POVRATAK KUĆI
Ivana je cijelo poslijepodne razmišljala kako izbjeći odlazak na taj koncert. S obzirom da je pozvana od bliske prijateljice, a i cijelo će društvo doći jer nakon koncerta slijedi druženje do kasno u noć, nije pronašla dobar razlog za odbiti. Sada razmišlja, dok polako vozeći ulazi u svoju ulicu, dobro je odlučila. Već dugo se nije tako opušteno i zadovoljno osjećala. Pogled joj za trenutak uhvati dio praznine s lijeve strane ulice i pomisli; kako nije primijetila da su posjećena neka stabla, a tvrdila bi da su jutros, kada je odlazila na posao, bila sva na broju. U tim je mislima stigla na prilaz svoje kuće. Uzima daljinski za garažna vrata, ali ništa se ne dešava. Vrata ostaju zatvorena. Ne sjeća se kada je zadnji put promijenila baterije u daljinskom pa zaključi da je to vjerojatno razlog. Već sutra će kupiti nove ako ih doma nema. Izlazi iz automobila, zaključava ga ključem jer stariji je model koji nema daljinsko zaključavanje. Ponovo joj zapne za oko susjedova živica. I ona je vrlo nisko podrezana, kao da je tek mlada zasađena, a jutros nije preko nje mogla vidjeti susjedov prilaz. Zašto ju je susjed tokom dana toliko skratio. Prilazi vratima i primijeti da su na više mjesta oguljena. Čudno da to nije ranije primijetila. Treba ih hitno ponovo ofarbati. Pokušava otključati vrata, ključ nikako ne paše za tu bravu. Pomisli da je brava kao što je bila na bakinoj kući. Pritisne kvaku i vrata se otvore. Želi odložiti torbu i ključeve na ormarić s lijeve strane kao što to uvijek radi. Ormarića nema. Umjesto njega tu je nekakva klupa vrlo stara na izgled. Zastane jer je začula glasove u slabo osvijetljenom boravku.
Protrlja oči, što joj se dešava, tko je provalio u njezin stan, zašto je sve drukčije? Nova misao. Možda ipak samo sanja. Što učiniti? Traži mobitel kopajući po torbi, pada joj na pločice i mobitel i ključevi, mobitel se raspada. Mukli zvuk udarca joj zaustavi pogled. To nisu bile pločice nego drveni pod. Kako, je li u tuđu kuću ušla? Možda od straha umišlja. Stoji ukipljena, a vrata hodnika otvara nepoznata žena čudno odjevena. Misao joj zamre jer odjeća te žene je kao što je bila kod njezine prabake. Žena gleda niz hodnik i govori: „ Nema nikoga, ne znam što je to zazvonilo“. Okrene se i zatvori vrata. Ivana stoji kao ukopana i ne vjeruje što je vidjela i čula. Kako nema nikoga, pa ona stoji tu u svom hodniku, mobitel je u dijelovima. Hitno joj treba telefon, policija, susjedi, prijatelji. Trese se i od straha i od mogućih nasilnika koji su u njenoj kući. Polako prilazi vratima boravka i lagano ih odškrine. Zaviri u boravak i što ugleda. Cijela je obitelj zauzela njezin boravak, roditelji i nekoliko djece. Vidi ih troje, ali čuje više glasova. Boravak je nešto sasvim drugo. Nestao je njezin namještaj, a umjesto njega vidi nekoliko glomaznih komada koji zauzimaju gotovo cijeli prostor. Istina izgledaju lijepo i vjerojatno skupo, ali nije to njezino. Otvara vrata širom i uđe. Ništa. Nitko se niti ne okrene, samo žena u čudnoj odjeći prilazi vratima mrmljajući: „ Sve će nas ovaj propuh u grob stjerati. Kad li će doći radnik to popraviti“? Ivana stoji sa strane i pazi da se ne sudari sa ženom. Poželi upaliti svjetlo kako bi je napokon vidjeli, ali na zidu, na kojem je prije odlaska na koncert bio prekidač, sada je tapeta cvjetnog uzorka. Jedino svjetlo je u onim lampama koje su koristile petrolej. Ona to zna, ali u stanu nema baš niti jednu kao uspomenu. Gotovo luda od straha traži u mislima što bi taj kaos mogao biti. Možda je zaspala u automobilu i sanja? Dva si puta jako uštipne obraz i jaukne, ali nitko ne obrati ni najmanju pozornost. Gospodin, u isto tako čudnoj odjeći, sjedi zavaljen u glomaznoj zelenoj fotelji i čita novine. Pretpostavlja da su novine jer su tek tri-četiri lista velika, rekla bi kao plahte. Odluči prići gospodinu da čuje zašto su oni u njezinoj kući i tko su i zašto su za samo jednu večer uspjeli promijeniti toliko stvari. Gospodin sjedi u blizini svjetla. Prišla je bliže. Stvarno čita novine i nešto ispod glasa mrmlja. Dvoje je djece naglo utrčalo u sobu. Stariji dječak i mala djevojčica. Oboje jednako čudno odjeveni. Dječak je projurio mimo nje ravno k muškarcu tražeći, gotovo inzistirajući da se konačno ide pozabaviti sa braćom koja na katu stvaraju nevjerojatan užas. Tako je ozbiljno govorio da je gospodin ostavio novine, ustao i ozbiljnog lica krenuo za sinom.
Djevojčica je ostala stajati na mjestu čvrsto zagledana u Ivanu. Konačno me netko vidi, pomisli. I da, malena ju je vidjela. Sasvim polako sitnim koracima prilazila joj je. Ivana je mirno stajala na mjestu čekajući. Kada je curica bila na korak od nje čučnula je kako bi joj bila što bliže. Tiho je pitala: „ Vidiš li me“? Malena je samo klimnula glavom i dalje je gledajući sa zanimanjem. A onda sasvim spontano kao da se oduvijek znaju curica joj je došla sasvim blizu i pregledavala odjeću koju je Ivana imala na koncertu. Svilena je bluza šuštala u malenoj dječjoj ruci. Ivana je bila sasvim mirna kako je ne bi prestrašila. Ipak odlučila je pitati tko je ona, tko su ostali ljudi tu u njezinoj kući. Na pitanje kako se zove curica je tiho odgovorila Margarita. Ivana je nastavila s pitanjem; zašto su oni tu, a onda se ne malo iznenadi odgovorom.
Malenoj je to bilo čudno jer kako je objašnjavala, ona je tu od rođenja, a i njena braća. Svi su se tu rodili. Konačno je i malena nju pitala zašto je ona u njihovoj kući, kako je ušla i što je rekao tata kada ju je ugledao? Kako djevojčici koja je jedina vidi objasniti da nije ona u njihovoj već u svojoj kući i kako ovo ne može biti stvarnost? Tihim je glasom pokušala. „ Margarita, ja u ovoj kući već dugo živim i tebe nikada nisam prije vidjela, a ni tvoje roditelj. Tvoj tata me ne vidi kao što me ti vidiš. Zašto je tako, ja stvarno ne znam i ne znam kako će se ovo završiti. Možda bi ti mogla reći tati da sam ja ovdje.“? Malena je i dalje dodirivala Ivaninu bluzu, i hlače pa u čudu konačno upitala: „ Što si ti? Dječak ili anđeo“? Ivana na to pitanje prasne u glasan smijeh. Potrajalo je dok se konačno nije prestala smijati i pokušala malenoj objasniti kako nije ni jedno niti drugo nego žena kao što je i njena mama.
To Margariti nije nikako bilo jasno pa se odmaknula jedan korak. Ivana izmučena svim strahovima i umorna odluči sjesti u fotelju. „ Ne, ne, ne“ Zavikala je malena. „ Tu samo tata smije, nama je strogo zabranjeno“. Ivana je vidjela po strahu u njenim očima da je to istina, ali kako tate nema ipak je sjela. Novine su bile odložene na stolić pa ih je konačno mogla vidjeti. Šok na njenom licu bio je veći od svega do tog trenutka. Datum na vrhu novina govorio je o tisuću osamsto i… to nije moguće… strelovite misli jure njenom glavom. Kako je moguće vratiti se, ne vratiti nego zalutati u prošlost tako davnu? Sada stvarno nije znala što i kako dalje.
Gospodin se konačno vratio u dnevnu sobu i krenuo prema fotelji, ali krik male Margarete ga je zaustavio. Ivana je ustala i teturajući sjela na pod uza zid. Zaprepašten krikom podigao je malenu na ruke, a ona mu je pokušavala nešto reći, no riječi nikako da se oblikuju. Stalno je pokazivala prstom prema zidu gdje je na podu sjedila Ivana. Kada se malo smirila Margarita je ocu pokušavala reći - ona je tu - žena je tu, sjedi na podu uza zid, objasniti mu zašto je kriknula. „ Sjedila je u tvojoj fotelji i ti bi sjeo na nju“. Govorila je glasno, upirući prstićem prema Ivani. Otac nije znao što bi napravio pa je pozvao majku da odnese dijete u krevet. Kada je mama odnijela malenu Ivana je ustala i čekala. Gospodin je krenuo prema zidu sve pipajući tapete, ali naravno ništa nije vidio. Ivana se micala kako je on prilazio. Konačno vratio se svojim novinama sretno zavaljen u zelenu fotelju.
Ivana mora izaći van iz kuće iz ovoga što joj se dešava. Tiho otvara vrata, ali gospodin pogleda prema vratima mrmljajući kako će stvarno riješiti taj problem s propuhom i to već sutra. Ustao je i krenuo zatvoriti vrata. U isto vrijeme Ivana je otvorila ulazna vrata, zastala i gledala kako čovjek iz prošlosti prilazi ulaznim vratima. Nadala se da će je ovaj put vidjeti, ali nije. Krenula je prema automobilu koji je bio na prilazu. Podigla je pogled prema jedva osvijetljenom prozoru na katu. Jedna malena ruka joj je mahala. Ivana uzvrati pozdrav. Djevojčica nije vidjela automobil. Njoj je Ivana jednostavno nestala onog trenutka kada je ušla u automobil.
Ivana je konačno odlučila otići prespavati u hotel, a sutradan će vidjeti što je to s njezinom kućom. Spavajući rastrganim snom ipak se donekle odmorila i nakon jutarnje kave i kroasana krenula svome domu. Sve je bilo baš kako je večer prije odlaska na koncert ostavila. Drveće je bilo veliko i na broju, susjedova živica visoka pa ne vidi njegovo prilazno mjesto. Otključava ulazna vrata, stavlja torbu i ključeve na ormarić s lijeve strane. Otvara vrata boravka, uzdahne prelazeći pogledom preko njezinog modernog namještaja. Sve je bilo potpuno u redu, osim odgovora na pitanje. Što se dogodilo nakon koncerta?
(objavljena u međunarodnom zborniku IZA UMA)
|
