Zaredali su dani frustracije, dani u kojima, čak i uz neviđenu fleksibilnost koju isprobavam za veličinu, se jednostavno sve opire konstruktivnom rješavanju problema i ispada gadno poput melene.
Jako sam ljuta, unutarnje ljuta, netipično ljuta – ne samo uzrujanoizgledajuća izvana, glasna i sklona verbalizirati istinu – već ljuta iznutra, aktivno i viskokokortizolski ljuta. Osjećam se glupo i osjećam da je moja ljutnja impotentna jer bez obzira na komponentu proaktivnosti ne postiže ništa, jer bi i razbijanje tikvi bilo nemoćno i neefikasno kao i bilo koji drugi preferirani scenarij.
Najviše se ljutim na sebe jer se ne mogu privoljeti da me sve to skupa manje pogađa.
Post je objavljen 29.04.2009. u 11:06 sati.