VAŠAR
Vašar, što je to. U mojemu selu slavonskom bio je veliki prostor na kraju sela kojega smo zvali vašarište. Vašar je sajam, jednostavno vašarište-sajmište. U djetinjstvu nitko meni znan nije za vašar govorio drukčije.
Te nedjelje, a bilo je zadnje proljeće prije polaska u prvi razred, tata me je odlučio povesti sa sobom na vašar.
Moji su roditelji bili krojači ili jednostavno šnajderi jer se znalo što je šnajder, a i za nikoga se nikada nije reklo da je krojač. Tata je šivao odjeću za muškarce, a mama za žene. Bili su oni školovani u svojem zanimanju i sve dok nas nije snašla tuga (pisah u postu prije) tatina radnja bila je puna gotovih hlača, kaputa, odijela. Na polici uza zid su bile bale materijala, još ih vidim kada mi misli domu starom krenu.
Nakon nekoliko dana čekanja, tata je počeo pripremati robu za vašar. Imao je poseban šator koji se raširio na drvene držače. Kao mala kuća, ali samo s tri stranice.
Robu i šator utovario je u kola, upregao Zorku i nas smo dvoje u rano nedjeljno jutro krenuli na vašarište. Tada mi se činilo da dugo putujemo iako je udaljenost od naše kuće do tamo bila jedva dva kilometra. No dječja mjerila su posebna.
Na vašarištu je već bilo puno drugih kola i drugih majstora. Većinu sam poznavala kao što su šušteri ili majstori koji su izrađivali drvene klompe. Ipak najviše je bilo razne stoke na prodaju. Vašarište je bilo točno podijeljeno po vrsti robe ili stoke koja se prodaje.
Tata je zaustavio Zorku na mjestu koje mu je čuvar vašarišta dodijelio. Zorku je privezao za zadnji kraj kola u kojem je imala sijeno za jesti kako bi bila mirna.
S kola je skinuo šator i drvene potpornje i brzo i spretno postavio šator, a onda je na vješalice vješao odijela dok su hlače bile uglavnom složene jedne na druge na montažnom stolu. I taj stol je zapravo bila obična daska stavljena na nogare koje smo zvali „jarac“. Dva čvršća komada drveta ukriž. Sigurna sam da ste to mnogi u djetinjstvu mogli vidjeti.
Za sve vrijeme dok je tata slagao svoj „dućan pod šatorom“ ja sam morala biti mirna i sjediti na štokrlu. Dijete kao dijete, pogled je šarao po vašarištu tražeći nove zanimljivosti i čim je tata bio zauzet s kupcima šmugnula sam u gužvu.
Možete samo zamislite što me najviše privlačilo, licitar naravno. Kako je bilo prekrasnih stvari pod tim šatorom. Mogla sam tako tamo stajati do kraja vašara da me odjednom nije uhvatila jedna ruka. Nisam vrisnula, ne nisam bila je to najpoznatija, najdraža ruka moga otate. I naravno kupio mi je licitarsku bebu koju sam sretna kasnije nosila kući.
Danas više u mojemu selu, slavonskom, nema vašarišta ni vašara, nema ni otate ni tate, a ni mene tamo više nema osim ovako kroz sjećanje.
|
