Listam stranice dnevnika. Skidam prašinu sa zaboravljenih istrgnutih zadnjih stranica srednjoškolskih bilježnica. Čitam ulomke misli utkane u bjelinu papira. Promatram svoje odrastanje. I sve mi se učini tako davnim. Davni strahovi i žudnje. Trenuci inspiracije, kolebanja, pitanja. Zacjeljivanje rana pisanjem. Nikad mi nije bilo teško na papiru otvoriti srce. Ljudi su se čudili mojoj sposobnosti da napišem apsolutno sve, od potpuno srcedrapajućih djevojačkih sastavaka, preko kritičkih osvrta do pjesama i najvećih boli. I koliko god mi je drhtao glas dok sam pred dvadesetak ljudi čitala svoje zadaćnice znajući da me ne poznaju i ne razumiju, osjećala sam se toliko slobodnije. Bila sam hrabra u tim trenucima iako mi je srce toliko puta htjelo iskočiti iz grudi od straha. Uvijek me je pratio taj osjećaj, unutarnji glasić koji je bodrio: « Napravi ono čega se najviše bojiš. Skoči u taj ponor pred tobom, tko zna što te tamo očekuje. Pusti ljude i njihove primjedbe, njihova mišljenja. Imaš samo jedan život pred sobom.» Svaki sam ga put poslušala. Toliko se puta opekla. Toliko puta otvorila srce krivim ljudima. Toliko puta plakala, a onda brisala suze i skakala s nove litice. Moje je srce bilo potpuno prekriveno ožiljcima od najranijih dana njegova kucanja, drhtavo od prvih ogromnih strahova i nerazumijevanja postupaka najbližih ljudi, onih koji su me trebali štititi. Poderanih koljena trčala sam livadama, spoticala se na svaki kamen i učila. Tražila sam sebe u raznim aktivnostima, različitim opredjeljenjima. Uvijek je nešto nedostajalo. I u tada najvećim srećama pratio me neki oblačić praznine, neispunjeni dio mene u besanim noćnim satima koji je tražio svoje ispunjenje. Davala sam cijelu sebe u ono što sam u nekom vremenu radila, ljudima koje sam u određenom periodu voljela. Pisanje lektira, uvijek spremna podrška i zaljubljeni pogledi djeteta. Nasmijem se tome danas. A bilo je tako važno. I tako je boljelo svaki put kad sam bila prezrena i odbačena. Danas mi je drago što jesam. U životu ne treba uvijek dobiti sve što poželimo. Danas to vidim. I danas su puzzle na mjestu. Neke se stvari jednostavno trebaju dogoditi da bi nas oblikovale. Danas hodam ulicom s neizbrisivim smješkom na usnama. Pronašla sam ono što je u mom životu nedostajalo. Pronašla sam svoju drugu polovicu, ono što je moje srce cijelo vrijeme tražilo. Pronašla sam sigurnost i ljubav u pogledu čokoladnih očiju. Pronašla sam sebe. I napokon sam ispunjena. Napokon imam vlastitu bajku koja nikada neće završiti. I učini se ponekad nevjerojatnim kad čitajući svoje snove, svoje želje i maštanja pronađem to u sadašnjosti. «Neznani stranac» iz pjesme postao je stvarnost u svakoj sitnici koju sam tada opisala, svi snovi pjesme «Sanjam» realiziraju se svakom minutom, svakim danom. Imam do u sitnice sve što sam poželjela u ovom vremenu, a kako ono bude odmicalo, novi će se snovi ostvarivati jer dvoje ljudi sanja isti san. I znam, u jesen svog života, kad budem sjedila na klupi u parku naboranih prstiju isprepletenih s voljenim naboranim prstima, a bakreno lišće bude padalo na vlažnu zemlju, bit ću sretna, jednako radosna kao i sada i ni za čime neću žaliti jer sam se suprotstavila svakom strahu i živjela život. Svaki njegov tren. Jer sam voljela i bila voljena. Davala i primala. Disala punim plućima. Tada neće biti teško ni otići. A kad odem, čekat ću te. Da se i u vječnosti dvije polovice spoje u cjelinu. Hoće li to biti raj, pakao ili samo energija rasuta među zvjezdanim kamenjem, nije važno, bit ćemo i tada zajedno. Doslovno zauvijek..
Post je objavljen 30.06.2008. u 21:09 sati.