Neobičan splet okolnosti danas me učinio posebno svjesnom da već dugo nije bilo izlaganja poezije na ovom blogu i čini mi se da to treba hitno ispraviti.
Danas specijalna poslastica; Spavaj, Paula Celana.
Spavaj
Ti spavaj, otvoreno moje će ostati oko.
Kiša ispunila krčag, ispraznili smo ga mi.
Iz noći niknut će srce, iz srca žito visoko,
ali je za žetvu kasno, utaman žela bi ti.
Sniježna je bjelina, vjetre, u kosama tvojim.
Sijedo je sve što mi osta, i što gubim, što bi.
Ona prebrojava sate, a ja već godine brojim.
Mi smo ispijali kišu, kišu pili smo mi.
(preveo Enver Čolaković)
Ovo je jedna od rijetkih pjesama koje ne volim iščitavati, već sam je naučila naizust da me smiruje u vremenima tuge. Međutim, nije vesela - ovo je za mene pjesma utjehe, pjesma koja ukazuje na kozmičku pravednost. Ritam "roller coastera" (vlakića na tračnicama zabavnih parkova - s forsiranim i naglim usponima i padovima) i slike koje daju naslutiti neposrednost dobrih i loših iskustava te njihovo izviranje jednih iz drugih podsjeća na nestalnost svijeta u kojem živimo i na okrutnu ljepotu neizbježne potrebe za izborima, za donošenjem odluka ... za koje ne dobivamo nikakve garancije - osim garancije da s tim odlukama nadalje moramo živjeti.
Post je objavljen 02.04.2009. u 20:26 sati.