U ova tri mjeseca i koji dan uspjela sam biti stanovnik najprije u zelenoj bolnici, iza toga još malo u meni bolje znanoj. Nakon toga odmor i relaksacija. No bez čega se uglavnom ne može ostati predugo je čitanje i bar malo piskaranja. Bile su u tom razdoblju i neke bolne obljetnice pa i sjećanja. Ovo je zadnje zapisano:
KADA JE TATA PRODAO ZORKU
Te je godine tata prodao kobilu, prodao je kobilu Zorku i kola zajedno s njom. Šatru je odnio na tavan. Nisu, tata i mama nisu puno razgovarali. Kao da se tuga uselila u našu staru kuću i dvorište. I Campi je najviše bio u svojoj kućici kao da ga mačke koje se ispred njegove kućice prošeću uopće ne zanimaju. Sve je nekako bilo čudno meni tada djetetu od kakvih devet godina. A onda je jednoga dana tata stavio na glavu svoj šešir onako lagano nakrivljeno, zapalio Ibar bez filtra, rekao mami da će pisati i otišao na stanicu. Mama je još neko vrijeme plakala, a kada sam i ja počela i sestra koja je pet godina mlađa obrisala je suze i samo rekla da je tata otišao s pobrom u Sloveniju. Pobro je bio tatin bliski prijatelj koji je tatu odveo u tu Sloveniju i nije mi bio ni najmanje drag.
Djed, tatin tata bio je majstor šnajder. Imao je veliku radnju, kalfe i šegrte. Tata je bio šegrt kod oca jer trebao jednoga dana preuzeti radnju, ali djed je umro prerano. Nije imao niti pedeset. Tata je tada morao preuzeti posao. Oženio je moju mamu, otišao u vojsku i dobio kćerku, mene. Položio je majstorski ispit i sve bi bilo dobro da komunistička Juga nije isisavala ( to sam tek puno,puno kasnije shvatila) i zadnji dinar iz radnje. Što su moji roditelji više radili porez im je bivao sve veći. Mama je isto kao i tata bila vrsna šnajderica. U to vrijeme selo nije imalo struju no naša je kuća imala kroz dan kada je paromlin, naš prvi susjed, radio. To je puno značilo u zimsko vrijeme jer je noć brzo padala. Mlin je radio uglavnom do deset na večer, a onda bi, kada struje nema, tata zapalio lampe na karabit i petrolej pa bi još dugo u noć šivali oboje.
Imali su kola, jednu kobilu i šatru s kojom je tata odlazio na vašare i prodavao uglavnom odjeću za muškarce. Često je davao ljudima na veresiju. Svima je bilo jako, baš jako teško. Neki bi mu znali platiti brašnom, krumpirom. Sve je to dobro došlo u kući do tog dana kada kao da je život za moje roditelje stao.
Tek kada je mama procijenila da ću razumjeti o tome što se desilo ispričala je. Tada se porez državi plaćao svakoga kvartala. Jednog od tih kvartala nije uspio skupiti dosta dinara kako bi platio, nije imao gdje posuditi, a u isto vrijeme njemu je puno ljudi bilo dužno. No ni oni nisu imali i nije ih tata krivio za zlo koje je došlo. Iz općine su došli drugovi plijenili sve što je u radnji bilo. Plijenili i više nego je dug bio jer sami su procjenjivali vrijednost robe, mašina, materijala. Na vrata su stavili pečat i obitelj je ostala bez svega.
A onda je tata prodao Zorku….
Post je objavljen 03.10.2023. u 22:25 sati.