| < | studeni, 2023 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
MOGLI SU Nije tako davno kada su bili bolji dani. Mjerili su more daljinama I ljenčarili na vezu ponekad. Ispraćali mnoge nevere i oluje, Ljutite bure i juga, čekali maestrale. Bili su tada bolji dani, kao da mi govori Brodica stara, rebara slomljenih. A nije tome bilo tako davno Kada su s pučinom drugovali. Godine se nižu iako ih nisu brojili I sada su ukraj zgurani kao ruglo Uz sve te lađe nove, snažne i sigurne Kao što i sami nekada su bili. I nije tome davno bilo, Desetak godina nekih, A mogli su i više da nisu ruke onemoćale, Da nisu noge pokleknule, da nisu oči oslabile. Mogli su još godinu koju, mogli su. Sada ukraj ostavljeni i brodica i ribar stari Samo sjećanja još ponekad obnove Dodirom nježnim po boku njenom Kada ribar stari svrati da čežnju ublaži, A mogli su još godinu koju zajedno Mogli su. (još malo sjećanja) |
|
Ljepotu jeseni doživljavamo preko boja koje se izmjenjuju kroz mnoge nijanse. (gogyoshi pjesma o jeseni) |
|
U mojoj ranoj mladosti datum rođenja mnogi nisu pamtili, ali zato je imendan bio dan kada se čestitalo. Danas je sv. Cecilija, zaštitnica pjevača, a imendan slave Cecilije, Lukrecije, Dobrile, naravno vjerojatno samo vjernice. Na žalost ima puno onih koji će bez imalo razmišljanja vjernika, posebno katolika, nazvati „katolibanom“ ne razmišljajući koliko to vrijeđa. Njima je to zadovoljstvo, očito. U mojoj obitelji su bile dvije Cecilije, baka po ocu i moja mama. Danas više nema takvog slavlja kakvo je bilo u tom mom ranom djetinjstvu. Roditelji su moji bili sjajnih glasova i pjevalo se, puno se pjevalo u našoj kući. Tata je uživao pjevajući u društvu tamburaša pa je svake godine bilo slavlje u našoj kući za ta dva imendana u obitelji. Danas se stvarno sa sjetom prisjećam kako nije bilo važno što se jelo i pilo iako već u ovo vrijeme bile su suhe kobasice, a i rebrica iz paca su se pekla, pa krvavice, sarma i naravno bez salenjaka u to vrijeme iza kolinja nije moglo biti. Ipak najvažnije je bilo veselje uz tamburaše i vino naše, tatin direktor. Danas bi sve to popljuvali mnogi kojima povijest, niti događaji prije njihovog rođenja kao da nisu postojali. Ja kao obično: Vratim se tiho, možda pretiho U naše dvorište pokraj mlina I tražim sjećanja, tražim užurbano Jer bježe mi, skrivaju se Kao ja nekada ispod čardaka Plašeći piliće i golubove Vratim se, osluškujem tiha Ne bih li ponovo čula Martin bačina na bugariji I Jozu na bajsu, Kožića s violinom Tatin glas i „još jedan dan..“ Vratim se zaviriti kroz prozor Samo da provjerim jesu li Jesu li svi ponovo i ove godine Jesu li Ne nikoga nema, ni kuće moje nema A ja još vidim prozor na kuhinji I firangle heklane Samo za imendan moje mame Na prozor stavljene Sretan ti majko imendan I tamo iza sigurno se pjeva Danas će možda netko proslaviti jer još ima Cilika, Cecilia, Lukrecia. Neka im je sretan imendan i svim pjevačima dobar glas očuvala sv Cecilija. |
|
PUSTAROM Kad protegnem noge brzonoge Panonijom morem mojim zlatnim Duša moja srećom ispuni se Slušajući pjesmu đerma starog Topot konja kad na vodu krene Zemlju oda sna crnicu budi Pa zadrhte, pa se stresu travke Od topota od kopita konja Da još jednom na pustaru krenem I da pjesmu đerma slušam tužnu Vrata stana dal još drže stara Od vrućine rasuše se žarke A kad misli ponesu me sjetne Da se vratim u te dane sretne Na pustaru našu pustu staru Đeram, konje i na starog Garu. |
|
ČOVJEK Teško je pojmiti kako čovjek može ubiti drugog čovjeka, a stalno se ponavlja jer netko je poželio tuđu košulju, tuđi komadić zemlje i ubit će. Teško je pojmiti da niti jedna strahota ne ostane kao opomena već se ponavlja i ponavlja. Koliko smo još osjetljivi na ubijanje. Osudit ćemo na jedan tjedan, na mjesec – dva, a onda sve postaje kao nekakva dnevna rutina. Izvještaji, vijesti, zgražanje, pomaganje – kako tko i svi čekamo taj, "sutra je novi dan", još jedna godina mučnih sjećanja za mnoge, izlet još jedan u godini za druge, svijeća i sutra je novi dan pa – do iduće godine. Teško je pojmiti da čovjek ubije čovjeka. Svi se pitamo, potiho ili glasno, kada će opet jer znamo, osjećamo, hoće. |
|
KADA ZAJESENI Večeri neke kada sve utihne I kada povjetarac Na otvorenom prozoru Zanjiše firangle, U ranu jesen još toplu i šarenu Svojoj ću zvijezdi krenuti Sasvim sigurna i smirena Nestat će sav umor života Nestat će sva tužna sjećanja Jer samo se na taj put odlazi tiho Odlazi bez žaljenja, bez suza U susret čekanom bez granica A one, zvjezdice osmjehom će titrati Kao putokaz da ne zalutam U nepreglednom prostranstvu Neću tada moći utješiti žalosne Niti im reći kako je život bio dobar Kako je imao i svoje tamne strane A sve je upisano na stranice Ove sasvim posebne putovnice Ostavit ću ljubav u malim stvarima Za sjećanje, za dane kada se Zapale nove svijeće i cvijet ostavi Sjećanju na ranu jesen toplu i šarenu |