Kontemplirala sam nad Rahatlinom Bocom istine neko vrijeme. Napisala je doista sjajan tekst u kojem razlaže komadićak odrastanja, ali kako mi se čini - ne samo svog odrastanja ili odrastanja generacije, već se radi o odrastanju/evoluciji ljudske svijesti kojoj munjeviti napredak počinje dospjevati na naplatu.
Čudno je, zapravo, to da nam više poze, antipatije i slinave puse nisu dovoljne. Sada želimo nemušto otvarati satove, makar nismo urari, da vidimo što ih tjera na tiktakanje. Pa makar i pajserom.
Gledam jučer-prekjučer poznatu hrvatsku filozofkinju Aleksandru Grdić* u dvajsčetri sata, veli da: "... Nije važno kaj se vidi obris sise dok u realityju ulazi u kadu jer nije to njena intima. Njena intima je ono kaj se događa u njena četiri zida s njenim prijateljima i obitelji."
I fakat! - Aleks je u pravu, koliko god to čudno zvučalo. U ovom sociokulturalnom trenutku u vremenu sisa na teveu nije ničija intima, bila ona s profila ili en face. Intima se skutrila na ono što oni s engleskog govornog područja nazivaju "Heart of hearts" - srce mog srca - najtajniji najskriveniji zakutak psihe u kojem ni sam vlasnik ponekad ne zna jesu li u arhivi laži ili istine.
(*opskurna homage referenca, a ne izraz nepoštivanja :)
Post je objavljen 21.03.2009. u 11:52 sati.