Bitno.net donosi veliki niz o ”Deset zapovijedi prema Katekizmu Katoličke Crkve”, kojim se kršćanima želi približiti pravi smisao i istina o temeljnom Božjem zakonu. Deset zapovijedi, koje je Bog preko Mojsija darovao Izabranom narodu, prilično su kratke, ali njihovo duhovno bogatstvo je toliko da bismo mogli provesti život razmatrajući o samo jednoj od njih. Također, želimo svoje čitatelje potaknuti na aktivno čitanje i razmatranje Katekizma Katoličke Crkve (KKC), u kojem je sadržan i objašnjen temeljni nauk Crkve.
“Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (…) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva”.
Povrede čistoće
Bludnost je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja.
Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. “U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan.” “Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.” Spolni se užitak tu traži izvan “spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja.”
Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. On se teško protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerana bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi.
Pornografija se sastoji u izvlačenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu drugim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povređuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teški prijestup. Građanske vlasti moraju spriječiti proizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.
Prostitucija vrijeđa dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeći je na spolni užitak što ga nudi. Onaj koji plaća teško griješi protiv sebe samog: oskvrnjuje čistoću na koju ga obvezuje krštenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je društvena rana. Obično pogađa žene, ali i muškarce, djecu i mlade u razvoju (u ova posljednja dva slučaja grijeh je u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek teško grešno odavati se prostituciji, ipak krivnja može biti umanjena uslijed bijede, ucjene i društvenog pritiska.
Silovanje znači nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krši i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštivanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi je uvijek zao čin. Još je teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (usp. rodoskvrnuće ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.
Čistoća i homoseksualnost
Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezino psihičko postanje ostaje velikim dijelom neprotumačivo. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su “čini homoseksualni u sebi neuredni”. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.
Nezanemariv broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju iako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.
Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.
III. Bračna ljubav
Spolnost je određena za bračnu ljubav muškarca i žene. U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Između krštenika bračne su veze posvećene sakramentom.
“Spolnost, kojom se muž i žena jedno drugomu predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski način ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno zalažu jedno za drugo sve do smrti”:
Tobija ustade s postelje i reče: “Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje”. Onda se Tobija poče moliti: “Blagoslovljen da si, Bože naših otaca (…). Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu: od njih je proizašao ljudski rod. Ti si rekao: `Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu’. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego iz prave ljubavi. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost.” I zajedno rekoše: “Amen, amen.” I zaspaše oboje te noći (Tob 8, 4-9).
“Čini kojima se supruzi međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni. Kad se vrše na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogaćuju.” Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva:
Sam Stvoritelj (…) je odredio da u tom posvemašnjem uzajamnom fizičkom darivanju supružnici osjećaju užitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supružnici, dakle, ne čine ništa zlo tražeći taj užitak i uživajući u njemu. Oni prihvaćaju što im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supružnici moraju znati držati se granica prave umjerenosti.
Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i budućnost obitelji.
Bračna ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.
Ženidbena vjernost
Bračni par oblikuje “intimnu zajednicu života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima”, a koja se “sazdaje bračnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom.” Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni više nisu dvoje, nego odsada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim. “Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja” (Mk 10,9).
Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakramenat ženidbe muža i ženu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bračnom čistoćom oni tu tajnu svjedoče pred svijetom.
Sv. Ivan Zlatousti svjetuje mladim muževima da održe ovaj govor svojim suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te više od svoga života. Jer sadašnji život nije ništa, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj život s tobom, tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen (…). Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i ništa mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.”
Bračna plodnost
Plodnost je dar, jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika; niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva, koja se “opredjeljuje za život”, uči da “svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života”. “Učiteljstvo je ovu nauku izložilo u više navrata, i ona se temelji na neraskidljivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.”
Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. “U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću.”
Posebni vidik te odgovornosti tiče se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece. Na njima je da i provjere da njihova želja ne dolazi iz sebičnosti, nego da je u skladu s pravom velikodušnošću odgovornog roditeljstva. Osim toga oni će uskladiti svoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima:
Stoga, kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina, mjerilima koji, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku. To se pak ne može postići ako se iskreno ne njeguje krepost bračne čistoće.
“Ako se čuvaju oba dva bitna vida – vid sjedinjenja i vid rađanja – bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvišenoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.”
Periodično uzdržavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerilima. Ove metode poštivaju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao “svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života”:
Govoru, koji prirodno izražava uzajamno i posvemašnje darivanje supružnika, kontracepcija suprotstavlja objektivno proturječan govor, u kojem više nije posrijedi posvemašnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje. Ta antropološka i moralna razlika između kontracepcije i korištenja ritmičkih razdoblja podrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan na drugi.
“Svima neka bude jasno da se ljudski život i dužnost njegova prenošenja ne ograničuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vječno određenje ljudi.”
Država je odgovorna za blagostanje građana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može to činiti obavješćujući objektivno i s poštivanjem, a autoritativnim, i prisilnim naredbama. Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj svoje djece. Država nije ovlaštena da promiče sredstva demografske regulacije protivna moralu.
Dar djece
Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja.
Velika je bol bračnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga što će mu dati i dodaje: “Čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez djece?” (Post 15,2). Rahela viče svom mužu Jakovu: “Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!” (Post 30,1).
Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu “u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom.”
Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par (davanje sperme ili ženske gamete, posudba maternice), teško su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja “isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga”.
Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja primjenjuju u krilu bračnog para, možda su manje štetne ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, već čin koji “život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci”.”S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (…). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.”
Dijete nije neki dug, nego dar. “Najuzvišeniji dar braka” jest ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg “prava na dijete”. Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest “da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća”.
Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji, nakon što su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, trpe od neplodnosti pridružit će se Gospodinovu Križu, vrelu svakoj duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe u korist bližnjega.
IV. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe
Preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje njih od kojih je barem jedno u braku, stupaju u spolni odnos, makar i prolazan, čine preljub. Krist osuđuje preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom. Šesta zapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osuđuju preljub. Proroci ukazuju na njegovu težinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva.
Preljub je nepravda. Onaj koji ga počinja iznevjerava svoje obaveze. On ranjava znak saveza što ga tvori bračna veza, vrijeđa pravo drugog supruga i šteti ustanovi braka, kršeći ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.
Rastava
Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrješivu ženidbu. On dokida popuštanje koje se bilo uvuklo u stari Zakon.
Između krštenih katolika “tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću”.
Odvajanje supružnika sa zadržavanjem ženidbenog veza može biti zakonito u određenim slučajevima koje predviđa Kanonsko Pravo.
Ako građanska rastava ostaje jedini mogući način da se osiguraju određena zakonita prava, kao briga za djecu ili zaštita vlasništva, može se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje.
Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalni brak označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba:
Ako se muž, nakon što se rastavio od svoje žene, približi jednoj drugoj ženi, on je preljubnik, jer čini da ta žena počini preljub; a žena koja živi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muža druge žene.
Nemoralan značaj rastave dolazi također od nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u društvo. Taj nered uzrokuje teške štete: ostavljenom supružniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i često razvlačena između njih; i društvu zbog zaraznog učinka, kojim rastava postaje pravom društvenom ranom.
Moguće je da jedan od supružnika bude nevina žrtva rastave proglašene građanskim zakonom; on tada ne krši moralnu zapovijed. Velika je naime, razlika između supružnika koji se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu ženidbe, a vidi da je nepravedno napušten, i onoga koji, zbog teške svoje krivnje, ruši kanonski valjani brak.
Drugi grijesi protiv dostojanstva ženidbe
Može se shvatiti drama onoga koji, želeći se obratiti Evanđelju, mora otpustiti jednu ili više žena s kojima je godinama dijelio bračni život. Ipak mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu. Ono se u temelju protivi bračnom zajedništvu: “izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u braku jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva.” Kršćanin bivši poligamist teško je obvezan iz pravednosti poštivati obveze preuzete prema svojim bivšim ženama i svojoj djeci.
Rodoskvrnuće označava intimne odnose između rođaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja između njih zabranjuje ženidbu. Sv. Pavao žigoše taj posebno težak grijeh: “Općenito se čuje o bludnosti među vama (…) da netko ima očevu ženu. (…) Snagom Gospodina našega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela …” (1 Kor 5,1.9-5) Rodoskvrnuće kvari odnose u obitelji i označava nazadovanje prema animalnosti.
Rodoskvrnuću možemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli učine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slučaju grijeh se udvostručuje sablažnjivim ugrožavanjem fizičke i moralne cjelovitosti mladih, koji će time ostati obilježeni cijelog života, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti.
Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost,.
Izraz je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost?
Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje braka kao takvog, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok.
Mnogi se danas zalažu za neku vrst “prava na pokus”, kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose takvi odnosi “nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštititi od tlapnji i hirova”. Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi “pokusa”. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba.
https://www.bitno.net/vjera/formacija/ne-sagrijesi-bludno/
Post je objavljen 16.08.2017. u 22:08 sati.