utorak, 31.03.2009.
Ljubice
Ove godine posebno me oduševljava proljeće. Mladunče je poodraslo taman do onih godina kad se veseli "k'o dijete" svakom novom znanju i kad zavirivanje u zakutke i pretraživanje vrtova uvijek donosi neočekivane i vibrantne razmjene informacija.
Fotografirali (mobitelno pokamerali?) smo grm ljubica okupan kišom. Vrlo korisna vježba za razjašnjenje osvjetljenja.
ponedjeljak, 30.03.2009.
Salix sepulcralis
Sanjala sam kako se u društvu Dr. Housea i Dr. Wilsona (dva lika iz serije, ne glumaca koji ih glume) vozim u kupeu vlaka vraćajući se iz razgledavanja kuće koju želim kupiti. Kuća je bila predivno zdanje u francuskom kolonijalnom stilu američke arhitekture; prostrana, bijela, na stupovima, okružena šumarkom tužnih vrba, katnica, opasana balkonom i trijemom.
House se u razgovoru o kući slagao s onime što sam ja govorila, a Wilson je kontrirao. Taj neobičan raspored me toliko zbunjivao da sam u snu zaboravila biti nesigurna.
nedjelja, 29.03.2009.
Perunike
Znate onaj dio na početku Vodiča kroz galaksiju za autostopere kad Adams opisuje Arturovo jutarnje ustajanje pri kojem on "krajičkom oka primjećuje bagere ispred svoje kuće, ali "reč 'žuti' vrzmala mu se po mislima u potrazi za nečim s čime bi se povezala."
Dakle..., sinoć nakon cjelodnevnog preduskršnjeg predpospremanja i pripremi za preduskršnje pospremanje ležim pred televizorom, štrikam i gledam Totoro kad u jednom trenutku ugledam na ekranu nešto poznato, poznato,..... Što je to?
Pa to je..... perunika.
Reč 'perunika' vrzmala mi se po mislima u potrazi za nečim s čime bi se povezala.
I našla je nešto.
Zadnji puta sam vidjela peruniku - onako da sam gledala u nju i stvarno je vidjela - prije nekih 25 godina. Bila sam malo starija nego moja kćer sada i moja baka je pred kućom uredila kameni vrt. Kameni vrt sa puteljcima od oblutaka, humcima od kamena i pješčaste zemlje, gumenolisnim biljkama i "kamenim cvijećem". I u kutiću prema cesti bile su perunike. Indigo perunike, cvjetova velikih kao moja glava.
Vrta nema već više od 20 godina. Bake nema već više od 12.
Moram kupiti neke perunike i posaditi ih u vrt.
petak, 27.03.2009.
Tamno skeniranje
Već neko vrijeme čitam roman Philipa K. Dicka A Scanner Darkly. Čitam ga vrlo sporo jer me ideje iz njega tako obuzmu i neki dijelovi tako oduševe da me uhvati strah ga ću ga pročitati prebrzo - progutati u jednome zalogaju - ne uživajući, već izgladnjelo, požudno, eskapistički - da će biti zauvijek izgubljen u poplavi kortizola.
* * *
"Later, in the semidarkness he drowsed, from--so to speak-- his own fix. Connie snored on beside him, lying on her back with her arms at her sides outside the covers. He could see her dimly. They sleep like Count Dracula, he thought, junkies do. Staring straight up until all of a sudden they sit up, like a machine cranked from position A to position B. "It-- must--be--day," the junkie says, or anyhow the tape in his head says. Plays him his instructions, the mind of a junkie being like the music you hear on a clock radio . . . it sometimes sounds pretty, but it is only there to make you do something. The music from the clock radio is to wake you up; the music from the junkie is to get you to become a means for him to obtain more junk, in whatever way you can serve. He, a machine, will turn you into _his_ machine.
Every junkie, he thought, is a recording."
* * *
Bilo bi šteta da ovo bude izgubljeno.
(Oni koji mogu čitati sa zaslona mogu to činiti odavde)
četvrtak, 26.03.2009.
Džabalebarenje
Danas sam pročitala na PsyBLOG-u izvrstan članak o odgađanju (Procrastination). Kako sam obično jako brza na okidaču kad treba sebe pokriviti za odgađanje - ta me tema izuzetno zanima jer se uvijek nekako nadam otkrivanju neke cake kojom ću se motivirati na veću proaktivnost.
Ono čime me ovaj članak oduševio je opis ingenioznog istraživanja odlaganja u kojem su istraživači kao eksperimentalnu manipulaciju koristili pointilističke slike slavnog Georgesa-Pierrea Seurata da bi usmjeril i ispitanike u dva načina razmišljanja; usmjereno apstraktnom i usmjereno konkretnom.
Zabogamiloga - kako im je tako nešto uopće palo na pamet?!
srijeda, 25.03.2009.
Pajceki u dekici
Priznajte, uvijek ste se pitali kako englezčani zovu hrenovke u lisnatom.
Pigs in a blanket - friško pečene za grickanje uz kriminalističke serije srijedom na RTL-u 
utorak, 24.03.2009.
Pismo
Pišem...
Zima samo što nije završila.
Vjetar je s mora donio miris vlage, doma i kruha. Kaša je nad njime imala okus koji sam već zaboravio.
Sjedim na kamenu pored vrata, jedem kašu i grijem se na suncu.
(Prethodna pisma: prvo, drugo, treće, četvrto, peto, šesto, sedmo)
ponedjeljak, 23.03.2009.
Zdrav razum
Još otkada sam, nekad davno, davno, prvi put pročitala onu slavnu Voltairevu: "Common sense in not so common." , mnogo sam se puta morala složiti s njime u mišljenju da zdrav razum i nije baš uobičajen. Povremeno nađem se u okolnostima u kojima mi je doista teško dokučiti kako "prosječan korisnik" donosi prosudbe koje naziva djecom "zdravog razuma".
Prije nekoliko dana na Cracked.com portalu objavljen je izvrstan članak u kojem autor uz obilnu dozu humora, ali ne i neozbiljno, objašnjava i približava puku 5 načina na koji vam predrasuda u obliku "zdravog razuma" može ozbiljno promijeniti život nagore.
Naravno, kao što je često i slučaj s njihovim tekstovima, članak je edukativan u više od jednog smisla; osim otvaranja portala u vlastitu glupost (kojoj se tada možete zdravo nasmijati i riješiti je se) ovdje imate izvrsnu priliku naučiti i ne baš nekolicinu izraza, idioma i aluzija na engleskom koje bi vam inače mogle i dalje promicati.
nedjelja, 22.03.2009.
Ženskasti šal
Jedan pletački projekt kojem sam se jako veselila završen je i danas vam želim pokazati rezultate. Mladunče se odlučilo za jedan "ženskasti šal" i odabralo boju za jednu krasnu shemu Amy Swenson nađenu na Ravlery-ju.
Jako mi se sviđa, mislim da ću i sebi napraviti jedan, pa makar i bio ženskast 
subota, 21.03.2009.
Luda čajanka
Kontemplirala sam nad Rahatlinom Bocom istine neko vrijeme. Napisala je doista sjajan tekst u kojem razlaže komadićak odrastanja, ali kako mi se čini - ne samo svog odrastanja ili odrastanja generacije, već se radi o odrastanju/evoluciji ljudske svijesti kojoj munjeviti napredak počinje dospjevati na naplatu.
Čudno je, zapravo, to da nam više poze, antipatije i slinave puse nisu dovoljne. Sada želimo nemušto otvarati satove, makar nismo urari, da vidimo što ih tjera na tiktakanje. Pa makar i pajserom.
Gledam jučer-prekjučer poznatu hrvatsku filozofkinju Aleksandru Grdić* u dvajsčetri sata, veli da: "... Nije važno kaj se vidi obris sise dok u realityju ulazi u kadu jer nije to njena intima. Njena intima je ono kaj se događa u njena četiri zida s njenim prijateljima i obitelji."
I fakat! - Aleks je u pravu, koliko god to čudno zvučalo. U ovom sociokulturalnom trenutku u vremenu sisa na teveu nije ničija intima, bila ona s profila ili en face. Intima se skutrila na ono što oni s engleskog govornog područja nazivaju "Heart of hearts" - srce mog srca - najtajniji najskriveniji zakutak psihe u kojem ni sam vlasnik ponekad ne zna jesu li u arhivi laži ili istine.
(*opskurna homage referenca, a ne izraz nepoštivanja :)
petak, 20.03.2009.
No passaran!
Znate onaj osjećaj kad u jednom "trenutku bistrine" u međudjelovanju s nekim odjednom vidite da će se vaša relacija lišena "ukrasa" u vidu datuma, specifičnih tema ili okolnosti poput "što smo imali obučeno taj dan", svesti na jedan dugi niz nerazrješivih nesporazuma i gorkih svađa koji će završiti kada jednog od vas stave u kutiju i zakopaju u zemlju na području koje odgovara Pravilniku o grobljima?
Izuzetno rijetko imam taj osjećaj, a još rjeđe taj je osjećaj tako prevladavajuć' da ga ni racionalizacija, ni humor, ni ignoriranje ni druženje s ljudima koji se ponose paljenjem mirisnih štapića, ne može potisnuti u primozak.
Već nekoliko dana imam taj osjećaj i, iako sam ga okretala i promatrala iz svih kutova i uz svakakve misli i primisli, bojim se da je premonicija doista istinita.
četvrtak, 19.03.2009.
Oprez! Keksić-čudovište!
Unatoč sumnjima, eto nama uspješnog dolaska na kraj prvog tjedna svakodnevnog bloganja! Bilo je puno manje strašno nego sam očekivala, tako da mi se ovo čini pravim trenutkom da se nečim počastimo; pa bez daljnjeg otezanja: naaAajbolji keksi s komadićima čokolade na svijetu!
Kao što neki od vas znaju, Popsci portal ima krasnu rubriku Kitchen Alchemy ujutar odjeljka DIY (Do It Yourself) i prije nekog vremena Aki Kamozawa i H. Alexander Talbot, potaknuti zanimljivim člankom Davida Leitea objavljenim u New York Timesu napravili su par eksperimenata koji su ih doveli do krasnog keksića. Jasno da sam morala replicirati u vlastitoj kuhinji nešto tako "znanstvenjački", ali s obzirom da nisam baš ljetni keksojed - recept je tek sad dočekao premijeru.
Moj je mobitel zabilježio da su izgledali ovako:
, a kakvog su okusa isprobajte u svojoj kuhinji. Ja ću reći samo da su apsolutno svi prisutni pri testiranju gotovog proizvoda oduševljeno najavljivali reprizu.
srijeda, 18.03.2009.
Poruka za Garsiju
Kako povremeno volim zaviriti u druge kulture i načine razmišljanja, na jednom svom klikačkom pohodu internetom naišla sam na Elberta Hubbarda i njegov esej "Poruka za Garsiju"
Ovdje možete pročitati to interesantno djelo i, po mom mišljenju, još interesantniji prolog. Ovaj je motivacijski tekst, prema Wikipediji, također davan i američkim pomorcima i marincima tijekom oba svjetska rata, poučavan na vojnim učilištima, učen naizust od školaraca i bio jednom od popularnih aluzija u popularnoj i poslovnoj kulturi Amerike sve do sredine dvadesetog stoljeća.
* * *
"To act in absolute freedom and at the same time know that responsibility is the price of freedom is salvation."
Upravljati svoje ponašanje potpunom slobodom i u isto vrijeme biti svjestan da je odgovornost cijena slobode - to je spasenje.
utorak, 17.03.2009.
Nasilna prošlost
Gledala sam sinoć ponovo A History of Violence.
Inače, kod nas je film budalasto preveden sa "Povijest nasilja", dok je stvaran naslov stripa i filma zapravo "Nasilna prošlost" - poput anamneze kronične bolesti, što ustvari ovo i jest - ekspoze o naravi ljudi kroz život/narav jednog čovjeka. Sinegdoha kojom se kroz nevolju jednog čovjeku cijelom čovječanstvu imputira nemogućnost promišljene promjene.
Majstorsko djelo, i strip i film - svaki sa posebnim prevladavajućim ozračjem. Oba propitujuća i teško svediva na razumljiv jezik prosječnosti.
U filmu mi se sviđa što (ulažući puno truda, čemu možete posvjedočiti gledajući dodatne materijale) prikazuje stvari kakve jesu; ne-promišljene, šlampave, intuitivne. Ljudima je obično teško shvatiti da ne daju događaji značenje njima, već oni (ljudi) moraju dati značenje događajima. Interpretacija nije odabir nego nepobitna nužnost.
Sviđa mi se vidjeti kako je jednostavno i razumljivo prikazana jedna životna datost; jedno nasilje (ili jedan nasilnik) okolici kao da daje "posebnu dozvolu" za perpetuiranje nasilja: glavni lik, Tom, u filmu ustvari je najviše okrenut' nenasilnom i konstruktivnom rješavanju sukoba - a opet, zbog njega njegovi sumještani i obitelj ispadaju najveći divljaci, osokoljeni njegovim reakcijama. I tu dolazimo da pitanja koje me najviše čudi;
Recimo, u centru te priče je žena koja je već dvadesetak godina partnerica glavnog lika, žive svakodnevno zajedno i imaju dvoje zajedničke djece koju očito vole i dobro se brinu za njih; Kako onda, dovraga, u trenucima u kojem se otkriva da Tom ima nasilnu prošlost, kako je njoj važnije da je on njoj zatajio komadić svoje prošlosti "prije njenog vremena" nego činjenica da je bio izuzetan muškarac, muž i partner, da je ustajao bespogovorno usred noći umiriti djecu i na svakakve načine ulagao u tu relaciju?
Pri kraju dokumentarca o filmu razlažu taj paradoks kroz priču o ljudskoj naravi - postavljajući pitanje: "Može li uistinu netko redizajnirati sebe? Prestati biti jedan čovjek da bi postao drugi? Može li vuk promijeniti dlaku, a s njom i ćud?"
To pitanje nalazim posebno bizarnim. Koliko god ne sumnjam da čovjek uz pravu motivaciju može redizajnirati svoje ponašanje i način života - toliko je jednostavno glupo misliti da bi on zbog toga "trebao prestati biti jedno da bi postao drugo". Zaboga, čemu bi onda to služilo? Da nema nasilne prošlosti - što bi mu bilo kompas? Pa da nismo jednom bili djeca, danas ne bi mogli biti ljudi.
ponedjeljak, 16.03.2009.
Život je lijep
Marole je nakon jednog mog davnog posta pitao: "Kakav je danas?"
Pretpostavila sam da je deset godina stariji, ali zapravo nisam znala kakav je.
Sreli smo se nekidan. Prekrasan mladić narastao je u prekrasnog muškarca - veselog i prepoznatljivog, možda malo ogrubjelog, a možda samo očvrslog - muškarca koji je, makar iznenađen i smeten, u par kratkih rečenica opisao tih deset godina, mostom vezujući dvijeidevetu za devedesetdevetu. "Život je lijep", veli - posao, žena, djeca - svijet je pravedan i funkcionira.
Ugodan susret. Onaj koji vraća vjeru da će sve biti u redu. Da dobri ljudi ipak dobiju dobre stvari.
I poželjeli smo si sreću, nad čvrstim stiskom ruke, baš kao i prije deset godina.
"Život je lijep."
nedjelja, 15.03.2009.
Pristojnost
Bismarck je rekao: "Be polite; write diplomatically; even in a declaration of war one observes the rules of politeness." (Budite pristojni; pišite diplomatski, čak i u objavi rata osoba vodi računa o pravilima pristojnosti.)
Mislim o tome cijeli tjedan.
To mi baš ne uspjeva - biti pristojna čak i kad su iscrpljene sve opcije osim objave rata.
* * *
A bilo bi korisno imati tu vještinu jer ona očito implicira sposobnost emocionalnog odmaka od situacija koje su provokativne i time po svojoj samoj naravi emocionalno obojene. A s druge strane emocije imaju nezanemarivu korektivnu funkciju ponašanja.
Odmah se sjetim scene Castora Troya u tijelu Seana Archera u kojoj kaže: "Wheee. What a predicament. " 
subota, 14.03.2009.
Recesija i moralna propast
Evo baš jučer čitam članak na Spikedu u kojem Brendan O'Neill na inteligentan i elokventan način propituje pitanje iz područja recesije na koje se malo tko osvrće, a osjećam da će biti ključno u tome kako će se globalna recesija u ovom trenutku zapravo odigrati. Kad kažem "ovaj trenutak" mislim na vremenske koordinate u sociokulturalnom svemiru čovječanstva.
Konačno da netko javno i jasno ukaže na ključ bahatosti zlogukih prognozera - pretjerana samouvjerenost na klimavim (ako i takvim) temeljima.
Jedan lik kojeg učestalo srećem na svaki moj pokušaj da ukažem na nedostatke njegove metodologije svisoka odgovara: "Educated guess." (pogađanje temeljeno na iskustvu/obrazovanju) i uvijek me žderalo što, ustvari, osjećam da nije u pravu, ali ne mogu staviti prst točno na ono što me toliko smeta. Ali i to se konačno promijenilo!
E, stari moj, možda ti jednostavno nisi "educated enough". Možda nitko od nas nije. Lako je moguće da su ti podaci o kojima pričaš kao o argumentima samo voda ispod mosta. Zašto? Zbog zanemarivanja perspektive, zbog nepromatranja sociokulturalne dimenzije u vremenu. Koje mu, što je nemala stvar, daje kontekst.
petak, 13.03.2009.
Sretan mi rođendan!
Slika preuzeta sa stranice http://www.basugasubakuhatsu.com/.
Volim rođendane. Osobito svoje. Volim roleplay rođendana i promatrati kako većina ljudi koje sretnem prelazi tranziciju iz "uobičajenog" u "sretan-ti-rođendan" mod. Volim anegdote koje to donosi.
A ovaj rođendan imam i proglas; dugo sam o tome razmišljala i eto, odlučila se. Kako ovaj blog sve češće zjapi neažuriran, a tema ima toliko da se tuku za mjesto u redu, od ovog rođendana do sljedećeg pišem postove svaki dan.
Ambiciozno?
Vrlo. Ali i vrlo izvan karaktera. Dakle izazovno (i inspirirajuće).
Sretan vam moj rođendan! Hvala vam svima što ste me podržavali još jednu dugu godinu! :-)
četvrtak, 05.03.2009.
Zen Heaven
Gdje sam bila?
Bila sam bolesna kao smuk, bolna glava je inzistirala na negledanju u monitor i na učestalom spavanju znaaaatno dužem od uobičajenih 6 sati dnevno (odlucna sam u namjeri da prespavam samo četvrtinu života umjesto uobičajene trećine).
Toliko o tome.
Nadam se da ste primjetili kako je jučer bio divan program na RTL-u navečer. Bila sam apsolutno očarana i još me i danas drži zen sreća radi uživanja u tom malom komadiću raja.
CSI: NY (Hostage)
Elias Koteas u cliffhangeru četvrte sezone. Apsolutno prekrasan Elias Koteas, malo deblji nego inace, u glumi bolno izražajan, sa ovom novom sol-i-papar koprenom godina koja mu izvrsno pristaje. Kad ga pogledam vidim ravno u Vaughna u Cronenbergovoj prekrasnoj boleštini iz 1996.
MENTALIST (Pilot)
Početna epizoda nove kriminalističke serije u kojoj se u prve tri minute junački na ekranu pokažu:
Simon Baker (Gotovo je - kad ga vidim odmah pomislim NE Nick Fallin vec Chip Penttegill)
Robin Tunney (ne podnosim je nikako, ali ipak me tako raznježila gotovo spontanim smijanjem origami žabici)
Steven Culp (major Hayes sa Archerovog Enterprisea)
Jefrey Nordling (kojeg smo zadnjih par godina vidjeli daleko previše u kriminalistickim serijama, ali za mene ce uvijek ostati Jake Manning)
Tim Guinee (srcedrapeljni Eddie McCleister u The Lost Room)
Željko Ivanek (ne, ne pomislim OZ, pomislim CSI Andrew Melton)
Zašto dati liku svoje priče ime Patrick Jane?! Njušim da će dični gospodin Jane biti u ovom uratku oštećena roba
JEDANAESTI SAT (Resurrection)
Rufus Sewell kao genijalni biofizičar koji "uglavnom živi u glavi" pa sićušna FBIjevka s velikim ...hmmm.... pištoljem mora paziti na njega?! Kuda ide ovaj svijet? Kome bi to bilo plauzibilno? I kaj ga nisu mogli nauciti bar za jednu epizodu kako se daje je*eni CPR?!
Ali kako mu zamjeriti kad je on Marco Venier, Agamemnon, Marke? 
