Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Mi Hrvati čudan smo narod. Ponosan, hrabar, zavidan, darežljiv i mislimo kako smo unatoč svega divan i dobar. Jesmo, naravno da jesmo. Mi nismo kao „braća“ koji bi da je cio svijet njihov i zato vjerujemo da smo bolji, ali eto nije baš išlo ni njima, a teško ide i nama. Mi prepustimo svoje vjekovne djedovine i ne tražimo da nam se vrate ni Zemun, ni Boka, eto i sv. Geru smo spremni dati jer mi smo zadovoljni s onim što ostane.
Mi Hrvati imamo moćne političare koji misle umjesto nas, koji kroje naše živote kako se ne bi umarali naši uskoro zakržljali mozgovi jer ionako naše znanje ne može u politici naći mjesto. Oni, političari naši, „vozaju“ nas kako žele i žedne preko vode prevedu. No to i nije neki problem jer Hrvati su borci samo kada netko dirne u Domovinu, a nije bilo davno kada su „braća“ mislila da će moći. Nisu i ponavljamo; neće sve dok junačko srce bije.
A onda cijelu Hrvatsku pokori jedno lijepo, zgodno biće pjesmom. Ne znam što to biće pjeva, ali vidjeh je više puta na TV nego Papu. I čemu se svi čude, žena je odlučila zaraditi pare, a gdje ćeš lakše uzeti nego od Hrvata. Mi dajemo i kada nitko ne traži, niti ne želi jer ima se, može se pa što ne bi i ona uzela dio koji joj se nudi. Ima ona hrvatske korijene pa zna kako to treba i što ovoj iza rata mladosti treba. No pitam se tko li je tu mladost odgojio ili još bolje pitanje što im je u odrastanju ponuđeno kao kultura jer imamo mi veliku i značajnu povijest, a da bi sada tisuće i tisuće hrlile pjevati, vrištati i plesati na pjevanje, istina, mlade lijepe žene, ali po repertoaru kavanske publike.
Izgleda da je lijepa naša postala velika kavana, a mladima samo nedostaju „cajke“ pa da im život dobije smisao kada već nisu dobili drukčiji odgoj u svom domu. Nemam ja ništa protiv „cajki“, neka ih sluša tko želi, ali u ovim mojim godinama (ima ih lijepi broj) živcira me što se naš prebogati rječnik, naši dijalekti ne čuju, u pjesmama. Mladost neke hrvatske dijalekte nikada nije čula pa su im bliže „cajke“ na srpskom jeziku.
Pratim pitanje Zakona o hrvatskom jeziku. Sve uređene zemlje, i Srbija (koliko je uređena, upitno) naravno, imaju taj zakon. Konačno je Matica pokrenula izradu tog zakona i što se dešava? Srbi se uzrujali, najviše naši domaći jer uporno Srbija tvrdi kako je hrvatski jezik zapravo srpski, samo eto malo promijenjen.
Kako će pjesme na drugim jezicima koje ulaze i na mala i na velika vrata utjecati na naš jezik to se može, možda, i predvidjeti s obzirom da nam je engleski skoro kao materinji. Nadam se da nam neće i jezik „cajki“ biti isto.
Da završim misao s uzrečicom: „ Tko pjeva zlo ne misli“ no nije uvijek tako, neki su 91. pjevali i veliko zlo napravili. Ovo pjevanje sigurno neće biti kao 91. zato ostaje samo čuđenje i pitanje tko sve to na kraju financira, mladost, roditelji, politika?
