četvrtak, 30.04.2009.
Ježurka dolijao
Vrlo sam zadovoljna što mogu objaviti da je nakon naporne i zastrašujuće potrage otkriven i uhvaćen izvor strašnog dahtanja, mljackanja, kuckanja i hrkanja koji nam je posljednje dvije noći ulijevao strah u kosti i neispavanost u radni tjedan.
Ta-daaaaa!!!
Ovaj pokrupan mljackavac i dahtavac nađen je napokon u stalku za novine u mom dnevnom boravku (tko bi pomislio da se netko tamo može sakriti?!). Detektivski smo zaključili da je najverovatnije privučen mirisom hrane i manjkom prešetavanja ukućana ušetao nakratko kroz otvorena vrata sa dvorišta, a onda je najvjerovatnije netko naišao pa je Ježurka zaglavio unutra. Osim straha pretrpio je i jedno fotografiranje koje mu je zasigurno dovoljna opomena za ubuduće, a deložiran iz boravka zbrisao je u obližnju šumu.
srijeda, 29.04.2009.
Dani frustracije
Zaredali su dani frustracije, dani u kojima, čak i uz neviđenu fleksibilnost koju isprobavam za veličinu, se jednostavno sve opire konstruktivnom rješavanju problema i ispada gadno poput melene.
Jako sam ljuta, unutarnje ljuta, netipično ljuta – ne samo uzrujanoizgledajuća izvana, glasna i sklona verbalizirati istinu – već ljuta iznutra, aktivno i viskokokortizolski ljuta. Osjećam se glupo i osjećam da je moja ljutnja impotentna jer bez obzira na komponentu proaktivnosti ne postiže ništa, jer bi i razbijanje tikvi bilo nemoćno i neefikasno kao i bilo koji drugi preferirani scenarij.
Najviše se ljutim na sebe jer se ne mogu privoljeti da me sve to skupa manje pogađa.
ponedjeljak, 27.04.2009.
Otuđenost
"God's M.O., he reflected, is to transmute evil into good."
* * *
Još uvijek čitam Scanner darkly. Počinjem ga doživljavati terapijskim štivom, toliko je različito orijentirano od mog života danas.
Srce mi se slomilo kad mu je Hank saopćio da zna tko je.
nedjelja, 26.04.2009.
Zašto je Spužvabob Skockani prava ženska za mene
Ovaj esej sam odavno pronašla na Craigslistu, ali svako malo sjetim se toga ponovo kad pokušavam dočarati zašto je stvari (djela, mišljenja) potrebno sagledavati u prespektivi koja, uz samu stvar i autora, obuhvaća i vrijeme i mjesto nastanka.
petak, 24.04.2009.
"Skoro" se ne broji
Jutros sam umalo bila u saobraćajki.
U trenucima kad se zrakom već prolomila škripa kočnica, a gume auta koji se pokušavao zaustaviti u putanji prema karoseriji moga, već statičnog auta, su ostavljale svoj nepobitan potpis na rosnom asfaltu, umjesto da gledam kako mi život u slou moušnu prolazi pred očima gledala sam kroz vjetrobransko staklo u lice sredovječnog vozača koji je na brzinu morao naučiti da nije mudro biti pretjerano samouvjeren.
Takvoj paleti izraza lica izmjenjenoj u tom kratkom roku, kakva je bila ocrtana na njegovom licu, rijetko ikad itko ima priliku svjedočiti. Fascinantno.
Nevjerica. Šok. Kajanje. Strah. Strava. Užas. Iznenađenje. Obećanje. Zahvalnost. Opuštanje.
Ono što je izgledalo kao neminovna propast, odjednom je samo pogled u retrovizor. Anegdota.
četvrtak, 23.04.2009.
Jutarnja kava
Nisam tip koji se ne može probuditi bez kave ujutro i dnevno ih posrčem mnoštvo (iako vjerovatno manje od Voltera, za kojeg kažu da ih je znao suknuti i 50-etak dnevno), ali posebno mi je drago kad nekim čudnim spletom okolnosti kave dobiju i poseban izgled.
Ovo je bila prva u nizu jutarnjih kava koje su svojim izgledom zaslužile slikanje.
srijeda, 22.04.2009.
Glineni pingvin
Vrijeme je za okajanje
Udobno uglavljeno između traganja i glume.
Vrijeme je za ogađenost,
Za suvišno slavlje neukusa.
Vrijeme je da odbačenik
Zaradi svoju uzdrževinu u srebru.
utorak, 21.04.2009.
Dijamant
Svijet je danas kao dijamant; prekrasan, tvrd, skup i upotrebljen u pogrešnu svrhu.
* * *
U krletci od rebara samo razlivena žuč.
nedjelja, 19.04.2009.
Palačinke iz tostera
Razgovoraju moje mladunče i njena ujna, u trenutku kad ujna priprema palačinke:
Ujna: Maco, hoćeš palačiku?
Mladunče: M-Hm (tresući glavom). Znaš, moja mama peče palačinke u tosteru.
Ujna: ?!?!
* * *
Bome palačinke u tosteru...
... ali obično ih zovu vafle. Tih 120 kunića za "toster" bilo je investicija koja se već višestruko isplatila jer bili u pitanju mladunci ili nenadani gosti, doručak ili večera, obrok ili desert, slatko ili slano - uvijek se lakše "proda" kad izađe iz vaflera.
Ove vaflice koje smo večeras ispekle napravile smo od:
1 jajeta srednje veličine
1 šalice mlakog mlijeka (oko 2 dcl)
5 dkg margarina (omekšanog)
1 žlice smeđeg šećera
1/2 šalice brašna
1/2 šalice graham brašna
1/2 žličice sode bikarbone
prstohvat soli
Margarin ubaciti u šalicu i doliti mlijeka do vrha, grijati u mikrovalnoj minutu do dvije dok se ne mlijeko ne ugrije, a margarin djelomično rastopi (ako je prevruće pričekati da se malo ohladi prije dodavanja na jaje da se ono ne bi skuhalo). U posudi umutiti jaje, šećer, sol, dodati mlijeko s margarinom, pa brašno i sodu bikarbonu. Ne mutiti previše, samo dok masa ne bude homogena, nešto gušća nego ona za palačinke. U lagano (kistom) nauljeni vafler stavljati po 2-3 žlice smjese i peći dok ne bude zlatnosmeđe s obje strane.
Poslužiti sa pekmezom, sirupom, čokoladnim namazom, sladoledom, voćnim jogurtom, pireom od voća ili bilo čime drugime što imate kod kuće ili vam se čini zgodnom kombinacijom. Mi smo svoje pojele sa kiselim pekmezom od šljiva i meko tučenim slatkim vrhnjem:
subota, 18.04.2009.
Marelica
Ima ona jedna scena u Klubu boraca u kojoj pripovjedač (pr)obavlja svoje ropstvo Ikea instinktu gnježđenja i njegova priča praćena je nizom scena stvari sa detaljima iz kataloga.
To je jedna sjajna scena.
* * *
Ponekad, jako rijetko, kad gledam stvari ili ljude njihova pojava u mom vidnom polju nije praćena nizom specifikacija, "proova i konova" - "za-ova i protiv-ova", ako vam je tako draže, - mogućnosti i upozorenja.
Jako rijetko.
Takve situacije volim i mrzim, istovremeno, snažno. Od njih se osjećam kao prorok, kao doomsayer*.
*ne mogu se nikao domisliti imalo vrijednom prijevodu ove riječi. Djelomično bi odgovaralo "zloguki prorok", ali nekako mi zvuči nedovršeno. U glavi mi je slika tričetvrt ludih likova sa uglova ulica koji puku tumače da je Kraj blizu.
petak, 17.04.2009.
Sleek Fix
Sanjala sam da sam u kazalištu, da čekam da prođe pauza na sredini predstave sjedeći u mraku na svom mjestu. Do mene je sjedio tragično prekrasan dječak kovrčave kose i tješio me govoreći da će sve biti u redu i dragajući me po leđima dok sam ja plakala. Nekoliko redova dalje sjedio je gospodin koji je jednostavno nepobitno morao biti dječakov otac zbog nevjerovatne obiteljske sličnosti i promatrao nas radoznalo, kutno nasmijano - i bio Kim Coates.
srijeda, 15.04.2009.
Probably in the haunted house removing the mask from old man Withers.
Jedan od najboljih "pažnjozgrabivih" početaka koje sam ikad vidjela sa izvrsno odabranom glazbenom podlogom:
Srijeda je. Večer na RTL-u počinje CSI: NY-em s05e06. Moja završava WIYFom i hihotanjem uz ono što se čini tragično fulanim idiomom.
utorak, 14.04.2009.
Bježurka Ježić
Maloprije sam prepala na svom dvorištu ježa koji je njupao ostatke iz macine zdjelice.
Proljeće je tak' super.
ponedjeljak, 13.04.2009.
Scorpion suicide
Pročitala sam Watchmene.
Serijal grafičkih priča s izuzetnim i prekrasnim uvidima u narav junaštva, superjunaštva i ljudskosti koji nakon dolova i vrhova gotovo didaktičkog razmatranja palete događaja i promišljaja završava neimaginativno i egzibicionistički - razotkrivanjem piščeva jednostavnog i tragičnog pogleda na život; kroz pesimističnu mizantropiju i prezir inteligencije, onog što pisac nepobitno ima i što ga, poput Uvjerenja njegovih superheroja, odvaja od mediokritetne mase puka.
Gledano unatrag, čitav ovaj pandemonij likova i sveukupnost njihovih prikaza života čini se samo piščevim žalosnim prebiranjem kroz vlastite greške, status quo ogrezao u nemogućnost istovremenog razmišljanja i osjećanja.
Poput škorpiona u popularnom mitu, pisac protiv sebe iskorištava jedino što mu je neprikosnoveno dostupno - vlastitu otrovnu inteligenciju - da se samouništi i postane besmrtan. Zanimljiva je i činjenica (osim same njegove biografije - koja je uistinu zanimljivo štivo) da je Alan Moore rođen 18.11. - dakle doista i jest škorpion!
nedjelja, 12.04.2009.
Poglavlje 11
Upravo završavam Watchmene.
Zlo mi je.
Budno sam se čuvala spoilera bilo koje vrste tako da još uvijek ne znam kako završavaju, ali sad mi se sve više čini da znam kako će završiti. I zlo mi je.
subota, 11.04.2009.
Čokoladni keksi
Kao i uvijek, Velika subota prolazi radno - spremanje, kuhanje, pečenje - ovi su keksići, adaptirani sa Smitten Kitchena, spremni biti dijelom našeg Uskršnjeg menija.
Čokoladni keksi
1,5 šalica brašna (1 glatkog i još pola graham)
3/4 šalice nezaslađenog kakao praha (Krašev je izvrstan)
1 šalica šećera (ovdje smeđi)
1/4 čajne žličica soli
1/4 čajne žličice sode bikarbone
1 margarin, omekšan (250 g)
3 žlice mlijeka
2 vanilin šećera
Sve suhe sastojke izmiješate pa dodate narezani margarin i mlijeko, dobro izmiješate i premijesite par puta da budete sigurni da su svi sastojci pomiješani. Oblikujete u dvije tanje "kobasice" koje umotate u foliju i ohladite sat vremena u hladnjaku da ih bude lakše rezati. Izrezati na ploške i složiti s velikim razmakom na papir za pečenje. Peći u pećnici zagrijanoj na 180°C 5 minuta uz ventilator (bez ventilatora nešto dulje - ovisno na koju debljinu su keksi narezani).
Hladiti na rešetki ili prevrnute na kuhinjskoj radnoj površini. Keksi kad se hlade postaju sve "prhkiji" - ako djeluju mekano vratiti još malo u pećnicu.
Potpuno hladne spremiti u kutiju koja se može zatvoriti.
Izvrsni su uz kavu jer nisu preslatki, ali možete ih i puniti kremama, tučenim slatkim vrhnjem ili sladoledom. Neodoljivo su čokoladnog okusa
petak, 10.04.2009.
Potrošnja benzina i tlak zraka u gumama
Svakodnevno se mnogo, mnogo ljudi (većina zaposlena u medijima) trudi prikazati ovaj svijet kao onaj u kojem "pas jede psa" i u kojem mržnja, pokvarenost i bezrazložno nasilje vreba na sve strane...
... a meni je , opet, danas bio jedan krasan dan!
Išla sam provjeriti i, po potrebi, nadopuniti gume na autu zrakom na benzinsku jer volim da je moj auto zadovoljan i da mi je potrošnja benzina optimalna. Sparkirala sam auto i bacila se na posao i u tom trenutku mi je jedan gospodin, ničim izazvan, ponudio pomoć. Iako mi pomoć nije trebala nasmiješila sam se iznenađeno i lijepo zahvalila, a gospodin je uzvratio smiješkom i uljudnošću. Živahno smo ćaskali nekoliko minuta o pritisku zraka u gumama i vrstama "kapica" na ventilima dok ja nisam završila i sveukupno je to bilo jedno izuzetno ugodno iskustvo.
Ljudi se još uvijek znaju ponašati toplo i uljuđeno.
četvrtak, 09.04.2009.
Smrti bogova
Kad sam igrala BG2 silno mi se dopala priča o Hramu Zaboravljenog Boga. Igrač do Hrama dolazi u potrazi za napravom koja rješava jedan drugi dio scenarija i susreće sa sa narodom zasužnjenim obavezom služenju Bogu kojeg su nekada obožavali, a danas toliko mrze da su mu i samo ime zatrli i zaboravili. Avatar Zaboravljenog Boga biva opetovano ubijan inkarnacijom mržnje svojih sljedbenika, a božanska mu narav omogućava uzastopno otjelovljenje nakon svakog novog uništenja. Užasan ciklus njegovih smrti i oživljenja i njihovih uzroka predivan je filozofski paradoks koji zaslužuje pomno promišljanje, a tvorci igre zaslužuju lovorike za njegovo otkrivanje.
Danas sam ponovno, nakon nekog vremena, poželjela pročitati taj divan odsječak pred kojim sam plakala u svakom prolasku kroz igru, ali nisam ga mogla pronaći guglanjem čak niti dijelova originalnog govora koji sam sačuvala u pamćenju. Prekopala sam zato niz arhiviranih CD-a i napokon ga pronašla:
DISEASED ONE: Ah, you wish the exposition. Typical. I should really write it down so I don't have to keep repeating it. Not that we have had a lot of visitors. We are the guardians. We guard the temple. This is very important because every few hundred years someone almost wanders this way. We have forgotten what it is that we guard, we have forgotten how many generations we have been here, and we have forgotten what it is to have a purpose.
PC: But you must be serving some greater plan. Who is the temple dedicated to?
DISEASED ONE: The temple? It has been so long since we have uttered the god's name it has been forgotten by most. What loyalty do we owe a creature that would condemn us to this?
PC: Then why do you stay?
DISEASED ONE: We cannot leave. We cannot even die. We are born again in an endless recycling of our souls. We learn over and over again that we are condemned to a fate we no longer want.
PC: And what is this disease you are afflicted with?
DISEASED ONE: It is the disease of our minds and souls. We grow to hate the power that sustains us, so it rots us from the inside. There is no cure. There is no escape. There is no end.
PC: Yes, I am sure that you suffer from leprosy and it is very terrifying and you will eventually triumph over Despite through a series of contrived coincidences. I will try to release you somehow.
DISEASED ONE: Do what you will; there is no escape for us. We have accepted this. We teach it to the newly young, who then teach it to the old that die and are reborn. The deal which placed us here has been followed to the letter, and we are never to be released from service no matter how pointless the task. You will fail. You cannot help but fail. We know this. We expect nothing other.
PC: You worship suffering like a martyr of Ilmater, but you lack pride or purpose.
DISEASED ONE: I do not know this name you speak of, but even the name of our own god is lost, so it is not surprising. We direct nothing but loathing to the temple now. Take what you will. We are guardians in name only. We might as well be simple mindless skeletons.
(The temple they guarded was marvellous to behold.)
* * *
AVATAR DIALOGUE IN THE TEMPLE OF FORGOTTEN GOD
AVATAR: Whooooo walks in the temple of I? Speak of yourself, you are almost beyond the sight of I.
PC: I could say the same of you. Are you the chief resident of this temple?
AVATAR: I am I. The Temple is I, though it is not safe for even I. The beast does kill my form repeatedly. You have slain it for but a small time. It comes again and again. The beast is a fell deity, for it has more power than I can muster. My legion of followers feed the creature, and I am weakened and fading. Such power the beast has.
PC: You are not worshipped here. Those outside feel nothing but loathing.
Avatar: But they must serve; it is the letter of the agreement. They were to guard and I would provide for their lives. This was to be for all time.
PC: Until what? They die and are reborn to guard against nothing? No one comes.
AVATAR: Then it is little wonder I cannot defeat the beast. It is their loathing and pathos, and it has become their object of worship, whether they know it or not. The time has passed. I have naught here, and will not again. Even the great device has waned in power, and is not so epic a danger as once I thought. I weep for my children. Their hate sustains this place, though they would intend otherwise. Had they not thought of me at all I would have perished, and soon after so would they.
PC: Is there anything I can do to help you?
AVATAR: The letter of the bargain was that I protect the great device until the end of time. The creator races were very specific. I will reinterpret the words, for it is surely the end of MY time. The intent of the bargain was that the great device would not be used again. If it is indeed the 'end of time,' then my last act should be to destroy it. I have not the power to do so.
PC: What would give you the power?
AVATAR: Faith. The belief and conviction of my followers is the lifeblood of power. There must be a way to spur their faith. Open your mind. Perhaps you have knowledge of use. Yes, I see in your mind the way to release this place. You seek the great device for another, though you owe them no allegiance and they intend to kill you. The cause is simple. You will take the great device, the piece that I possess, and you shall combine it with the piece the creature already has. The assembled rod would surely destroy the beast. You must use the item upon the beast, and then return it to me. Use it but once, or you will perish under its power. Tell my people that you carry the piece that I give you that you might deplete it; that you go to restore its components so that it may be disposed of as a whole, not in part. My people must know I intend to destroy it when you return... but more, they must know I intend to end their service. This simple act of bringing the two parts of the rod together will instill a small amount of faith, for an instant. If they are in my presence, such an instant will allow me to destroy the artifact.
PC: I will help you. Give me the device.
AVATAR: Take it, and plant the seed of hope within my folowers. They may not believe you now, but when you return they will perhaps have a spark.
* * *
DISEASED ONE: You return? Why? Why have you come back here? Have you brought back the great device?
PC: I have said it is the will of your lord. It is depleted, and is to be destroyed.
DISEASED ONE: You lie! You must! There is no hope for us here! It has been ages since any sign or change!
PC: And that age is over. Is it so hard to fathom? It is simply time for the end.Entropy does claim all in the end, you know.
DISEASED ONE: This cannot be. You cannot be the herald of change. It is not possible. I... I must see for myself. I must hear the word. We all must.
* * *
DISEASED ONE: There is nothing here. There is never anything here but the stench of our hate.
PC: Your faith has brought you back in his sight. Will you not at least try his name?
DISEASED ONE: That is all you place here. Why should you get a reward for that?
What we placed was earned! We were abandoned to our endless duty while our lord slept! Our faith weakened and we... and we abandoned him, except in curses. The name has not been spoken outside of a curse for a generation. There has been no sign, and there has been no point.
PC: I have given the sign. What will you do with it?
DISEASED ONE: I will... I... Amaunator! Your people call to you! I, Agru Tindul, Sunlord of the Third House, pursuant to your Conduct of Worship contract, do hereby give my voice to your name. We ask... please... we call to you. Please... we have need of you.
AVATAR: I hear. You who have suffered, who still suffer. The time is at an end. Letter of the law states that we guard until the end of time. Our time has ended.
DISEASED ONE: Then... what is left to do?
AVATAR: Nothing. Your task is done. You will all sit by the side of Amaunator in the Keep of the Eternal Sun. The old enemies are gone, and duty is well enough fulfilled.
DISEASED ONE: Praise be to the keeper of time, that he should let it end for the just.
AVATAR: This is the end of things. Rest your mind in my heart. Rest.
utorak, 07.04.2009.
Verbatim
Na Novoj u Suburban Girl Archie Knox je upravo u rečenici upotrijebio riječ verbatim i sjetio me kako sam apsolutno oduševljena bila prije nekoliko dana kad sam konačno otkrila što ona znači.
verbatim ... word for word ...
Sad mi određene marketinške strategije imaju puno više smisla
ponedjeljak, 06.04.2009.
Budimo superheroji
Nabasah na superstranicu i pretvorila me u superheroja:
Probajte ovdje: The Hero Factory
nedjelja, 05.04.2009.
Terenska nastava
Danas smo iskoristile prekrasan dan i otputile se u osunčanu šumu u kojoj smo nemilice škljocale kamerom.
Prvo nam se na putu našao jedan puž koji je nepropisno parkirao kućicu...
... usred livade anemona...
... i prekrasnih blještavozelenih mlječika.
Prošle smo pored čeke...
... i pronašle nekoliko skrletnih čašica za vilenjake...
... na putu prema crnim kukurijecima...
...i prekrasnim ciklamasto-orhidejastim cvjetovima sa duguljastim pjegavim listovima.
Šetnju nam je uveselio i veliki komad svježeg izmeta koji nam je omogućio da iz ovakve blizine uslikamo ovog krasnog leptira.
Vrlo ugodan dan. Nadam se da vaš nije zaostajao.
subota, 04.04.2009.
Remember what my daddy did for Axel?
Sinoć sam opet gledala Million Dollar Baby.
Toliko me uzruja da mi ga je muka gledati. Osjećaj upravo savršeno odgovara otvaranju portala u budućnost i gledanju kroz njega kako će sve loše završiti bez obzira na sve radnje poduzete ne bi li se izbjegla tragedija.
Nešto poput budućnosti koja se već dogodila.
Nisam dobra u puštanju da se stvari samo događaju.
četvrtak, 02.04.2009.
Ti spavaj
Neobičan splet okolnosti danas me učinio posebno svjesnom da već dugo nije bilo izlaganja poezije na ovom blogu i čini mi se da to treba hitno ispraviti.
Danas specijalna poslastica; Spavaj, Paula Celana.
Spavaj
Ti spavaj, otvoreno moje će ostati oko.
Kiša ispunila krčag, ispraznili smo ga mi.
Iz noći niknut će srce, iz srca žito visoko,
ali je za žetvu kasno, utaman žela bi ti.
Sniježna je bjelina, vjetre, u kosama tvojim.
Sijedo je sve što mi osta, i što gubim, što bi.
Ona prebrojava sate, a ja već godine brojim.
Mi smo ispijali kišu, kišu pili smo mi.
(preveo Enver Čolaković)
Ovo je jedna od rijetkih pjesama koje ne volim iščitavati, već sam je naučila naizust da me smiruje u vremenima tuge. Međutim, nije vesela - ovo je za mene pjesma utjehe, pjesma koja ukazuje na kozmičku pravednost. Ritam "roller coastera" (vlakića na tračnicama zabavnih parkova - s forsiranim i naglim usponima i padovima) i slike koje daju naslutiti neposrednost dobrih i loših iskustava te njihovo izviranje jednih iz drugih podsjeća na nestalnost svijeta u kojem živimo i na okrutnu ljepotu neizbježne potrebe za izborima, za donošenjem odluka ... za koje ne dobivamo nikakve garancije - osim garancije da s tim odlukama nadalje moramo živjeti.
srijeda, 01.04.2009.
Tajna velike moći
Otkad sam dobila Dark Horse ne vadim ga iz auta i svakodnevno ga preslušam bar jednom.
Teško je pronaći povoljnu recenziju ovog albuma, produkcijskog savršenstva legendarnog Mutta Langea jer teško je naći recenzenta koji Kroegera na jedan način ili drugi nije nazvao seljačinom i šovinistom bez ukusa.
To da sam zaljubljenik u tekstove Chada Kroegera znate već odavno, ali ovim je nadmašio sam sebe. Što ga duže slušam sve mi je manje i manje važno dokučiti kuda prolazi linija koja dijeli ozbiljno od zafrkancije. Osjećam da tu ništa nije bez predumišljaja, osmišljeno do najminucioznijih detalja - kako i što točno prodati što većem broju ljudi u ovom trenutku ljudske povijesti.
Recept savršen, a tako jednostavan; Zajonc, Zajonc, Zajonc.
