Izlet u vječnost..
Listam stranice dnevnika. Skidam prašinu sa zaboravljenih istrgnutih zadnjih stranica srednjoškolskih bilježnica. Čitam ulomke misli utkane u bjelinu papira. Promatram svoje odrastanje. I sve mi se učini tako davnim. Davni strahovi i žudnje. Trenuci inspiracije, kolebanja, pitanja. Zacjeljivanje rana pisanjem. Nikad mi nije bilo teško na papiru otvoriti srce. Ljudi su se čudili mojoj sposobnosti da napišem apsolutno sve, od potpuno srcedrapajućih djevojačkih sastavaka, preko kritičkih osvrta do pjesama i najvećih boli. I koliko god mi je drhtao glas dok sam pred dvadesetak ljudi čitala svoje zadaćnice znajući da me ne poznaju i ne razumiju, osjećala sam se toliko slobodnije. Bila sam hrabra u tim trenucima iako mi je srce toliko puta htjelo iskočiti iz grudi od straha. Uvijek me je pratio taj osjećaj, unutarnji glasić koji je bodrio: « Napravi ono čega se najviše bojiš. Skoči u taj ponor pred tobom, tko zna što te tamo očekuje. Pusti ljude i njihove primjedbe, njihova mišljenja. Imaš samo jedan život pred sobom.» Svaki sam ga put poslušala. Toliko se puta opekla. Toliko puta otvorila srce krivim ljudima. Toliko puta plakala, a onda brisala suze i skakala s nove litice. Moje je srce bilo potpuno prekriveno ožiljcima od najranijih dana njegova kucanja, drhtavo od prvih ogromnih strahova i nerazumijevanja postupaka najbližih ljudi, onih koji su me trebali štititi. Poderanih koljena trčala sam livadama, spoticala se na svaki kamen i učila. Tražila sam sebe u raznim aktivnostima, različitim opredjeljenjima. Uvijek je nešto nedostajalo. I u tada najvećim srećama pratio me neki oblačić praznine, neispunjeni dio mene u besanim noćnim satima koji je tražio svoje ispunjenje. Davala sam cijelu sebe u ono što sam u nekom vremenu radila, ljudima koje sam u određenom periodu voljela. Pisanje lektira, uvijek spremna podrška i zaljubljeni pogledi djeteta. Nasmijem se tome danas. A bilo je tako važno. I tako je boljelo svaki put kad sam bila prezrena i odbačena. Danas mi je drago što jesam. U životu ne treba uvijek dobiti sve što poželimo. Danas to vidim. I danas su puzzle na mjestu. Neke se stvari jednostavno trebaju dogoditi da bi nas oblikovale. Danas hodam ulicom s neizbrisivim smješkom na usnama. Pronašla sam ono što je u mom životu nedostajalo. Pronašla sam svoju drugu polovicu, ono što je moje srce cijelo vrijeme tražilo. Pronašla sam sigurnost i ljubav u pogledu čokoladnih očiju. Pronašla sam sebe. I napokon sam ispunjena. Napokon imam vlastitu bajku koja nikada neće završiti. I učini se ponekad nevjerojatnim kad čitajući svoje snove, svoje želje i maštanja pronađem to u sadašnjosti. «Neznani stranac» iz pjesme postao je stvarnost u svakoj sitnici koju sam tada opisala, svi snovi pjesme «Sanjam» realiziraju se svakom minutom, svakim danom. Imam do u sitnice sve što sam poželjela u ovom vremenu, a kako ono bude odmicalo, novi će se snovi ostvarivati jer dvoje ljudi sanja isti san. I znam, u jesen svog života, kad budem sjedila na klupi u parku naboranih prstiju isprepletenih s voljenim naboranim prstima, a bakreno lišće bude padalo na vlažnu zemlju, bit ću sretna, jednako radosna kao i sada i ni za čime neću žaliti jer sam se suprotstavila svakom strahu i živjela život. Svaki njegov tren. Jer sam voljela i bila voljena. Davala i primala. Disala punim plućima. Tada neće biti teško ni otići. A kad odem, čekat ću te. Da se i u vječnosti dvije polovice spoje u cjelinu. Hoće li to biti raj, pakao ili samo energija rasuta među zvjezdanim kamenjem, nije važno, bit ćemo i tada zajedno. Doslovno zauvijek..
30.06.2008. u 21:09 | K | 5 | P | # | ^
Pitanja..
Olovka klizi po papiru. Bole me oči. Dosta mi je razno-raznih silnica, polja, derivacija, jednadžbi i svih suludih stvari koje mi ionako nikada u poslu neće trebati. Još jedna od banalnosti sustava. Ljubav mi uči. Neću smetati. Treba nam svaki položeni ispit. Zovem mamu. Iako nije neka nadoknada za fizičku udaljenost, telefonski razgovori barem malo približe kilometre. Nadam se toplom ugodnom razgovoru o svakodnevnim stvarima. Nadam se da je dobro. Nakon dvije rečenice razgovora kaže da ima neke ružne vijesti. U mom se gradu dogodilo ubojstvo. Ubojstvo čovjeka kojeg znamo. Nismo baš kućni prijatelji, ali znamo se. Susjed je pored njegove kuće obavljao žetvu i vjetar je nanio slamu na njegovo dvorište. Susjed nije htio počistiti. Uslijedio je verbalni i fizički obračun. Ubojica je otišao kući, a žrtva kod susjeda. Ubojica se vratio s pištoljem i počeo pucati po ljudima za stolom. Srećom, nije nikoga ozlijedio. Žrtva je počela bježati, ali je sustignut i u njega su ispaljena tri metka koja su mu do bolnice oduzela život. Ubojica se zatvorio u kuću i čekao policiju. Trnci jeze su se popeli uz kralješnicu. Knedla je zapela u grlu. Ovo je službeni izvještaj policije i zvuči objektivno i hladno. Subjektivno, ne mogu zamisliti što može navesti čovjeka da digne ruku na drugog čovjeka. Dvojica ljudi su se posvađala oko SMEĆA!! Može li se naći banalniji razlog za ubojstvo?!? Što je moralo biti u glavi čovjeka koji svjesno ode kući po pištolj, vrati se i ispali tri metka u 44godišnjeg čovjeka, oca dvoje male djece, supruga, nečijeg sina?? U kakvom mi to svijetu živimo? Cijeli se život boriš, gradiš, stvaraš i onda te jednog dana dočeka metak zbog banalne, nevažne svađe! Moj je otac umro zbog više sile, zbog bolesti, nije se moglo spriječiti i s njim imam neke uspomene, trenutke, sjećanja. Ova djeca će se svog oca sjećati kroz maglu. On neće vidjeti njihove mature, diplome, nihov život. Njegova supruga će sama prolaziti kroz životne borbe. Kao zadovoljštinu će dobiti policijske izvještaje, neku jadnu kaznu ubojici, a ostatak života će živjeti samo sa sjećanjima i pitanjem: "Zašto?"
Uvijek je bilo ovakvih slučajeva. Kroz cijelu povijest. Ne mogu reći da je to odraz ovog vremena jer su takvi slučajevi isti scenarij u drugačijoj režiji. Ali svejedno mi nikad neće biti jasno zašto ljudi zaborave da su oni s kojima se svađaju, tuku, oni koje ubijaju jednako ljudi kao i oni sami. Da imaju svoje živote, obitelji, svoje svjetove, svoje probleme i radosti. Što se mora dogoditi čovjeku da prolije krv drugog čovjeka? Što se mora dogoditi čovjeku da uopće digne ruku na drugog? Ili ja nisam odavde? Ne pripadam ovamo? Ako normalno podrazumijeva nebrigu, nerazumijevanje i sve što uz to ide, drago mi je što nisam "normalna".
I znam da su sva ova pitanja uzaludna, retorička, besmislena, ali moram negdje izbaciti frustraciju i bijes i ljutnju na svijet u kojem živimo. Mrzim ga ponekad. Srećom, ima šačica ljudi zbog kojih je divno mjesto. Šteta što je to samo šačica njih...
23.06.2008. u 21:33 | K | 2 | P | # | ^
Sigurni..
Prigušena svjetla. Šuštanje mlaza vode iz kupaonice. Ulično svjetlo prodire kroz pore roleta. Misli lagano puštene da lutaju dok ležim u krevetu koji miriše na tebe i čekam te. Ruka na trbuhu. Kosa rasuta po jastuku. Smješak blaženstva na licu. Nikad nisam bila sretnija. Znaš to dok mi s osmijehom prilaziš. Voliš me. Volim te. Nikada nismo ni u što bili sigurniji. Izabrali smo djeci imena. Znamo što želimo od života. I svijet je savršen. Naš svijet. Nose me valovi sreće zbog toga. A onda mi pogled na ostatak svijeta donese mala zrnca tuge i nevjerice. Kud god se okrenem – kaos. Prekidi. Prevare. Gorčina. Zidovi oko ljudi. Većina se ljudi vrti u krug svojih malih ništavnih svjetova i sami su sebi najvažniji, i nesretni. Kad pogledam svijet u kojem živimo, pomislim da smo rođeni u krivo vrijeme. Nesebičnost i bezuvjetna ljubav više nisu u modi. Ljudi su zaboravili voditi ljubav. Zaboravili su se predavati jedni drugima. Zaboravili su vjerovati. Slušati. I kako da mi onda suze radosnice iz očiju ne izmami mali predivan poklončić istinske povezanosti. Kako da mi ne dođe da plešem i skakućem od sreće jer si baš mene čekao, ti, najbolji od najboljih. Ti koji možeš svaki tren pretvoriti u bajku. Ti s kojim mogu nogu pred nogu šetati gradom dok gore tisuće svjetala, a noć izgleda kao da je posuta vilinskim prahom. Ti koji me do kraja poznaješ. S tobom bih pošla na kraj svijeta jer znam da bi u svim olujama uz mene stao. Znam da se na tebe mogu osloniti. Znam da smo zajedno u svemu. I čuvam te. Kao najvrednije blago jer to i jesi. Čuvam te kao kap vode na dlanu dok drhtiš u mojim rukama. Ljubim tvoje snove dok dišeš pored mene u toploj postelji ljubavi. Nosim te na svojim krilima kad se umoriš od svega. Držim ti štit u bitkama. Cjelivam rane. Ponekad mi se učini da su «volim te» preslabe riječi za dočarati količinu ljubavi u meni, spremnost na sve za tebe, ali intenzitet tih riječi možeš vidjeti u mojim očima, osjetiti u mom dodiru, čuti u otkucajima mog srca. I sad ću stati i prenijeti ti ostatak ljubavi kistovima pogleda, perom dodira. Onako kako samo mi znamo. Onako kako je nemoguće opisati riječima. To samo srce može.
21.06.2008. u 20:06 | K | 4 | P | # | ^
Predivan dan s predivnim ljudima
Dan je počeo sretnim toplim buđenjem. Nisam morala ustati u 6.30 ni ići na fax. Sunce je toplo milovalo prozore i baš sam imala osjećaj da će biti dobar dan. Osjećaj me nije iznevjerio. Na vrata je pokucala moja najdraža Ruskinja i već smo se s vrata zapičale. Predugo se nismo vidjele. Nekoliko minuta poslije podneva stigle smo do mog najdražeg bića na svijetu. Dan je upravo poprimio sve divne šarene nijanse. Krenuli smo prema Ribnjacima. Raspoloženje je bilo na visini i nekako smo svi u sebi molili da sve bude dobro. Odahnuli smo već pri ulasku na parking. Puuuuuno automobila. Ostalo nam je mjesto na suncu. Neodoljivo nas je mamio miris roštilja pa smo žurili prema centru događanja. Dočekalo nas je puno ruku, puno osmijeha i jedan dragi glasan zagrljaj iz Amsterdama. Svijet je unatoč svoj svojoj bijedi bio savršen. Na jednom se mjestu okupilo toliko dobrih ljudi različitih profila (od dječice do bikera) koje je spajala samo jedna stvar: osmijeh djece kojima smo potrebni. Za sve to kapu skidam organizatorima, najviše jednom iznad ljudskih granica ustrajnom i snažnom čovjeku. Tata Tomislav je vrhunski obavio ogroman posao. Tom čovjeku ide moje najiskrenije divljenje. I ne samo njemu, i njegovoj drugoj polovici. Mogli ste od prvog dana postupiti sebično, onako kako bi postupilo bar 80% ljudi. Mogli ste imati 1000 puta "lakši" život iz perspektive sebičnih. Vi ste odabrali Anjin osmijeh, odabrali ste borbu i time spadate u šačicu divnih ljudi zbog kojih vrijedi hodati zemljom. Predivna ste obitelj koja prolazi borbe, ratove, uspone i padove, ali vi se uvijek dižete. Pravi ste uzor obiteljima. Neizmjerno sam zahvalna što mogu biti dio vaših života.
Dan je veselo prolazio uz smijeh djece, mađioničara, animatora, glazbu, sunce i šetnjice. Uživala sam u svakoj minuti. Iza kulisa je bilo razgovora i o teškim temama, ali nekako smo ih brzo gurnuli pod tepih da uživamo u predivnom danu. Izvlačit ćemo ih sutra. Borit ćemo se sutra. Danas je jedna velika bitka izvojevana, a Anjin umoran, ali iskreno predivan osmijeh je rekao da se sve isplatilo. Staklenke su se punile novčanicama, naša lica osmjesima i koža crvenilom od sunca. :)
Polako je stizao kraj. Pozdravili smo se s timom, zagrlili Marija, odvezli na odredište naše dobro dijete :D Dan je završio tortom od jagoda, kupkom i usnivanjem pored najvećeg blaga na svijetu. Bio je uistinu predivan ispunjen dan, a ja sam se još jednom uvjerila da sam sretnica. Poznajem i volim najbolje ljude na svijetu, a mislim da i oni mene malčice vole.. :) i život je unatoč svoj težini, svoj gorčini lijep. Zbog svih njih. Hvala vam..
03.06.2008. u 08:15 | K | 5 | P | # | ^
