Jutros sam umalo bila u saobraćajki.
U trenucima kad se zrakom već prolomila škripa kočnica, a gume auta koji se pokušavao zaustaviti u putanji prema karoseriji moga, već statičnog auta, su ostavljale svoj nepobitan potpis na rosnom asfaltu, umjesto da gledam kako mi život u slou moušnu prolazi pred očima gledala sam kroz vjetrobransko staklo u lice sredovječnog vozača koji je na brzinu morao naučiti da nije mudro biti pretjerano samouvjeren.
Takvoj paleti izraza lica izmjenjenoj u tom kratkom roku, kakva je bila ocrtana na njegovom licu, rijetko ikad itko ima priliku svjedočiti. Fascinantno.
Nevjerica. Šok. Kajanje. Strah. Strava. Užas. Iznenađenje. Obećanje. Zahvalnost. Opuštanje.
Ono što je izgledalo kao neminovna propast, odjednom je samo pogled u retrovizor. Anegdota.
Post je objavljen 24.04.2009. u 22:04 sati.