Mojoj Najdražoj..
Bila sam sama, ostavljena, iznevjerena i prazna kad sam okretala novu stranicu života, kretala na nove puteve bez da sam znala kuda vode. I tamo negdje u masi izgubljenih, namrgođenih ili lažno nasmijanih lica isplivala su dva iskričava oka i gigantski osmijeh pun života. Dogodio se klik i znala sam da sam našla stvarno posebnu osobu. Neobično je kako nekome koga poznaješ tako malo možeš otvoriti vrata u prostore svog srca, pokloniti povjerenje i tonu ljubavi. Točno to se dogodilo kad sam nakon nekoliko dana osjetila da s tobom mogu dijeliti sve. Bila si uz mene. Slušala me i otvarala se jednako kao i ja tebi. I čarobno je kako nekon svega 6 mjeseci poznanstva imam najbolju prijateljicu koju sam ikad imala. I volim te, malena. Volim te više od života. Da je potrebno, bez razmišljanja bih ti dala svoj. Volim te jer si posebna i predivna. Jer imaš najljepši, najiskreniji osmijeh na svijetu. Jer si spontana i iskrena. Jer me voliš i čuvaš mi leđa. Volim te jer paziš na mene. Jer si me probudila s pusom i kavom jedno jutro. Volim kad me zagrliš jer si sretna zbog mene ili jer si jednostavno sretna. Volim kad s njim dođeš kod mene. I kad ste tako slatko zaštitnički raspoloženi i kad me volite. Jer..netko tko u životu nije primio previše ljubavi, a ima je toliko za dati, zahvalan je za svaku sitnicu. A ja vas volim zbog tih divnih sitnica. Volim vas jer ste mislili na mene za Valentinivo i jer sam išla s vama na kupanje (ovo zvuči ko da piše prvašić, ali ti znaš na što mislim). Volim vas jer ste sretni zbog mene. Jednostavno, volim vas jer ste divan, veliki dio mog života.
Želim da znaš da na mene uvijek možeš računati. I ja tebi čuvam leđa. I dala bih ti srce iz grudi da je potrebno. Jednog dana, kad budemo stare, kad budemo gledale unuke kako se igraju, kad iza sebe budemo imale bitke i ratove, znat ćemo da je ovo stvarno. Znat ćemo da smo živjele život jedna za drugu i za ljubav. I tada ću te jednako voljeti i biti ti jednako zahvalna što si dio mog života.
Volim te, malena..
23.03.2008. u 00:08 | K | 8 | P | # | ^
...
Donijelo je proljeće obojane glavice cvjetova na sunce, zamirisalo zrak, pustilo najljepše pjesmice malenih krila. Rasula sam korake mirisavim proljećem. Prostrla sam misli poput bijelih plahti livadama, a njima su protrčala djeca prljavih cipela. Sutra ti je rođendan, a meni se srce kida jer te zagrliti ne mogu. U njemu golema praznina. Na klupama očevi i njihove male djevojčice. I na tren se poželim vratiti u djetinjstvo koliko god ga mrzila. Na tren poželim biti tvoja malena djevojčica koja se ne mora nositi sa svim ovim kamenjem. Samo na tren udahnuti i znati da je sve u redu. Na tren biti slaba. Ne smijem. Ne mogu. Ne mogu čak ni do mramornog spomenika s ugraviranim «zajedno u vječnosti» i crvenom ružom koju ti je mama za valentinovo donijela. Ne mogu isplakati se pored svijeće i reći ti koliko mi nedostaješ. Pitam se ponekad osjećaš li koliko si još živ u mojim grudima. Bi li bio ponosan na mene da si sada ovdje. Bi li me razumio. Bi li mi bilo lakše koračati kroz život da dočeka me tvoj siguran zagrljaj. Nikad saznati neću. Iz hladnjaka je nestalo vino. Nemam čime popuniti samoću. Nema nikog da prošeta sa mnom, sjedne na klupu i ponudi rame. Večeras se s boli sama nosim. I maska osmijeha ne smije pasti. Čekaju me puste ulice i nemirni snovi. Kapljice kiše na obrazima i buđenje sa suncem. Možda me posjetiš ponovno noćas. Oprosti mi što ću plakati jer nema mjesta više za more u meni. Samo me zagrli na sanjivom jastuku i nedaj me praznini. Samo osjeti koliko te volim, tata...
...
17.03.2008. u 19:20 | K | 14 | P | # | ^
Čudna sam noćas..
Jeste li ikad ležali u prohladnoj sobi otvorenog prozora dok vani puše ledeni vjetar..u postelji od bijelih cvjetova i plavih oblaka..s jednom rukom na trbuhu, drugom ispod glave. Jeste li ikad gledali u nešto neodređeno u tami stropa i osjećali nešto jednako neodređeno tamo negdje u nekom unutarnjem organu koji po svim znanstvenim dokazima ustvari ne osjeća. Jeste li dotakli note melodije tišine dok vas ispunjava svojim čarobnim ritmom? Jeste li? Jeste li? Jeste li?
Čarobnim pokretima spuštao se pauk iz svog doma u kutu sobe moje unutrašnjosti na pod prekriven mrvicama prašine, sitnim, oku nevidljivim životima i travom obraslim tragovima. Lutke su uredno posložene na mjestima, obrasle mahovinom. Godinama netaknute. Ponekad pogledom milovane. Na stolu potrgana stranica knjige. Još jedna u nizu izgužvanih papirnatih uplakanih djevojčica. Naše nas tuge oblikuju. Tanka postaje knjiga. Po podu rasuta odjeća još od zadnjeg skidanja prljava i zaboravljena s tragovim prstiju i usana. Pijesak se prosipa u golemom pješčanom satu maglom obavijenom. Kako znam da je tamo? Osjećam. Ali ne vidim koliko još. Bolje je tako. U krošnji drveta zraka sunca i pahulja snijega. Bršljanom obrasla utroba. Još je zelen, a tek u jesen otkriju se boje krošanja. U sredini cvijet s laticama osmijeha. Pored njega svijeća upaljena.
Jeste li ikad čuli tišinu svojih misli? Osjetili hladnoću toplih prstiju? Dodirnuli prazninu? Jeste li ikad poželjeli da ste prah, tek sitno zrnce pijeska u pustinji? Ili već znate da to jeste? Jeste li ikad poljubili misao i odaslali je u nebo? Jeste li ikada izmjerili nedostajanje? Jeste li?
Trnci se penju od nožnih prstiju prema kosi. Osjećam svaki dio svog tijela. Ne poznajem ni jedan dio svoje duše. Postoji li duša? Ili je to samo izgovor da budemo slabi? Pramen kose pomakao se pod prstima. Mojim prstima. Trepavica je dotakla drugu. Usne se razdvojile u osmijeh. Bi li život bio jednako lijep da je jednostavan? Bi li osmijeh bio jednako lijep da suza nema? Bi li suze jednako sjale da nema osmijeha? Da ne osjećamo, bi li jednako kucalo srce u grudima?
06.03.2008. u 23:20 | K | 13 | P | # | ^
