Prigušena svjetla. Šuštanje mlaza vode iz kupaonice. Ulično svjetlo prodire kroz pore roleta. Misli lagano puštene da lutaju dok ležim u krevetu koji miriše na tebe i čekam te. Ruka na trbuhu. Kosa rasuta po jastuku. Smješak blaženstva na licu. Nikad nisam bila sretnija. Znaš to dok mi s osmijehom prilaziš. Voliš me. Volim te. Nikada nismo ni u što bili sigurniji. Izabrali smo djeci imena. Znamo što želimo od života. I svijet je savršen. Naš svijet. Nose me valovi sreće zbog toga. A onda mi pogled na ostatak svijeta donese mala zrnca tuge i nevjerice. Kud god se okrenem – kaos. Prekidi. Prevare. Gorčina. Zidovi oko ljudi. Većina se ljudi vrti u krug svojih malih ništavnih svjetova i sami su sebi najvažniji, i nesretni. Kad pogledam svijet u kojem živimo, pomislim da smo rođeni u krivo vrijeme. Nesebičnost i bezuvjetna ljubav više nisu u modi. Ljudi su zaboravili voditi ljubav. Zaboravili su se predavati jedni drugima. Zaboravili su vjerovati. Slušati. I kako da mi onda suze radosnice iz očiju ne izmami mali predivan poklončić istinske povezanosti. Kako da mi ne dođe da plešem i skakućem od sreće jer si baš mene čekao, ti, najbolji od najboljih. Ti koji možeš svaki tren pretvoriti u bajku. Ti s kojim mogu nogu pred nogu šetati gradom dok gore tisuće svjetala, a noć izgleda kao da je posuta vilinskim prahom. Ti koji me do kraja poznaješ. S tobom bih pošla na kraj svijeta jer znam da bi u svim olujama uz mene stao. Znam da se na tebe mogu osloniti. Znam da smo zajedno u svemu. I čuvam te. Kao najvrednije blago jer to i jesi. Čuvam te kao kap vode na dlanu dok drhtiš u mojim rukama. Ljubim tvoje snove dok dišeš pored mene u toploj postelji ljubavi. Nosim te na svojim krilima kad se umoriš od svega. Držim ti štit u bitkama. Cjelivam rane. Ponekad mi se učini da su «volim te» preslabe riječi za dočarati količinu ljubavi u meni, spremnost na sve za tebe, ali intenzitet tih riječi možeš vidjeti u mojim očima, osjetiti u mom dodiru, čuti u otkucajima mog srca. I sad ću stati i prenijeti ti ostatak ljubavi kistovima pogleda, perom dodira. Onako kako samo mi znamo. Onako kako je nemoguće opisati riječima. To samo srce može.
Moji prsti vole letjeti po papiru..
običnom bijelom ili virtualnom svejedno je
moje se misli najbolje napisane oblikuju..
srce tako otvoreno je
lutanja smisao napisana dobivanju
svari jasnijima čine se..
Htjedoh reći tko sam..
Žena koja uči, hoda, gubi se i nalazi,
uživa u tišini i listovima požutjelim od čitanja..
Žena sa tajnama, strahovima, ranama, bolima,
pustinjama i oazama..
Žena otvorena srca,
spremna voljeti,
spremna davati,
naučena gubiti i boriti se
opstati,
podići jedra brodu života
uvesti ga u odmorište i krenuti dalje..
ponekad umorna od borbe
uvijek s tračkom nade
uvijek spremna za sljedeći korak...
Žena koja je pronašla ispunjenje i smisao..
Sasvim obična
i sasvim posebna
kao svatko od vas..
Voljena, sretna,
žena koju već znate...
i koja vas beskrajno voli...
Vaša Desertrose...
Ako tvome licu podarim jedan osmijeh
ako u tvoje oko prospem malo vilinske prašine radosti
ako tvoje srce jednom navedem na razmišljanje
ako te nagovorim da počneš paziti na sitnice
ako budeš samo malo viiše cijenio život
uspjela sam..
Oni koji uvukli su se pod kožu...
Moja Ljubav..kombinacija borbenosti i nježnosti..savršena kombinacija..predivan muškarac.. :)
