Gledala sam sinoć ponovo A History of Violence.
Inače, kod nas je film budalasto preveden sa "Povijest nasilja", dok je stvaran naslov stripa i filma zapravo "Nasilna prošlost" - poput anamneze kronične bolesti, što ustvari ovo i jest - ekspoze o naravi ljudi kroz život/narav jednog čovjeka. Sinegdoha kojom se kroz nevolju jednog čovjeku cijelom čovječanstvu imputira nemogućnost promišljene promjene.
Majstorsko djelo, i strip i film - svaki sa posebnim prevladavajućim ozračjem. Oba propitujuća i teško svediva na razumljiv jezik prosječnosti.
U filmu mi se sviđa što (ulažući puno truda, čemu možete posvjedočiti gledajući dodatne materijale) prikazuje stvari kakve jesu; ne-promišljene, šlampave, intuitivne. Ljudima je obično teško shvatiti da ne daju događaji značenje njima, već oni (ljudi) moraju dati značenje događajima. Interpretacija nije odabir nego nepobitna nužnost.
Sviđa mi se vidjeti kako je jednostavno i razumljivo prikazana jedna životna datost; jedno nasilje (ili jedan nasilnik) okolici kao da daje "posebnu dozvolu" za perpetuiranje nasilja: glavni lik, Tom, u filmu ustvari je najviše okrenut' nenasilnom i konstruktivnom rješavanju sukoba - a opet, zbog njega njegovi sumještani i obitelj ispadaju najveći divljaci, osokoljeni njegovim reakcijama. I tu dolazimo da pitanja koje me najviše čudi;
Recimo, u centru te priče je žena koja je već dvadesetak godina partnerica glavnog lika, žive svakodnevno zajedno i imaju dvoje zajedničke djece koju očito vole i dobro se brinu za njih; Kako onda, dovraga, u trenucima u kojem se otkriva da Tom ima nasilnu prošlost, kako je njoj važnije da je on njoj zatajio komadić svoje prošlosti "prije njenog vremena" nego činjenica da je bio izuzetan muškarac, muž i partner, da je ustajao bespogovorno usred noći umiriti djecu i na svakakve načine ulagao u tu relaciju?
Pri kraju dokumentarca o filmu razlažu taj paradoks kroz priču o ljudskoj naravi - postavljajući pitanje: "Može li uistinu netko redizajnirati sebe? Prestati biti jedan čovjek da bi postao drugi? Može li vuk promijeniti dlaku, a s njom i ćud?"
To pitanje nalazim posebno bizarnim. Koliko god ne sumnjam da čovjek uz pravu motivaciju može redizajnirati svoje ponašanje i način života - toliko je jednostavno glupo misliti da bi on zbog toga "trebao prestati biti jedno da bi postao drugo". Zaboga, čemu bi onda to služilo? Da nema nasilne prošlosti - što bi mu bilo kompas? Pa da nismo jednom bili djeca, danas ne bi mogli biti ljudi.
Post je objavljen 17.03.2009. u 10:37 sati.