek zao čin. Još je teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (usp. rodoskvrnuće ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni. Čistoća i homoseksualnost Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezino psihičko postanje ostaje velikim dijelom neprotumačivo. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su “čini homoseksualni u sebi neuredni”. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni. Nezanemariv broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju iako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. III. Bračna ljubav Spolnost je određena za bračnu ljubav muškarca i žene. U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Između krštenika bračne su veze posvećene sakramentom. “Spolnost, kojom se muž i žena jedno drugomu predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski način ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno zalažu jedno za drugo sve do smrti”: Tobija ustade s postelje i reče: “Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje”. Onda se Tobija poče moliti: “Blagoslovljen da si, Bože naših otaca (…). Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu: od njih je proizašao ljudski rod. Ti si rekao: `Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu’. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego iz prave ljubavi. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost.” I zajedno rekoše: “Amen, amen.” I zaspaše oboje te noći (Tob 8, 4-9). “Čini kojima se supruzi međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni. Kad se vrše na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogaćuju.” Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva: Sam Stvoritelj (…) je odredio da u tom posvemašnjem uzajamnom fizičkom darivanju supružnici osjećaju užitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supružnici, dakle, ne čine ništa zlo tražeći taj užitak i uživajući u njemu. Oni prihvaćaju što im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supružnici moraju znati držati se granica prave umjerenosti. Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i budućnost obitelji. Bračna ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti. Ženidbena vjernost Bračni par oblikuje “intimnu zajednicu života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima”, a koja se “sazdaje bračnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom.” Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni više nisu dvoje, nego odsada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim. “Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja” (Mk 10,9). Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakramenat ženidbe muža i ženu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bračnom čistoćom oni tu tajnu svjedoče pred svijetom. Sv. Ivan Zlatousti svjetuje mladim muževima da održe ovaj govor svojim suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te više od svoga života. Jer sadašnji život nije ništa, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj život s tobom, tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen (…). Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i ništa mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.” Bračna plodnost Plodnost je dar, jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika; niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva, koja se “opredjeljuje za život”, uči da “svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života”. “Učiteljstvo je ovu nauku izložilo u više navrata, i ona se temelji na neraskidljivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.” Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. “U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću.” Posebni vidik te odgovornosti tiče se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece. Na njima je da i provjere da njihova želja ne dolazi iz sebičnosti, nego da je u skladu s pravom velikodušnošću odgovornog roditeljstva. Osim toga oni će uskladiti svoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima: Stoga, kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina, mjerilima koji, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku. To se pak ne može postići ako se iskreno ne njeguje krepost bračne čistoće. “Ako se čuvaju oba dva bitna vida – vid sjedinjenja i vid rađanja – bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvišenoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.” Periodično uzdržavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerilima. Ove metode poštivaju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao “svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života”: Govoru, koji prirodno izražava uzajamno i posvemašnje darivanje supružnika, kontracepcija suprotstavlja objektivno proturječan govor, u kojem više nije posrijedi posvemašnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje. Ta antropološka i moralna razlika između kontracepcije i korištenja ritmičkih razdoblja podrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan na drugi. “Svima neka bude jasno da se ljudski život i dužnost njegova prenošenja ne ograničuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vječno određenje ljudi.” Država je odgovorna za blagostanje građana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može to činiti obavješćujući objektivno i s poštivanjem, a autoritativnim, i prisilnim naredbama. Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj svoje djece. Država nije ovlaštena da promiče sredstva demografske regulacije protivna moralu. Dar djece Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja. Velika je bol bračnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga što će mu dati i dodaje: “Čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez djece?” (Post 15,2). Rahela viče svom mužu Jakovu: “Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!” (Post 30,1). Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu “u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom.” Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par (davanje sperme ili ženske gamete, posudba maternice), teško su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja “isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga”. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja primjenjuju u krilu bračnog para, možda su manje štetne ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, već čin koji “život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci”.”S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (…). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.” Dijete nije neki dug, nego dar. “Najuzvišeniji dar braka” jest ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg “prava na dijete”. Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest “da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća”. Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji, nakon što su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, trpe od neplodnosti pridružit će se Gospodinovu Križu, vrelu svakoj duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe u korist bližnjega. IV. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe Preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje njih od kojih je barem jedno u braku, stupaju u spolni odnos, makar i prolazan, čine preljub. Krist osuđuje preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom. Šesta zapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osuđuju preljub. Proroci ukazuju na njegovu težinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva. Preljub je nepravda. Onaj koji ga počinja iznevjerava svoje obaveze. On ranjava znak saveza što ga tvori bračna veza, vrijeđa pravo drugog supruga i šteti ustanovi braka, kršeći ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja. Rastava Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrješivu ženidbu. On dokida popuštanje koje se bilo uvuklo u stari Zakon. Između krštenih katolika “tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću”. Odvajanje supružnika sa zadržavanjem ženidbenog veza može biti zakonito u određenim slučajevima koje predviđa Kanonsko Pravo. Ako građanska rastava ostaje jedini mogući način da se osiguraju određena zakonita prava, kao briga za djecu ili zaštita vlasništva, može se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje. Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalni brak označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba: Ako se muž, nakon što se rastavio od svoje žene, približi jednoj drugoj ženi, on je preljubnik, jer čini da ta žena počini preljub; a žena koja živi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muža druge žene. Nemoralan značaj rastave dolazi također od nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u društvo. Taj nered uzrokuje teške štete: ostavljenom supružniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i često razvlačena između njih; i društvu zbog zaraznog učinka, kojim rastava postaje pravom društvenom ranom. Moguće je da jedan od supružnika bude nevina žrtva rastave proglašene građanskim zakonom; on tada ne krši moralnu zapovijed. Velika je naime, razlika između supružnika koji se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu ženidbe, a vidi da je nepravedno napušten, i onoga koji, zbog teške svoje krivnje, ruši kanonski valjani brak. Drugi grijesi protiv dostojanstva ženidbe Može se shvatiti drama onoga koji, želeći se obratiti Evanđelju, mora otpustiti jednu ili više žena s kojima je godinama dijelio bračni život. Ipak mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu. Ono se u temelju protivi bračnom zajedništvu: “izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u braku jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva.” Kršćanin bivši poligamist teško je obvezan iz pravednosti poštivati obveze preuzete prema svojim bivšim ženama i svojoj djeci. Rodoskvrnuće označava intimne odnose između rođaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja između njih zabranjuje ženidbu. Sv. Pavao žigoše taj posebno težak grijeh: “Općenito se čuje o bludnosti među vama (…) da netko ima očevu ženu. (…) Snagom Gospodina našega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela …” (1 Kor 5,1.9-5) Rodoskvrnuće kvari odnose u obitelji i označava nazadovanje prema animalnosti. Rodoskvrnuću možemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli učine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slučaju grijeh se udvostručuje sablažnjivim ugrožavanjem fizičke i moralne cjelovitosti mladih, koji će time ostati obilježeni cijelog života, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost,. Izraz je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje braka kao takvog, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Mnogi se danas zalažu za neku vrst “prava na pokus”, kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose takvi odnosi “nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštititi od tlapnji i hirova”. Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi “pokusa”. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba. https://www.bitno.net/vjera/formacija/ne-sagrijesi-bludno/ |
13.07.2017., četvrtak
Dragojla Jarnević i Ivan Trnski
|
Istinita priča o ljubavi pjesnikinje Dragojle Jarnević i pisca Ivana Trnskog. Boravila je u Grazu od 16. svibnja 1839. kako bi se usavršila u krojaštvu. Prilikom šetnje na brdo Schlossberg slučajno je na kuli našla stihove napisane na hrvatskom jeziku: "Zdrav mi svaki bratac bio/ Koj' je godir roda moga./ Kom je jezik ovaj mio, /Koj me j' u njem razumio -/ Sva mu sreća došla od Boga!". Bila je toliko oduševljena da je dopisala tekst : "Ilirkinja 'e ovdi jedna/ Koja jezik ovaj razumi/ Premda ona tebe ne zna /Vendar joj je kruto drago/ Da je našla ovdi r'ječi, kojim srce svoje l'ječi." Uskoro je 20. kolovoza odlučila napustiti Graz i upoznala se s autorom stihova hrvatskim književnikom Ivanom Trnskim (najvećim lirskim pjesnikom ilirskoga pokreta), koji joj je postao bliski prijatelj, a bila je i zaljubljena u njega. Trnski je bio mlađi sedam godina. Pristupanje ilirskim idejama, zahvaljujući Ivanu Trnskom, uvelike utječe na kreiranje političkog identiteta Dragojle Jarnević. Ostavila se njemačkog jezika i na poticaj Trnskog napisala svoju prvu pjesmu na hrvatskom jeziku "Želja za domovinom". Trnski je napisao "Osvrt na pjesmu Želja za Domovinom" u Danici ilirskoj, 1839. Nikada se nije udala svojom odlukom, a Ivan Trnski je oženio strankinju s kojom je imao petero djece. Između njih je bila "tipična romantičarska ljubav – ili romantična ljubav tipično nerealizirana brakom". Dragojla je mogla birati između mnogo muškaraca u svoje vrijeme jer je bila vrlo lijepa i privlačna žena, k tomu još obrazovana, spisateljica te pjesnikinja. Zapisi kažu kako je zaista imala mnogo udvarača od kojih je jedan ostao neprežaljen do kraja njenog života, Ivan Trnski. Svi udvarači su odbijeni sa njene strane nekim nejasnim osjećajem srama i grješnosti. Naime, Dragojla je bila vrlo pobožna i bogobojazna žena no, također, i vrlo ponosita na sebe i svoja postignuća u životu. Prema popisu iz 1869. godine u Hrvatskoj je bilo pismeno 11% žena prema 23% pismenih muškaraca. Trnskog je viđala s vremena na vrijeme, kad bi došao u njen rodni Karlovac ili bi ga ona posjetila u Gvozdu ili Glini. Posvetila mu je mnoge retke svog dnevnika, ali ju fatalna ljubav prema njemu nije priječila da poštenjaka Ivana Trnskog opiše kao slavohlepnog, sujetnog i sebeljubivog slabića koji je oženio strankinju, u karijeri napredovao do majora, kasnije postao zastupnik u Saboru, a dopustio da mu niti jedno od petero djece ne govori hrvatski. Još ondašnja javnost držala je da je Trnski svoje „Kriesnice“ posvetio nesuđenoj Dragojli. Nije nikako uspjela objaviti nijedno svoje djelo u književnom časopisu "Vijenac", kojemu je Ivan Trnski dao ime. Radovi Trnskog su s druge strane redovito izlazili u "Vijencu". Njega je najviše krivila za to i optužila ga da je u svojoj pripovijetci "Prieki liek" opisao neku zgodu iz njezina života koja je zapravo "gola laž". Njezino se ime u "Vijencu" konačno pojavilo 3. travnja 1875. godine u nekrologu što ga je pod znakovitim naslovom "Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve" objavio naravno – Ivan Trnski. |
25.06.2017., nedjelja
Zašto smo u demografskoj krizi?
|
Demografska kriza je sve češće tema u hrvatskim medijima i u predizborno vrijeme, no još uvijek ne postoji jači konkretni angažman oko toga pitanja. Kao da se misli da to još nije tako važan problem i ne primijećuje se da se netko ozbiljno prima rješavanja toga pitanja. Demografska kriza se događa u gotovo cijeloj Europi i drugim zapadnim državama izvan Europe. Otprilike u pola zemaljske kugle ne rađa se dovoljno djece, a u pola država svijeta ne postoji demografska kriza. To nije problem koji ima samo Hrvatska nego je puno širi i obmniji. Demografska kriza se događa kada više ljudi umire nego se rađa. Da izađemo iz demografske krize trebalo bi u prosjeku biti troje djece po obitelji, što sada nije slučaj. Dvoje djece po obitelji ili manje vodi u pad broja stanovnika, nije dovoljno ni za održanje postojećeg stanja, a kamoli za izlazak iz demografske krize. Definitivno nije problem u brojnosti spolnih odnosa, oni ne manjkaju nego je problem u sprečavanju začeća i rođenja djece. Hrvatskoj godišnje nedostaje otprilike djece koliko se godišnje pobaci. Kada bi se broj pobačaja sveo na minimum, ne bi imali demografsku krizu ili bi ona bila puno manja. Ono što sprečava da obitelj u prosjeku ima troje djece je mentalitet, koji nije takav samo kod nas nego i u drugim državama Europe, a i izvan nje. Predvladava mentalitet koji ne podupire rađanje troje ili više djece po obitelji. To nije u trendu ni moderno. Ni društvo ni država ne pomažu obiteljima s više djeca na način na koji bi trebali. Umjesto da se visoko cijene i podupiru obitelji s puno djece, oni su često izvrgnuti preziru i pogrdi društva, koje ih smatra čudnima jer što je njima da imaju toliko djece. Predvladava mentalitet koji se protivi rađanju više od jednog ili dva djeteta po obitelji. To se smatra normalnim, a više od toga smatra se nepoželjnim. Malo je ljudi koji žele imati troje ili više djece, a kada se takvi i nađu, društvo radi protiv njih i često se mogu čuti izjave poput: „Zašto imate toliko djece?“, „Što vam to treba?“, „Prestanite rađati toliku djecu, ne želim kupovati toliko poklona!“, „Na mene nemojte računati da ću ih ja čuvati, to bi omelo moju komociju“. Država ima kozmetičke mjere demografskoga oporavka, koje na kraju ne dovode do nikakvih značajnih promjena nego su samo deklarativne i simboličke. Postoji mnogo pojedinaca koji misle samo na uski osobni interes i uopće ne gledaju širu sliku i nije im stalo do općega napretka društva i države. Vrlo je malo ljudi koji iskreno i naporno rade na izlasku iz demografske krize. Situacija je takva, da nema pravoga plana i mjera izlaska iz demografske krize i situacija se konstantno pogoršava. Ako obitelji u prosjeku imaju manje od troje djece, dolazi do pada broja stanovništva i dolazi do kontinuiranog polaganog izumiranja. Jedno od rješenja bio bi priliv novih stanovnika. Budući da demografska kriza postoji u gotovo svim europskim zemljama, nije za očekivati da nama dođu živjeti ljudi iz drugih europskih zemalja. Ako će netko doći živjeti u Hrvatsku da popuni prazninu zbog pada broja stanovnika, bit će to narodi Azije i Afrike, jer kod njih nema demografske krize. To je vrlo vjerojatno u bliskoj ili daljoj budućnosti Hrvatske i na to se treba pripremiti. Ako nećemo imati troje ili više djece po obitelji, a kako sada stvari stoje i ako se ovako nastavi, dogodit će se da će nas biti sve manje i da će stanovništvo biti sve starije i sve manje vitalno. Kod nas će se trajno nastaniti strani narodi vrlo različiti od nas, druge kulture, vjere, običaja, za koje nije za očekivati da će se asimilirati i da će pričati hrvatski jezik i prigrliti naše običaje, kulturu i tradiciju. Stoga trebamo se pripremiti na to, da će naši krajevi u bliskoj budućnosti biti značajno drugačiji nego danas i da će svijet kakav danas poznajemo nestati. Tu će umjesto nas živjeti drugačiji ljudi, koji će govoriti svoj jezik i imati svoje običaje. Mi te narode smatramo manje vrijednima i primitivnijima od nas i gledamo na njih s visoka. No, uzalud sav tehnološki, kulturni, znanstveni napredak ako nema djece. Budućnosti pripada onima koji imaju djecu i koji nemaju demografsku krizu, oni su u usponu, a mi u padu. Na nama je ili da rađamo djecu ili da se pomirimo s time da će nestati svijet kakav je danas i da će promjene biti jako velike i vrlo vjerojatno nepovoljne i negativne za nas. |
28.12.2016., srijeda
Crkva i kontracepcija
|
Katolički pogled na kontracepciju je službeno protivljenje Katoličke Crkve svim oblicima umjetnih kontracepcijskih sredstava. Stav Crkve je da, bračni spolni čin treba biti otvoren životu (prokreativan) te sjedinjujući. Dodatni je prijepor što pojedina kontracepcijska sredstva mogu dovesti do pobačaja. Kontracepcijska spirala uzrokuje pobačaj, tako što spriječava usađivanje oplođene jajne stanice u maternicu. Kontracepcijske pilule ponekad imaju jednako djelovanje. Dodatni razlog protivljenju kontracepciji je što kontracepcija nije posve pouzdana u spriječavanju širenja spolnih bolesti poput AIDS-a, sifilisa, gonoreje, genitanog herpesa itd. Pojedine uzročnike spolnih bolesti kontracepcijska sredstva ne mogu zaustaviti, jer je moguća i zaraza preko kože oko spolnih organa poput HPV virusa koji uzrokuje rak vrata maternice. Katekizam Katoličke Crkve ističe da je kontracepcija “u sebi zao čin koji ili u vidu bračnog čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života”. Kontracepcija “ne samo otklanja otvaranje životu, nego i krivotvori unutarnju istinu bračne ljubavi”. Papa Pio XI. u enciklici Casti Connubii iz 1930. naglasio je, da "svaka upotreba ženidbe gdje po čovjekovom nastojanju biva bračni čin lišen svoje prirodne sposobnosi da proizvede život, krši Božji zakon i oni koji takvo što čine, kaljaju se ljagom teškoga grijeha". Papa Pavao VI. nazvao je kontracepciju simptomom sebičnosti u društvu, zbog bijega od odgovornosti. Izrazio je bojazan, da će raširenost kontracepcije dovesti do povećanog broja preljube i nevjere u braku te pada morala. Muškarci koji su naviknuti na kontracepciju u opasnosti su, da svedu ženu na objekt zadovoljenja požude i prestanu u njoj gledati partnericu, koja zaslužuje nježnost i brižnost. Papa Ivan Pavao II. mnogo je puta izrekao svoje mišljenje o kontracepciji. Na susretu teologa 12. studenog 1988. godine izjavio je: "Ne postoje osobne ili socijalne prilike koje bi opravdale čin kontracepcije". Smatrao je kontracepciju smrtnim grijehom. Papa Ivan Pavao II. osmislio je pojam "kultura života", čiji bitan dio je protivljenje kontracepciji, pobačaju i umjetnoj oplodnji. Održao je niz predavanja, koja su nazvana "Teologija tijela" u kojima je govorio i o kontracepciji. Usprotivio se umjetnim sredstvima kontracepcije. Pozdravio je prirodne metode planiranja obitelji. Katolicizam definira seksualnu čestitost kao vrlinu, koja obuzdava seksualni apetit.Nevjenčani katolici izražavaju čednost kroz spolnu apstinenciju. Spolni odnos u braku smatra se čestitim kada zadržava dvojako značenje sjedinjenja i rađanja (ne koristi se kontracepcija). Za bračne parove, sv. Pavao je napisao, da se oni ne bi trebali uskratiti jedno drugome, osim za kratko vrijeme za predanost molitve: "Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskračujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. (1 Kor 7, 3-6)" Pravoslavna Crkva naučava čednost do braka. Tradicionalno, u braku pravoslavni se supružnici suzdržavaju od spolnih odnosa tijekom četiri posna razdoblja (korizma, došašće, ususret blagdanu sv. Petra i Pavla te prije Velike Gospe) te ususret još nekih vjerskih blagdana. |
25.12.2016., nedjelja
Sretan Božić!
 U dubokom snijegu, kraj crkve na brijegu zeleni stoji bor. S neba u svetoj noći svjetlo zvijezda se toči i pjeva anđela zbor. Najljepša zvijezda mala na vršak bora je stala, zabruji zvona zvon. I bijela staza zablista za tek rođenoga Krista kojom će koračati On. Vera Zemunić |
22.12.2016., četvrtak
Adventski vijenac
|
Adventski je vijenac krug ili prsten od zimzelenog granja s četiri svijeće. Postavlja se na stol u vrijeme došašća kao simbol iščekivanja Božića. Svake nedjelje u došašću pali se po jedna svijeća. Nastanak i razvoj adventskog vijenca Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rauhe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1838. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je da se u došašću 1838., želeći pronaći način da svojim štićenicima došašće učini što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga s 24 svijeće: 20 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svake godine u došašću izvodili su ovaj kratak obred. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati “pobožnost sa svijećama”. Oko 1851. Wichernovi su štićenici drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenog počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Krajem 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935. u crkvama su se blagoslivljali adventski vijenci koji su se nosili kućama. Simbolika adventskog vijencA Adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće, odnosno svjetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao. I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska, i jedna ružičasta koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića. |
08.10.2016., subota
Za život
|
Svatko od nas stvoren je na Tvoju sliku Bože. Naša glavna osjećanja trebala bi biti radost, zadovoljstvo ovim životom jer ipak smo Tvoja djeca, a to je nešto najveće i najljepše što imamo. Međutim, svi se ponekad osjećamo usamljeno i ostavljeno. Brige ovog svijeta nas često umore toliko da postanemo živčani i osorni prema svim ljudima oko nas. Sve to stvara negativan utjecaj na naše bližnje. Pozvani smo pronositi Kristovu radost i ljubav gdje god da pođemo te širiti optimizam među ljudima s kojima se susrećemo. Kako smo i mi ponekad usamljeni i odbačeni, tako su često i majke koje razmišljaju o pobačaju. I one trebaju pomoć, trebaju ruku spasa, nekoga tko će im reći da su voljene i željene i da je njihovo dijete ono voljeno i željeno. U mislima su nam danas svi oni koji rade s majkama, koji razgovaraju s trudnicama koje razmišljaju o pobačaju ili majkama koje su ga već učinile. U mislima su nam svi oni ljudi koji rade u savjetovalištima, u raznim udrugama, a i mi ovdje, ispred bolnice, koji želimo i možemo pomoći majkama da zadrže svoje bebe, ili pomoći onima koji nose tu tešku ranu pobačaja. Isus Krist dao je svoj život za nas, žrtvovao je Sebe da bi spasio nas. Neka posebno daruje snagu za sve one koji dolaze u kontakt s trudnicama, koji žrtvuju sebe kako bi spasili druge. Molitva: Gospodine, molimo Te za sve one koji na bilo koji način pomažu trudnicama, bilo da odgovaraju na pozive žena koje razmišljaju o pobačaju ili osobno pomažu majkama da se pripreme za roditeljstvo. Daj mudrosti i razuma svim ženama koje su odlučile pobaciti svoje dijete, da shvate kako će tim činom oduzeti jedan život koji je od Boga darovan. Podari, Gospodine, Svoju snagu svima koji se bore za ljudski život. Amen! 40 dana za život |
05.05.2016., četvrtak
Uzašašće
Uzašašće ili Spasovo je kršćanski blagdan. Slavi se 40 dana poslije Uskrsa. Prema Bibliji, Isus je 40 dana poslije uskrsnuća ostao na zemlji. Na 40. dan javio se svojim učenicima u Jeruzalemu. Rekao im je, da ostanu u gradu i čekaju dolazak Duha Svetoga. Zatim ih je poveo na Maslinsku goru. Tamo je podigao ruke i blagoslovio ih. I poče uzlaziti na nebo, a oblak ga je zaklonio i više ga nisu vidjeli. Isus je uzašao na nebo, gdje sjedi s desna Bogu Ocu. Dok su apostoli gledali na nebo, pokazali su im se dva anđela u bijelim haljinama i rekli: „Ovaj Isus, koji je uzašao na nebo, tako će opet doći, kao što ste vidjeli da je otišao na nebo.” |
