| < | listopad, 2023 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
|
PONOVO JE RUJAN Bio je rujan. Ljeto je spremalo svoje šarene perle u kofere odlaska. More se lijeno zibalo, usporeno i nekako smireno nakon ljetnih svakodnevnih uzburkanosti od ruku od zvukova, od cike, od brodskih motora. Bio je rujan i tišina od ruba mora i plaže, male, moje, pa sve do na kraj zaljeva. Ne vidjeh ga, ne čuh jer okom hvatah galeba što je tik uz samu površinu lagano, lagano lebdio. Nije bio u lovu, samo se ogledao u zrcalu od mora. Koliko je dugo stajao tamo na početku plaže male, ne znam. Još samo koju sliku da uhvatim okom kamere, još samo tu smirenost, to more koje ću i ja za dan, dva napustiti kada čuh: „Dobar dan“. U svom svijetu, galeba, mora, ljepote rujna i još koji kadar uhvatiti odgovorih: „Da li je stvarno dobar“. Tišina, nema odgovora. Okrenuh se. Gledao me je, a ja dolazeći mu bliže ponovih: „Da li je stvarno dobar“ sa upitnim pogledom. Bio je malo zbunjen i upita: „ Malo english“ držeći palac i kažiprst malo razdvojene kako bi mi pokazao to malo. Tako je sve počelo. Bio je rujan. Ponovo je rujan i ljeto opet sprema sve svoje šarene ukrase u kofere odlaska, a njega više nikada na mojoj maloj plaži niti takav „dobar dan“ meni biti neće. |